Njezine fotografije su tople, nježne i nekako posebno bliske, introspektivne, kao osjećaji i sjećanja, oni najpamtljiviji i najdublji komadići memorije koji se bude naknadno u našim glavama dok nostalgično prevrćemo po ladicama prošlosti. Moglo bi se reći i da djeluju nekako “filmski”, kao zaustavljeni kadrovi nekog dokumentarnog filma. Naravno, tom “filmskom” sentimentu u prilog svakako ide analogni način snimanja, ali i autoričina ljubav prema režiji.
Naime, beogradska fotografkinja Vedrana Vukojević podjednako se bavi i režijom, dosad je većinom režirala glazbene spotove, a pritom su joj posebno omiljeni “Tiho” i “Nedelja ujutru” koje je potpisala za srpski indie rock bend Buč Kesidi. Analognom se fotografijom, kaže, počela baviti kako bi se ohrabrila da krene u redateljske vode jer joj je film najveća opsesija, no na koncu je završila tako da se bavi i jednim i drugim. Režirala je i modne kampanje, od kojih je posljednja, otkriva, bila za Hugo, a njezine fotografije često krase renomirane modne magazine kao što je srpsko izdanje ELLE-a ili pak vizuale modnih kampanja za imena kao što su Marija Tarlać ili brend Y O K E.
KADA JE ZAPOČELA TVOJA FOTOGRAFSKA ODISEJA? SJEĆAŠ LI SE PRVOG TRENUTKA KADA SI SE UHVATILA FOTOAPARATA?
Odiseja je službeno počela tijekom studija prije šest, sedam godina kada sam s najboljim prijateljem i kolegom otišla na foto sajam s namjerom da kupimo analogni fotoaparat. Već na prvim ispucalim filmovima sam maltretirala prijateljice da mi poziraju, birala sam im odjeću, vodala ih po raznim zavučenim lokacijama. Sada kada se osvrnem na taj period, vidim jednu opsesivnu studenticu s jako dobrim prijateljima.
KAKO BI OPISALA SVOJU ESTETIKU? MENI DJELUJE VRLO NOSTALGIČNO I MELANKOLIČNO. BAŠ NEKAKO “FILMSKI”.
Lijepo si to primijetila. Većina mojih fotografija nose sjećanja na osjećaje koji su me preplavljivali u trenutku kada su nastajale, prvo je to reakcija, instinkt i potreba da se nešto zabilježi, zatim introspekcija, a s njom razumijevanje i čišćenje.
ŠTO, PO TEBI, JEDNU FOTOGRAFIJU ČINI DOBROM? JE LI TO KADAR I TEHNIČKA SAVRŠENOST ILI IPAK EMOCIJA I PRIČA?
Trajanje reakcije. Citirat ću Roberta Franka: ”When people look at my pictures I want them to feel the way they do when they want to read a line of a poem twice.”
IMAŠ LI FOTOGRAFSKE UZORE?
Greg Araki, Tom Wood, Martin Parr, Ren Hang, Nan Goldin, Lisa Sorgini i tako dalje. Ne bi ih nazvala uzorima, ali definitivno su inspiracija.
ČESTO SNIMAŠ I MODNU FOTOGRAFIJU NO I ONA MI, KROZ TVOJ OBJEKTIV, DJELUJE NEKAKO DOKUMENTARNO. REKLA BIH, NIMALO TIPIČNO.
Hvala ti. 🙂 Obožavam modnu fotografiju, jer ostavlja prostor za stilizaciju i igru. Najbitnija mi je komunikacija i razumijevanje s dizajnericom/dizajnerom i da kroz fotografije uspostavimo jedinstvo naše vizije i estetike.
KAKO SU OVA LUDA VREMENA, KOJA TRAJU VEĆ DOBRIH GODINU I POL DANA, UTJECALA NA TVOJU KREATIVNOST? JE LI SE ŠTOGOD PROMIJENILO?
Oslobađajuće, prisutnija sam u sadašnjosti, a samim time i smirenija, prije sam stalno trčala za ciljevima i idejama o budućnosti i tako samu sebe saplitala prevelikim očekivanjima. Te promjene su se odrazile i na moj rad, najviše na pristup. 36 snimaka mi sada traje mjesec dana, prije bih toliko potrošila za jedan sat.
