Sveznajuća internetska porota nebrojeno je puta do sada sazvala izvanredni kolegij ne bi li se detaljno pozabavila procjenom fizičkog izgleda neke zgodne glumice kada bi njezina fotografija u bikiniju nenadano pronašla parking na zakrčenom virtualnom parkiralištu. Ne bi prošao niti trenutak, a već bi se sa svojim stručnim sudom oglasili brojni samoprozvani procjenitelji nastojeći dokučiti “jel’ mala štagod valja il’ ne valja.” “Dobro je očuvana”, konstatirali bi zadovoljno iz redova porotnika žargonom gradskih žmuklera s Hrelića koji pokušavaju naivcima uvaliti svježe prelakiranu krntiju. Valja, još vozi. Mint condition, rekao bi peckhamski smutljivac Del Boy. Začudo, još je k’o nova. “Ma vide joj se godine”, znalački bi stanje “očuvanosti” procijenili zluradi oponenti iz Agencije za detektiranje bora i strija. Uvrede bezgrešnih Apolona i Afrodita koji se skrivaju iza bezimenih avatara nizale bi se tako jedna za drugom, jedva vidljive natruhe celulita na bedrima ubrzo bi postale povod za bezumno prepucavanje internetskih ratnika, a vi biste si još jednom svečano obećali da trebate prestati virkati u besmislene internetske debate. Znate da ne sluti na dobro, al’ morate pogledat’.
Ništa novo, doduše, odavno se ženski izgled procjenjuje poput stanja rabljenih automobila na sajmu u predgrađuI ne, žensku se ljepotu ne kasapi samo na beskonačnim virtualnim pustopoljinama posutima gnojivom svačijih mišljenja. Ženska ljepota procjenjuje se uvijek i svugdje, kao da se radi o raspravi koju su svi pozvani oplemeniti svojim “nepristranim” sudom. Obično je to, jasno, jednostrana pljuvačnica koja prešutno zahtjeva da se gospodična u bikiniju “ipak malkoc više potrudi”, pa možda čak i ispriča što je vrle procjenitelje uvrijedila celulitom koji oni, eto, nisu baš očekivali. Ovako izrečeno zvuči malčice pretjerano, ali upravo se tako svijet odnosi prema ženskoj ljepoti. Kao da svima pa i nepoznatim prolaznicima na ulici dugujemo da nam težnja ka ljepoti i dotjeranost sukladno konvencijama budu visoko na listi prioriteta. I da damo objašnjenje ako smo putem zastranile. Možda od svih ne očekuje da izgledaju kao Cindy Crawford u najboljim danima, ali bi bio red da se svi barem potrude. Žao mi je svijete, ali ne, ne bi bio red.
Gotovo je sve u našim nevinim i ružičastim ženskim djetinjstvima dizajnirano tako da na pitanje “Što želiš biti kad odrasteš?” trepćući odgovoriš: “Zgodna”. I da nastaviš to željeti. Barbike s tanašnim nogama dugima kao uredski ponedjeljak i besprijekornim slapovima kose koju nisu uništile ni tri runde blajha. Princeze iz bajki sa savršeno uređenim obrvama i sićušnim strukićima čija neokaljana ljepota dolazi u paketu s ljepotom njihove duše, pravom na sreću i zgodnim tipom koji na konju dojaše u suton. Anemične vještice s dlakavim izraslinama na orlovski šiljatom nosu čija neugledna vanjština šeta rukom pod ruku sa zajebanim karakterom i, naravno, nimalo svijetlom sudbinom. Sve ti govori da je isplativije bit’ zgodna. A tinejdžerski filmovi u kojima glavna glumica odbacuje svežanj knjiga koji inače nosi pod rukom, skida dioptrijske naočale, počupa brkove na kutevima usana i izravna kosu te se pojavi na vrhu stepenica tik prije odlaska na maturalnu večeru na koju nije mislila ići? Kao da ju je zaogrnuo plašt kakve nedokučive magije, ona odjednom zablista u punom sjaju svog bitka, prestaje biti nevidljiva štreberica i zasluži pažnju svih šupaka koji su joj se dotad podrugljivo smijali na školskim hodnicima. Do svoje maestralne metamorfoze u bijelog labuda bila je “samo” pametna, načitana i ustrajna i nije shvaćala da jedino što joj u životu nedostaje su ekstenzije na trepavicama. No, sada, najljepša što može biti, konačno je vrijedna pažnje. Konačno je dovoljna. Kakav genijalno servirani bullshit kao stvoren za masakriranje samopouzdanja nedjeljom popodne!
Obično toga posve nesvjesne, malo po malo gutamo govna vješto zakamufliranih priča o “ljepoti i dovoljnosti”, a gotovo neprimjetno u nama raste uvjerenje da je naša vrijednost usko povezana s privlačnošću naše vanjštineLjepota postaje težnja po defaultu, nešto o čemu “trebamo” voditi računa, nešto što ne smijemo pustiti da isklizne s radara. I, htjele mi to priznati ili ne, tu igru nastavljamo igrati jer negdje duboko, duboko u sebi mislimo da je moramo igrati. Sjetite se samo svih onih maloumnih naslova kojima nas šamaraju na dnevnoj bazi. “Kako se istesati u osam dana i izgledati kao Charlize Theron na plaži”, “Kako se našminkati da ne sličiš na sebe nego na Kim Kardashian”, “Veliki dvotjedni vodič za tijelo iz snova”, moraš ovo, probaj ono… Poplava savjeta kako biti zgodnija verzija sebe (ili još bolje, netko drugi) neprestano navire u našu ionako pretrpanu svakodnevicu, a lista svega onoga što trebamo “popraviti” čini se beskonačnom. Dakako, opsjednutost izgledom nije novotarija modernog doba.
Otkako je svijeta, nauljenih trakica za depilaciju i pomada od olova, žene rade maestralne pizdarije u zamjenu za ljepotu. Nekoć su svoju aristokratsku, porculansku put održavale čudesnim kremama od teških metala zbog kojih bi im na kraju otpala kosa i otkazali organi, a danas odlazimo u opskurne podrume da nam kršne Rumunjke bez putovnice gnječe guzice za hiljadu kuna s popustom, čupamo brkove na “jen, dva, tri” držeći se za ogledalo da ne padnemo u nesvijest i premazujemo tijelo kojekakvim blagotvornim uljima i ljekovitim blatom koje magično briše tragove vremena, a miriše kao kombinacija stajskog gnojiva i spore smrti. Postulati idealne ljepote su se mijenjali, ženski entuzijazam u misiji “Pa daj stisni zube i potrpi za ljepotu” je ostao, više-manje, isti.
Toliko smo duboko internalizirale pravila da ćemo razinu svoje dotjeranosti održavati gotovo pobožno vjerujući da su kanoni ljepote koje slijedimo naši vlastiti. Osjetila sam to više puta na vlastitoj koži, malo tko nije. Primjerice, kada bih u rano proljeće navukla kratke hlače i negdje putem shvatila da su mi noge i dalje zimski dlakave, a razina histerije jer nemam britvicu da saniram “problem” u nekom haustoru ili javnom WC-u bila bi podjednaka panici koju osjete taoci s nišanom na čelu. Osjetila bih to svaki puta kada bi se posprdno komentirale nečije nepočupane obrve ili “ne baš savršeno” dupe u tajicama. Kada bi te bahato skenirali od glave do pete i zakolutali očima. Kada bi se manjak šminke na licu popratio konstatacijom “izgledaš mi malo bolesno” ili, još bolje, kada bi se zaključilo da je malo pudera na podočnjacima, rumenilo i maskara dio ženske higijene. Izvitoperena religija ljepote kojoj se pobožno klanjamo tu i tamo će ti čak i dopustiti da kršiš pravila, ali će ti dopustiti da ih kršiš u prihvatljivim gabaritima. “Sve OK stara, al’ nemoj baš imat’ dlakave pazuhe. Ili brkove. I nemoj mi nositi baš prekratke hlače ako imaš celulit.”Jer to se svijetu ne sviđa. Da, i? Ako mu se ne sviđa, nek’ okrene glavu.
Svijet se spram ženskog izgleda odnosi poput kakve zle maćehe koja stalno nešto zabranjuje, naređuje i kudiKoja stalno nešto zahtjeva, a na to, ustvari, nema nikakvo pravo. Ponaša se kao da smo mu dužne objašnjenje ako ne igramo po pravilima i ispriku jer smo ups, malo zajebale, jer vrijeđamo osjećaje usputnih prolaznika svojim neobrijanim nogama ili svojim nedovoljno dobrim izgledanjem u tajicama. Tvoja životna misija nije biti zgodna za druge. Niti za svog partnera, niti za svoju majku, niti za svoje uredske kolege niti za civilizaciju općenito. Nitko ti neće reći da ne budeš, ako želiš. Ali, ne moraš. Da, stvarno ne moraš. I ne, ne moraš pustiti brkove da bi bila dobra feministica. Niti to ne moraš.
Mnoge feminističke inicijative i razni body-positivity pokreti nastoje osnažiti žene i vratiti im poljuljano samopouzdanje parolama koje u sebi sažimaju misao da je “svatko lijep na svoj način” i da “svatko zaslužuje osjećati se lijepim, kakav god da jest”. Namjere takvih inicijativa svakako su plemenite i više nego hvalevrijedne kada je riječ o redefiniranju suviše skučenih kanona ljepote u čijim gabaritima stanuju samo žene koje su tanašne, dugokose i mlade. No, put do pakla popločen je dobrim namjerama, pa čak i takve inicijative između redaka svojih “osnažujućih” parola kriju jednu strašnu misao – misao da je važno osjećati se lijepim jer je ljepota snažno povezana s osjećajem vrijednosti.
Reći da svi imamo “pravo na ljepotu” znači da bi ona trebala kotirati visoko na zajedničkoj listi važnosti, da se radi o nečemu neotuđivom, nečemu čemu treba stremiti i nečemu što treba štititi bez obzira na sve ostalo jer zaštita te vrijednosti garantira kvalitetnije društvo. Što više promoviramo ideju da je važno osjećati se lijepim, tim više hranimo vječito gladnu kulturu ljepote koja vrednuje ambalažu više nego sadržaj. Da, biti lijep svakako je privilegij, no privilegij je i biti šarmantan, duhovit, talentiran, karizmatičan, pametan, radišan… Umjesto u svijetu u kojem se žene bore da svaki dan pronađu na sebi nešto lijepo kako bi se osjećale dovoljnima, radije bih živjela u svijetu u kojem se ženama govori da ljepota nije ultimativna vrijednost kojoj trebaju stremiti. Umjesto u svijetu koji stavlja najveću premiju na ljepotu, radije bih živjela u svijetu koji vrednuje sadržaj i dopušta autentičnost u punom smislu te riječi. Bez okvira. Bez osude, objašnjenja ili isprike. U svijetu u kojemu nikome ne duguješ svoj izgled. U svijetu u kojem je sloboda važnija od pravila, a ljepota nije članarina koju moraš platiti. U svijetu koji ti dopušta da ne mariš, ako ne želiš… Jer ti to zaslužuješ.
