Više od godinu dana čekamo ovaj film. Nakon što se pojavio trailer koji nas je sve otpuhao i koji smo secirali na komadiće, pokušavajući iz svakog detalja izvući mogući zaplet priče, novo ostvarenje našeg miljenika Pedra Almodóvara stiglo je u kina. Dovoljan je bio prvi poster na kojem su Penélope Cruz i Milena Smit u bolničkim spavaćicama s trbusima do zuba da pretpostavimo da će film biti emotivni rollercoaster s isprepletanim sudbinama od kojih ćemo se teško oporaviti i zbog kojih će nam se od iznenađenja i neizvjesnosti ukočiti vilica. Već sljedeća scena koja je došla do nas, a na kojoj Penelope nosi majicu “We should all be feminists”, učinila je da ovaj film iščekujemo više nego bilo koji do sad. Film “Paralelne majke” otvorio je Venecijanski festival prošle godine. Čekali smo ga dugo, ali vrijedilo je, jer je ovo možda najkompleksnije i politički najangažiranije djelo španjolskog filmskog majstora.
U vrijeme kada u Srbiji naveliko gori priča o akušerskom nasilju i tretmanu trudnica, toliko da smo jučer dobili vijest da je formiran pravni tim za pomoć ženama koje su prošle kroz ovaj oblik nasilja, svi smo negdje nesvjesno očekivali da će se film možda upravo baviti tim temama: ranjivosti žene tijekom porođaja, majčinstva, ženske solidarnosti unutar bolničkih soba, ili možda postporođajnom depresijom. I pogodili smo, osim što osim ovih tema, redatelj odlazi mnogo dublje i složenije. I naravno, u smjeru koji nismo očekivali.
U prvim kadrovima filma upoznajemo Janis (Penélope Cruz), fotografkinju koja se bliži četrdesetoj godini i koja na jednom setu upoznaje Artura, forenzičkog antropologa od kojeg pokušava saznati određene informacije i tražiti pomoć vezanu za njenu obiteljsku prošlost. Nekoliko kadrova kasnije ona je trudna u bolnici sa svojom cimericom Anom (Milena Smit) koja je dosta mlađa od nje i uoči porođaja razgovaraju o tome kako će obje odgajati svoje bebe kao samohrane majke. Pratimo njihovo snalaženje u prvim danima majčinstva, rastrzanost i prisnost koja se rodila jer su bile zajeno na operacijskim stolovima. Njihova veza tijekom filma prolazi kroz intenzivne odjećaje prijateljstva, ljubavi, gubitka, mržnje, očaja i bliskosti. Smještajući ih u živahne interijere između zelenih zidova, krivudavih vaza i skulptura, fenomenalnog posuđa koje svi želimo imati i oblačeći ih u ručno tkane džempere jarkih boja, Pedro kreira već poznatu ikonografiju isprepletanih odnosa žena poput one u “Volver”, “Todo sobre mi madre” ili filmu “Julietta”.
Centralni odnos koji pratimo je relacija između ove dvije žene i njihovih različitosti, a opet i sličnosti do kojih ih je dovela značajna situacija kakvo je rođanje djeteta. Preokreti, slučajnosti koje dovode do velikih posljedica, laži, preispitivanje tradicionalnih nukleusa kao što su obitelj i rodbinske relacije, (i naravno obavezno prisustvo Rossy De Palme), nešto su što u ovom filmu zadivljuje i potkrepljuje naše potrebe koje imamo kada je Almodóvar u pitanju. Da se u cijelom filmu radi samo o njih dvije i svemu što stoji između, bilo bi dovoljno za jedan tipičan dobar njegov film, jer je priča dobra, zarazna i jaka. Ali ovog puta redatelj je odlučio otići još dalje.
Spomenuli smo na početku kako je Janis s Arturom spojilo to što je željela istražiti nešto o svojoj prošlosti. Ovo na prvu loptu djeluje kao nešto sasvim periferno i nevažno, a zapravo je paralelna tema koja se razvija i koja na kraju doživi svoj vrhunac. Osim majčinstva i intenzivnog odnosa s Anom koji ima elemente psihološkog seksi trilera, Janis sve vrijeme ustraje u želji da se ostaci njenog pradjeda pronađu i kroz njenu osobnu obiteljsku priču redatelj se suočava s mračnom sjenom prošlosti fašizma u Španjolskoj i posljedicama Španjolskog građanskog rata. Ovakvim narativom on naglašenije nego u bilo kojem drugom filmu do sada pokazuje da je osobno političko, da živeći i kreirajući svoje sudbine ne možemo bez prošlosti i da ne smijemo biti apolitični. Podaci iz bolne španjolske povijesti govore da je poslije rata pronađeno svega 19.000 tijela, a procjenjuje se da je 114.000 civilnih žrtava nestalo tijekom ovog perioda. Smatra se da su mnogi završili u masovnim grobnicama, o kojima se kako vrijeme odmiče, sve manje govori, a istina odlazi u zaborav.
“Ne možete tražiti od ljudi da zaborave”, rekao je Almodóvar u jednom intervjuu povodom filma u kojem je pričao baš o njegovoj političkoj snazi. Paralelne majke su tu da nas probude iz kolektivne amnezije kakva je prisutna u mnogim državama, uključujući i našu. Temom rađanja, majčinstva na koju se nadovezuje ljubav prema precima, korijenima i istini, napravio je most između prošlosti i budućnosti koji se može sagraditi samo uz pomoć ljubavi i solidarnosti koja je u ovom filmu i prikazana. Istaknuo je važnost i neizbježnost sjećanja i u tome je njegova najveća snaga.
