Postoji nešto posebno u onim trenucima kad pritisnete play na album za koji još ne znate hoće li vam obilježiti tjedan, mjesec, cijelu godinu, a možda vam se uopće neće svidjeti. Uzbuđenje je u tom trenutku na maksimumu. Danas nekako svi skačemo s playliste na playlistu, uopće ne obraćamo pažnju na neke skrivene dragulje u stihovima, rijetko se inspiriramo glazbom i baš uranjamo u svijet izvođača. Rijetko si dozvolimo luksuz sjedanja u glazbeni svijet koji je netko strpljivo gradio godinama, mjesecima, danima… Ovi novi albumi to itekako zaslužuju – pet svjetova dovoljno jakih da ih ne želite slušati usput, nego baš doživjeti. I posebno bih voljela istaknuti da su na popisu četiri žene (feminizam at its finest).
FKA twigs – Afterglow (i novo izdanje EUSEXUA)
Ako postoji umjetnica koja se ne boji preoblikovati vlastitu ideju, onda je to FKA twigs. Nakon što je EUSEXUA već sama po sebi bila delirij senzualnog popa i eksperimentalnih plesnih pejzaža, Afterglow dolazi kao njezin mračniji, lucidniji nastavak – svojevrsna zvučna zora nakon noćnog delirija.
Otvara “Love Crimes”, gdje njezine krhke, gotovo šaptane melodije stoje u kontrastu s napadačkim techno pulsom. Mechatok dodaje svoju prepoznatljivu, pomaknutu hiperproducentsku estetiku u “HARD” i “Predictable Girl”, dok “Cheap Hotel” zvuči kao soundtrack za 5 ujutro kad ste napola prisutni, napola rasuti. Zanimljivo je što paralelno s Afterglow izlazi i novo, izmijenjeno izdanje EUSEXUA – s nekim pjesmama obrisanima, novima ubačenima, kao da twigs prkosi ideji “konačne” verzije. “Sushi” je možda najbolji dio albuma – eksplozija radosti i čista klupska fantazija. Twigs nikad nije zvučala slobodnije.
Rosalía – Lux
Ako se netko može nazvati najhrabrijom inovatoricom suvremene pop glazbe, onda je to Rosalía. Nakon Motomamija, koji je sam po sebi bio kulturni potres, Lux stiže kao operni, orkestralni, spiritualni eksperiment na razini na kojoj se rijetko tko usudi stvarati.
Sniman s London Symphony Orchestra i oblikovan uz pomoć Caroline Shaw, album zvuči kao križanac visoke umjetnosti, sakralnosti i popa. “Berghain” koristi violine kao oštrice, dok Björk nad njima izgovara proročanske rečenice. “Reliquia” rastavlja gudače i ponovno ih sklapa u pulsirajuću elektroniku, a “La Perla” je savršeno otrovna balada za bivšeg kojeg više ni ne treba imenovati, dovoljno je čuti kako ga opisuje. Rosalía ovdje zvuči kao umjetnica koja se potpuno oslobodila pravila i zato Lux djeluje monumentalno.
Dave – The Boy Who Played the Harp
Dave već godinama piše najintimnije, najpotresnije rap memoare svoje generacije, ali njegov novi album ide još dublje. Ovo je priča o slavi, krivnji, identitetu i samoći – o tome kako izgleda kad odrastaš pod reflektorima.
“Chapter 16”, razgovor između Davea i Kano-a, jedna je od najljepših pjesničkih razmjena u modernom rapu – generacijski dijalog koji pogađa ravno u srž. Na albumu se nižu ispovijesti: “History”, “175 Months”, “My 27th Birthday”… Svaka pjesma djeluje kao stranica iz dnevnika koju nije nužno htio podijeliti, ali morao je. Ovo je Daveov najintrospektivniji rad – težak, spor, ali emocionalno nagrađujući.
Olivia Dean – The Art of Loving
Nešto mekše, toplije, album koji pluta između retro popa, bosse nove i nježnih R&B tekstura. The Art of Loving zvuči kao soundtrack nekog starog holivudskog filma: elegantno, jednostavno, ali s emocijom koja te uspije obuzeti bez puno truda. Olivia Dean je ovdje dala komadić sebe i svoje estetike koja nam instant podiže mood. Iznenadilo me da je priznala da je mrzila The Hardest Part, jednog od najvećih hitova s albuma, inspiriralo je kad je objasnila način kako je snimila pjesmu (preko Zooma) i kako inicijalni dojam tekstopisca sam finalni proizvod može iznenaditi. Dean inspiraciju vuče iz bell hooks i umjetnosti Mickalene Thomas, ali sve to prevodi u pitku, lako slušljivu glazbu s puno malih detalja: diskretni klavirski motivi, bossa nova ritmovi, topli vokali koji zvuče kao da pjevaju direktno u tvoju kuhinju dok pripremaš doručak.
Summer Walker – Finally Over It
Summer Walker zatvara svoju Over It trilogiju albumom koji se najjednostavnije opisuje kao emotivno sazrijevanje pretvoreno u R&B. Ona više nije djevojka koja pokušava razumjeti ljubav; sada je žena koja je preživjela sve njezine oblike i napokon odlučila prestati nositi tuđe terete. “Robbed You”, “Heart of a Woman”, “Stitch Me Up” – sve djeluju kao razgovori koje vodiš sama sa sobom u kasnim noćnim satima, dok shvaćaš da je tuga koja te mučila zapravo postala tvoje oružje.
Walker ovdje odbacuje trap-soul estetiku po kojoj smo je prepoznali i ulazi u rafiniran, retro R&B svijet izgrađen na bogatim aranžmanima. Ovo je najuravnoteženija, najzrelija verzija nje same, bez pretjeranog dramatiziranja.
