Svaki će pobornik analogne fotografije vjerojatno zaključiti isto, reći će da čitav proces snimanja u sebi krije jednu posebnu životnu filozofiju, onu kojoj je umjesto “savršenstva” važnije da uhvati jedinstveni trenutak i učini ga vječnim, i koja probire što će zabilježiti njegujući tako strpljenje i pažnju, premda je rezultat često nepredvidljiv i pomalo tajanstven. No, analogna fotografija ima još jednu, pomalo nedokučivu notu, uvijek odiše nekom posebnom, neodoljivom dozom topline budeći u nama najiskrenije osjećaje i nostalgična sjećanja. Upravo je takva fotografija Nevene Lukić, sjajne beogradske fotografkinje s londonskom adresom, krajobrazne arhitektice i pasionirane ljubiteljice putovanja koja za sebe kaže kako “dopušta da ju život odnese tamo gdje ju treba odvesti”. A dok to čini, svojim fotoaparatom pažljivo bilježi krajolike, ulice, plaže i pustinje po kojima putuje, ljude koje pritom susreće, ali i one malene nestalne trenutke u kojima pronalazi nešto jedinstveno i čiju priču želi zapamtiti na neki, samo svoj način.
ZAVRŠILA SI OBRAZOVANJE ZA KRAJOBRAZNOG ARHITEKTA, KAKO SI SE NA KONCU NAŠLA U FOTOGRAFIJI? OTKAD TRAJE TA LJUBAV?
Posao me stalno vodio na nova mjesta, a fotografija je došla spontano kao odraz napora da zabilježim pejzaže, arhitekturu, ljude i one prolazne, neuhvatljive momente.
Prvi analogni aparat s kojim sam se susrela, iz ranih osamdesetih godina, pripadao je ocu mog dečka. Obiteljske fotografije koje je taj aparat zabilježio ostavile su me bez daha i inspirirale da počnem i sama njime fotografirati, vjerujući da je neka vrsta moje amajlije.
Kako to da si odabrala baš analognu fotografiju? Što te kod nje privlači više od digitalne? Meni uvijek djeluje nekako emotivnije, digitalna fotografija je često nekako “sterilna”.
Čitav proces, koji je za mene neka vrsta igre, počevši od izbora filma, stavljanja u aparat, namotavanja, do hvatanja trenutka i zvučnog škljocanja privlačio me je oduvijek. Učio me strpljenju i čarima ponovnog otkrivanja onda kada su fotografije izrаđene.
Vjerujem da je to glavni razlog zbog kojeg nikada nisam odustala od analogne fotografije, čak ni u periodu svog života kada sam živjela na mjestima gdje je kupiti film bilo nemoguće, a još manje moguće razviti ga.
TVOJE FOTOGRAFIJE ČESTO PRATE TVOJA PUTOVANJA, NO ONE SU VRLO NETIPIČNE, NA NJIMA NEMA ZNAMENITOSTI I “UOBIČAJENIH” MOTIVA. ŠTO TE NA PUTOVANJIMA NAJVIŠE PRIVLAČI, ŠTO NA FOTOGRAFIJAMA NASTOJIŠ PRIKAZATI?
Uživam u jedinstvenosti trenutka, u momentu koji sam izabrala da ću uhvatiti, u priči koju krije svaka fotografija. Zaista pamtim sve, nebo, zvukove, mirise i osjećaje. Ne onim redoslijedom kako se zaista odigralo već onako kako sam ja to doživjela.
Fotografija dječaka u pokretu na plaži, nastala u suton u Omanskom zaljevu, za mene je mnogo više od toga. Iza te fotografije ja vidim njegovu sestru i mog sina kako ushićeno bježe od valova. Vidim njegove roditelje, cijelu obitelj koju smo upoznali toga dana kako nestaje u sutonu da bi se opet pojavila na fotografiji.
KOJE TI JE PUTOVANJE OSTALO U NAJLJEPŠEM SJEĆANJU? I NA KOJE BI SE MJESTO VOLJELA VRATITI?
Arabijska pustinja. Potpuno se slažem s riječima T. E. Lawrencea koji piše: “A man will carry, however faint, the imprint of the desert (…) and he will have within him the yearning to return, weak or insistent according to his nature.”
SVI ZNAMO DA JE SITUACIJA TRENUTNO MALO “NAPETA” KAD JE RIJEČ O PUTOVANJIMA, NO PLANIRAŠ LI MOŽDA USKORO NEKO NOVO?
Voljela bih ove godine skupiti hrabrosti i napraviti ono što sam oduvijek željela, zaputiti se pješke sa svojim mislima, ruksakom na leđima i mapom u ruci od Londona u kojem trenutno živim do Edinburgha. Baš kao što je to napravio Werner Herzog, u zimu 1974., kada je pješačio od Minhena do Pariza.
ŠTO PO TEBI JEDNU FOTOGRAFIJU ČINI DOBROM? TEHNIČKA “SAVRŠENOST” ILI PRIČA I EMOCIJA?
Baš kao i dječji crteži, iskreni i bez pravila, fotografije van fokusa, s kontra svjetlom, spaljenih boja, čak i one prve s filma do pola osvijetljene ili fotografije blica u ogledalu, sve su one savršene dokle god hvataju prolazne, nestalne momente i pričaju priču.
KAKO JE NA TEBE KAO FOTOGRAFA UTJECALA PANDEMIJA I LOCKDOWNI, KAKO SE ODRAZILA NA TVOJU KREATIVNOST, JE LI SE ŠTOGOD PROMIJENILO?
Početak pandemije došao je i s novim gradom, Londonom. Pandemija, lockdown, kao i nova kultura promijenili su me zauvijek. Naučili su me da budem prisutnija i cijenim trenutak koji imam, bez obzira na ono što će se dogoditi sutra, hoću li uhvatiti dobru fotografiju ili ne.
