Nisam odrastala u devedesetima, ali ipak sam najviše fascinirana tim vremenom. Sport je cvjetao, a moda van terena i travnjaka je počela biti jednako važna kao i sama igra. O košarci tada i danas nije potrebno previše govoriti jer je ona van serijska bila tada, a ostala je sve do danas. No, sport koji se možda malo manje spominje kad se priča o modi izvan travnjaka (osim ako ne govorimo o Beckhamu), je nogomet. Šokantno, znam. Inače o nogometu uvijek ima najviše govora, ali eto u sferi mode ipak su košarkaši nekako prednjačili. Tad su se nogometaši počeli profilirati kao zaseban fenomen kroz osobnu estetiku i način odijevanja, a neke od najvećih ikona na travnjaku bili su i inspiracija van njega.




Talijani oduvijek znaju što je stil
Nije tajna da su Talijani oduvijek modno osviješteni, a 80-ih i 90-ih Seria A, osim što je bila taktički zahtjevna igra, imala je i svoj vizualni jezik. Roberto Baggio, Paolo Maldini, Fabrizio Ravanelli, Francesco Totti i slični igrači imali su sveobuhvatan način pojavljivanja. Od izbora obuće do načina na koji su nosili dres na terenu, a kapute van njega. Talijanska estetika uvijek je bila profinjena i nijansirana.



Pokoji lančić, pažljivo odabrana jakna i prepoznatljive frizure za to vrijeme. Paolo Maldini često se spominje, jer je uvijek znao kako podići na višu razinu komplet trenirke i majice s kapuljačom, a kad se trebalo pojaviti u nekom formalnijem izdanju, znalo se kako će on doći u nekom odijelu čistih i klasičnih linija koje su savršeno komplimentirale njegovu građu.
Iako je svoju karijeru započeo u Japanu, stavljam ga u talijanski segment, jer je dugo vremena igrao za talijanske klubove. Hidetoshi Nakata ili „japanski David Beckham“ kako su ga mnogi voljeli zvati, aktivno je eksperimentirao s modom i s vremenom je ušao u modnu arenu kao muza i model. Kosu je izblajhao kako bi privukao pažnju europskih scouta, a to je vrlo brzo postao njegov zaštitni znak.



Njegov stil kombinirao je utjecaje japanske i zapadnjačke kulture, te je tako stvarao jedinstvene kombinacije koje su u isto vrijeme bile suvremene i uzimale su svačiju pažnju. A dok smo kod malo energičnijih igrača (što se mode tiče) nije na odmet spomenuti i originalnog Ronalda (R9).


Njegov stil je bio pun energije, od kultnih Nike Mercurial kopački do načina na koji je nosio trenirke, pokazivao je kako osobnost igrača može kreirati nove trendove u sportskoj odjeći. Nosio je sve predimenzionirano, volio je majice s grafičkim dizajnima, a šilterice su mu često bile jedan od modnih dodataka, kako bi savršeno upotpunio taj sportski izgled.
Francuski nogometaši nisu stilski kaskali za Talijanima
Ako je netko pratio klasični stil odijevanja muškaraca u Francuskoj tada, onda je to bio Zinedine Zidane. Opušteno, a puno stila. Moglo ga se vidjeti u sportskim kompletima, ali i trapericama i opuštenoj majici kratkih rukava. Njegov stil nije bio ništa revolucionarno, ali je savršeno utjelovljavao stil koji je vladao u Francuskoj 90-ih, a i ta ležernost ga je činila malo prizemljenim. Kao da je govorio da mu se slava nije obila o glavu i da je i dalje „normalan“ lik.


Eric Cantona je pak imao svoj prepoznatljivi znak. Jedan jednostavan stilistički element obilježio je njegov stil zauvijek, a riječ je o podignutom ovratniku. U svoj stav o podignutim ovratnicima neću ulaziti, ali očito je kako je njemu ovo itekako odgovaralo, ali je i pokazalo kako jedan sitan detalj može izgraditi ikonografiju ličnosti.
Kako su se 90-e bližile kraju, pojavili su se igrači čiji je stil već bio „komercijalno iskoristiv“. Ronaldo svojom pojavom i brendiranjem kopački, Hidetoshi Nakata prelaskom u svijet mode, a potom i Beckham koji je na kraju desetljeća sistemski iskoristio medije i modne kampanje. Taj prijelaz nije uništio autentičnost igrača iz ranijih godina, ali je ipak promijenio pravila igre. Od tad stil više nije bio samo osobna stvar, već je postao proizvod i signal tržišne vrijednosti.
Za razliku od uglancanih kampanja koje su slijedile u narednim godinama, ipak je stil nogometaša devedesetih ostao upamćen kao nešto suptilno i dosljedno. Pojedinci poput Nakate pokazali su kako se može igrati s modom i kombiniranjem različitih utjecaja, ali većina je ipak imala neki svoj prepoznatljiv ležeran stil kojem su uvijek bili vjerni.

Tad su stil činile naizgled male odluke, poput toga kakve tenisice obući, koju jaknu staviti preko trenirke i treba li se ovratnik podignuti na baš svakoj majici. Te, naizgled, sitnice savršeno prikazuju kako su igrači prije velike komercijalizacije proizvodili svoj imidž polako, gestu po gestu, a ne u suradnji s čitavim timom stručnjaka iza sebe.