Napad na Mona Lisu: nije slika kriva za ljudsko uništenje planete Zemlje

Kakav je to poziv na spašavanje naše planete uništavanjem umjetničkih djela?
31.05.2022.
IMAGE SOURCE: Instagram @museelouvre/ Michel Urtado

Aktivisti za spašavanje planete Zemlje često puta šokiraju svojim istupima u javnosti, što je i dobro. Treba šokirati. Treba pokazati poražavajuće i zastrašujuće posljedice čovjekove sebičnosti prema jedinoj planeti na kojoj može opstati, koja je naš dom. Trebaju na ulice izaći znanstvenici, pokazati podatke koji se vješto skrivaju, dati točan broj životinjskih vrsta koje su dosad izumrle i kojima uskoro prijeti istrjebljenje. Među kojima će se pronaći i naša ljudska vrsta ako ovako nastavimo. Da, treba uplašiti i s time jer baš zbog te naše sebičnosti i egocentričnosti možda ćemo se prije uhvatiti za glavu ako čujemo da se nama nešto strašno događa, a ne tamo nekim slonovima. Ali samo možda. Treba upozoriti, vikati, organizirati skupove, panele, uplašiti. Ali treba li baciti kolač na sliku Mona Lise? Ma što se to dogodilo u cijenjenom pariškom muzeju Louvreu?

Nedjelja je obilježena incidentom u spomenutom muzeju, a glavna žrtva bila je svjetski najpoznatija slika „Mona Lisa“. Mladić prerušen u stariju ženu u invalidskim kolicima, dotrčao je do slike i na nju bacio komad kolača koji se razmazao po zaštitnom staklu. Na svu sreću, ova povijesna slika je ostala netaknuta zbog spomenutog zaštitnog stakla koje je stavljeno još 1950-ih godina kada je Mona Lisa napadnuta kiselinom. Da stvar bude još bolja (gora), mladić je prije samog bacanja kolača pokušao razbiti staklo, udarajući šakama po njemu. Ovaj performans, bolje rečeno vandalizam, popraćen je uzdasima posjetitelja muzeja koji su ostali u nevjerici i šoku. Ali i panici. Jer kada bi netko ikada pomislio da će biti svjedok pokušaja uništavanja Mona Lise od strane nekog luđaka? Mladić je uhićen i dok su ga odvodili, obratio se posjetiteljima sljedećim uzvicima: „Mislite na Zemlju. Postoje ljudi koji uništavaju Zemlju. Razmislite o tome. Umjetnici vam kažu: mislite na Zemlju. Zato sam ovo napravio.“ Svima je jasno da je riječ o aktivistu koji je na vrlo krivi način pokazao svoju zabrinutost za planetu Zemlju.

Ako proberemo malo po sci-fi filmovima koji obrađuju temu propasti Zemlje, onda gotovo u svakom filmu možemo pronaći sličan scenarij: sve se vrti oko novaca i moći. I u samoj katastrofi se ucjenjuje, potkupljuje, manipulira. Bogati će uvijek pronaći načina da osiguraju sebi život, a ostali pogibaju pod nemilosrdnim uvjetima. Veliki državni moćnici sakriju se u svoje rupe, a upravo su oni ti čije odluke ili izostanak istih može odlučiti o sudbini planete.

Okej, jasan nam je koncept filmova katastrofe. Pa stavimo sada muzej Louvre kao centar luksuznog dijela Pariza, tamo gdje se prešetavaju bogati i moćni koji troše basnoslovne iznose na „malo umjetničko djelo“ kako bi se njime hvalili svojim istim bogatim prijateljima u svojoj ogromnoj vili, pritom ne znajući ništa o umjetnosti. Ti isti ne razmišljaju o zagađenju planete jer oni žive dobro i oni će kao i u filmovima katastrofe pronaći rješenje da i dalje žive dobro. Da je netko isfrustriran takvim scenarijem, razumljivo. Da netko želi skupiti aktiviste ispred Louvrea, gdje je ionako veliki broj turista do kojih može doprijeti poruka, pa izvedu šokantan performans vrijedan gledanja, apsolutno da. Bacanje kolača na Mona Lisu? Opet ću reći nikako.

Umjetnost je posebna. Nju treba osjetiti, doživjeti. Ponekad je teško shvatiti sve njezine pravce, ali je vrijedna divljenja. Uz svu znanost koja je dovela do evolucije čovječanstva, umjetnost je ta koja je čovječanstvo obogatila. Umjetnička djela pričaju nam priču o drugim vremenima. Iz njih saznajemo o nekadašnjoj kulturi, modi, socijalnom poretku i općenito konceptu društva. Iz njih učimo. Jednako kao što su veliki znanstvenici ostavili svoj trag u formulama i jednadžbama, tako su umjetnici ostavili dio sebe u svojim djelima. Umjetnička djela su prikaz ljudske civilizacije. I upravo to je Mona Lisa. Njezina vrijednost se procjenjuje u stotinama milijuna američkih dolara, ali je ona uistinu neprocjenjiva. Leondardo da Vinci je, kao i mnogi drugi slikari, dao našem društvu uvid u njegovo društvo. I dokle god je takvih djela koja se mogu prenositi s generacije na generaciju i kojima će ljudska vrsta svjedočiti, dobro smo. Potrudili smo se da opstanemo i da naš planet opstane.

Dakle, umjesto da se bacaju kolači po Mona Lisi i na taj način pokušaVA  „ubiti“ dokaz ljudske civilizacije, ajmo se zaista pokrenuti u spašavanju planete kako bi se neko daleko ljudsko društvo u budućnosti moglo diviti našim djelima i kroz njih učiti, dok Mona Lisa i dalje ponosno stoji iza svog zaštitnog stakla.

SAZNAJ VIŠE: