Za razliku od fast fashion odjeće kojoj vrijeme nipošto ne ide u prilog, u slučaju vintage odjeće, upravo protok vremena najzorniji je dokaz izdržljivosti i kvalitete. No, osim kvalitete koja se ogleda u materijalima, krojevima i vještini izrade, poene vintageu svakako dodaje i to što se estetski razlikuje od odjeće novijeg datuma, a koju je zbog prevelike dostupnosti moguće vidjeti na svakom koraku.
No, osim kvalitete i stilske autentičnosti, postoji još jedan, neopipljivi razlog koji najviše govori o šarmu vintagea, a to je priča. Otkako nosim i kupujem vintage odjeću tvrdim da su zaljubljenici u vintage ustvari četa zakletih romantika, sanjara i nostalgičara. Možda mnogi koji kupuju vintage to čine iz prva dva navedena razloga, no vintage je mnogo više od toga. Vintage je modni vremeplov, portal u neko drugo, davno minulo vrijeme, ali i prozor u tuđe živote, neke druge sudbine o kojima ne znamo ništa ili sasvim malo, ali o kojima možemo maštati. Pitati se tko su oni, gdje su živjeli i kako, kako su izgledali… To što je neki kaput bio dijelom nečije prošlosti, ono je što ga čini posebno zanimljivim, posebnim i vrijednim. Ako ste nepopravljivi romantik kojem je maštanje omiljena disciplina onda će vas upravo vintage povesti na jedno sanjarsko putovanje u kojem ćete se pitati kako je taj komad došao baš u vaše ruke, tko ga je nosio prije vas i kakve je uspomene u njemu stvarao. Srećom, ponekad možemo i saznati poneko poglavlje iz tih priča i prenositi ih dalje.
Inspirirana upravo pričama koje su utkane u odjeću koju pažljivo čuvam u svom ormaru, odlučila sam pitati naše vintage dealerice kakve se priče kriju iza najzanimljivijih komada u njihovim kolekcijama, kako su do njih doputovali, što ih čini posebnima i gdje su sada.
SONJA ŽIGIĆ (MOTH VINTAGE)
U mom privatnom, ali i vintage ormaru se nalaze sve kategorije iz tvog pitanja; imam jako zanimljive komade, imam rijetke i jako kvalitetne komade, a onda su tu i oni koji su jednostavno tijekom vremena napisali neku svoju priču. Iako na prvu bizarni i trivijalni, takvi komadi su mom razigranom srcu najdraži i nose mi najveću vrijednost. Zato dozvoli da ti predstavim najdražu žutu haljinu. Kupljena je prije nekih osam godina, ali u nekom drugom životu na sajmu u Varaždinu, ta haljina je znala da je moja čak i prije nego li su je moje oči vidjele. Teta prodavačica je na moj sramežljivi pogled radosno uskliknula “jao gospodična, pa ona je kao stvorena za vas!” i bila je u pravu. Nakon par minuta blesavog smijanja s prijateljicom koja mi je pravila društvo u kupovini taj dan, odlučila sam se da ću je ipak kupiti.
Taj komad je tada meni bio too much, pa je haljina dugo dugo strpljivo čekala svoju priliku negdje u zakutku mog ormara, a izvlačila bih je povremeno u suludim presvlačenjima i glupiranjima s frendicama.
Međutim, trendovi su se nekako promijenili zadnjih godina, tako da je moja žuta haljina dočekala svojih 5 minuta, i odjednom postala it kroj i komad sezone! Drago mi je da je nikada nisam prodala, iako sam u tom stilskom preokretu dobila dosta upita za nju.
I dalje stoji u mom ormaru kao podsjetnik na sve drage žene koje su je ikada isfurale, i sve one vesele i smiješne trenutke koji me vežu uz taj komad odjeće, od tog dana u Varaždinu kada sam je kupila, do svih snimanja i momenata koji otplešu pred mojim očima kada je pogledam. A tko zna, možda je sada isfuram na neki božićni domjenak!
Nakon što sam organizirala prvi buvljak u Dubrovniku javila mi se i ugostila me jako posebna dubrovačka gospođa. Upoznala me sa svojom pričom i poklonila mi neke komade koje su nosile ona i njezina majka koja je imala jedan od najpoznatijih dućana na Stradunu. Njezina majka bila je Erna Gozze Bayer, fotografkinja koja je bila zaljubljena u modne dodatke i nakit koji je i prodavala u svom dućanu. Ime njezinog dućana bilo je jednostavno – Erna Bayer. Prva je upotrebljavala etnološke elemente na nakitu, a pratila je i međunarodnu scenu pa su Dubrovkinje imale priliku nositi prvu modu. Erna se udala u jednu od najstarijih patricijskih obitelji Gučetić (Gozze je talijanska verzija prezimena Gučetić), a njezine modne kombinacije uvijek su bile bez greške.
Živjela je jedno vrijeme u Njemačkoj kada je za nju sašiven komplet u duhu Chanela. Princip po kojemu su dame birale materijale i uzorke bio je sljedeći, listajući novine nalik na Vogue naišle bi na dio gdje mogu opipati i doživjeti materijale te bi na osnovu toga odlučivale koji materijal žele. No, postojalo je jedno važno pravilo, pravilo koje nalaže da se u istoj pokrajini ne smiju naći dva jednaka odjevna predmeta. Naslijedila sam nekoliko Erninih kompleta i toliko su posebni da mi je teško rastati se od njih bez obzira na to što se ne uklapaju u moj stil. Ernin butik živio je punih šest desetljeća, a zanimljivo je da je njezin portret jedna od najljepših hrvatskih fotografija.
NIDŽARA MUSTAFIĆ (MANGO STICKY RICE VINTAGE)
Dosta zanimljivih predmeta s pričom nam je prošlo kroz ruke u ove četiri godine koliko imamo dućan. Mi uglavnom otkupljujemo od ljudi direktno baš zato da saznamo gdje, kada i zašto je predmet kupljen. Puno naših mušterija osim predmeta, arhitekti pogotovo, žele kupiti i dio povijesti.
Izdvojila bih definitivno ove predivne vintage Dior naušnice koje su bile poklon jednog mladića za kojeg se djevojka nikad nije udala, a značile su joj više nego njen vjenčani prsten koji je jedan dan nosila. Bilo je to 1980. godine. To je bila mama moje prijateljice i ona nam ih je ponudila. Znajući kako ljudi dobro reagiraju na markiranu bižuteriju odmah sam pristala. Postoji lista čekanja za ove naušnice, ali još su kod zlatara i čekamo da učvrsti klipse koje su se tijekom vremena opustile.
ANDREA HRŽIĆ (PANDAN VINTAGE)
Ove čizme kvalitetnog španjolskog brenda su moj favorit ove sezone i nažalost nisam ih mogla zadržati za sebe jer su mi bile premale. Riječ je o takozvanim killer boots s visokom drvenom potpeticom i visokim kaputom od prave kože u roza-ljubičastoj (ne kričavoj) boji i u praktički novom stanju. Kompletno od kože iznutra i izvana izrađene su u Španjolskoj poznatoj po kvalitetnim cipelama, ali nažalost i malim kalupima i brojevima. Gdje sam ih našla?
Prošle zime me je šefica koja zna da obožavam odjeću pozvala na privatan event koji ona organizira svakog Božića u Briselu s prijateljicama, a na kojem expat gospođe, dok pijuckaju prosecco, razmjenjuju svoju odjeću koju nikada ne nose. Tu sam ih ulovila od jedne gospođe iz Mallorce (otkuda i potječe brend) koja ih nikada nije nosila jer joj se povećao broj noge u trudnoći. Čizmice je na pop-upu u listopadu u Zagrebu ugrabila super kreativna set dizajnerica iz Istre, Paula Užičanin, kojoj stoje kao salivene.
DIVNA IVIĆ (DEEE VINTAGE)
Za sve nas koji se bavimo vintageom kao handpickeri, pitanje koji mu je najzanimljiviji komad iz selekcije zbilja je teško – svaki komad ima svoju neku priču, nađen je u nekoj prilici, situaciji, koja će se pamtiti jer nikada nije ista. To je ono što bih najviše voljela prenijeti publici – biti vintage hunter zahtjeva ogromnu strast i strpljivost, ali i mnogo vremena, fizičke snage, ogromne doze znatiželje i mobilnosti. Trenutno svjedočimo velikom boomu vintagea.
Niti u Hrvatskoj vintage i second hand nisu više preliveni tabuima i predrasudama, ali mnogi još ne razmišljaju o modalitetima u kojima se taj tip odjeće i asesoara nudi kupcima. Zašto većina second hand lanaca ima tako niske cijene? Cijene su niske jer se radi o neselektiranoj robi koja stiže u ogromnim kutijama, a odjeća unutra je svakakva. Tko se odluči baviti vintage huntingom sam putuje, istražuje, kopa, nosi, selektira, pere i pegla. I najvažnije: izabire sam komad po komad.
No, vratimo se glavnoj temi. Kao najdraži vintage komada u DV selekciji izdvojila bih Bottega Veneta torbicu s kraja 70-ih. Imala sam je u ponudi prije pet godina kada Bottega Veneta nije ništa značila većinskoj publici. Pronašla sam je u Italiji, a osoba koja ju je nosila s njom je proputovala pola svijeta i bila na najglamuroznijim partyjima od Caprija, preko Pariza do New Yorka. To me oduševilo kao i sama priča o izradi tih torbica, tradicija koja je počela u sjevernoj Italiji 1966. u Vicenzi. Svaka torba je izrađena ručno i bile su potrebne dvije osobe da ispletu kožu za svaki komad. Satima i satima, danima. A najdivniji detalj je taj da, među silnim logotipima brendova, Bottega Veneta nije imala vidljiv logo na torbama: logo je bila ta predivna handmade pletena tehnika. Koja elegancija, koja ljepota: ideja da logo ne treba biti vrisak nego nešto prepoznatljivo u estetskim karakteristikama i u povijesti procesa izrade… To je to! To je prava elegancija. Nećemo sad o priči tvrtke Bottega Veneta. To se lako može naći online. Ali neće se naći ništa o tome kako se kvaliteta totalno srozala, a cijene postale nenormalno visoke.
Kad sam prodala torbicu, nekoliko dana sam se osjećala dosta krivom, činilo mi se da sam se oslobodila nečega što ne samo da ima priču nego hrvatska publika to uopće ne razumije. Ali zato sam je prodala gospođi iz Milana koja je dobro znala o čemu se radi i s kojom sam se još dugo dopisivala i razmjenjivala razna mišljenja i radosti vezane uz nove vintage pronalaske.
