Ima ih svaka vikendica na moru, vrt svačije bake krase barem četiri, a možemo ih pronaći i na naslovnici albuma, svima omiljenog Bad Bunnyja. Vjerojatno već nagađate da se referiram na kultnu plastični stolac koja nas sve prati od malih nogu. Nemam jednu fotografiju s mora koja ne uključuje tu bijelu plastičnu stolicu, makar onako u pozadini. A sad ju je i Bad Bunny ovjekovječio na naslovnici svog albuma DtMF.
Pa kako je onda jedan tako jednostavan stolac dobio status kultnog?
Za početak bi se valjalo vratiti, pa na početak. Stolice od jednog komada plastike nose ime Monobloc, ako to već niste znali iz nekog „random trivia“ kviza. Prva je zapravo napravljena još 1946. godine, iako svi misle kako je Pantonova Cantilever Chair bila prvi oblik Monobloca, ipak tomu nije tako. Kanadski dizajner D. C. Simpson je 1946. godine napravio prvi Monobloc, ali tada taj proces izrade nije bio pogodan za masovnu proizvodnju.
Može se reći kako je Simpson sa svojom idejom bio malo ispred svoga vremena, pa je nažalost taj koncept zaboravljen, sve do 1960-ih kad je Verner Panton napravio klasik – Cantilever Chair. Ovaj dizajn je „službena“ preteča onom što danas poznajemo kao Monobloc, samo malo skuplja verzija, zbog skupljih materijala koji se koriste u njegovoj izradi. Pantonov dizajn je također napravljen tako da se može slagati jedan stolac na drugi, jedna od omiljenih mogućnosti Monobloc stolaca.
Monobloc je ušao prvi put na masovno tržište tek 1972. godine, kad je francuski inženjer Henry Massonnet predstavio Fauteuil 300. Njegov model je smanjio vrijeme izrade na samo 2 minute, a jeftin materijal (polipropilen) je omogućio da stolac izađe na tržište po izuzetno niskoj cijeni. A kako Massonnet nije patentirao svoj dizajn, mnogim drugim proizvođačima je bilo olakšano proizvesti svoju verziju Monobloc stolca.
Iako dizajn malo varira, od proizvođača do proizvođača, svi stolci su prepoznatljivi na kilometre i točno znate o čemu je riječ čim vidite siluetu. Monobloc stolac živi svoj svakodnevni život u vrtovima i na terasama diljem svijeta, ipak ponekad se njegovo prisustvo doživljava i kao problem estetike.
Jedan od najočitijih primjera toga dogodio se u Basel, gdje je grad punih devet godina zabranio uporabu Monobloc stolaca u javnim prostorima (od 2008. do 2017.). Ta zabrana nije bila zbog funkcionalnosti ili sigurnosti, nego zbog brige za vizualni identitet i izgled gradskoga središta. Vlasti su smatrale da jednostavni plastični stolci ne doprinose, nego narušavaju estetski dojam povijesne urbane strukture i njegove ulice, trgove i fasade.
Ovaj potez pokazuje koliko površinski neutralan predmet poput plastičnog stolca može biti subjekt kulturnih i dizajnerskih debata. Dok za mnoge Monobloc stolac predstavlja praktično rješenje i simbol svakodnevnog zajedništva, neki ga vide kao vizualni šum, nešto što, u pretrpanom globalnom pejzažu, ne doprinosi, nego umanjuje ljepotu okoline.
Ipak, čak i ta kontroverza samo je dodatno učvrstila njegov status ikone. U umjetničkim i dizajnerskim krugovima stolac se često koristi kao materijal za interpretaciju, komentar ili reinterpretaciju stvarnosti. Primjerice, američki umjetnik Sam Durant preradio je oblik Monobloca koristeći finu porculansku glazuru, replicirajući masovno proizvedeni plastični komad u luksuznoj, ručno izrađenoj formi, čime se otvara pitanje o vrijednosti, potrošačkoj kulturi i simbolici svakodnevnih objekata u suvremenom društvu.
Tako Monobloc prestaje biti samo praktičan vrtni dodatak i postaje predmet refleksije. Simbol globalizacije, industrijske proizvodnje i odnosa prema potrošnji. Neki dizajneri i teoretičari smatraju da je upravo ta dualnost, jednostavan i masovno dostupan, a istovremeno predmet kritike i umjetničkih projekata, ono što Monoblocu daje kulturnu dubinu.
Ovaj stolac je u međuvremenu dospio i na izložbe posvećene njegovoj povijesti i utjecaju, poput „Monobloc – A Chair for the World“ u Vitra Design Museum, gdje se priča o njegovim počecima, razvoju i učinku u društvu istražuje kao primjer kako naizgled običan objekt nosi složene društvene i kulturne značenjske slojeve.
Upravo ta sposobnost da Monobloc stolac bude u isto vrijeme udoban i banalno svakodnevni, ali i kritiziran kao simbol homogenizacije i vizualne banalnosti, čini ga fascinantnim predmetom proučavanja. On nas podsjeća da dizajn nije samo pitanje ljepote ili funkcije, već i sociologije, kulture, memorije i konteksta u kojem se objekt pojavljuje.
Evidentno živimo u svijetu u kojem čak i obični plastični stolac može potaknuti umjetničke polemike, urbane regulative i filozofske rasprave o globalizaciji i estetici. A mislim da je upravo ta sposobnost da izazove toliko različitih reakcija i velik dio razloga zašto Monobloc kroz sve ove godine ostaje omiljeni fenomen. Kako bilo, Monobloc će očito uvijek živjeti u našim vrtovima, restoranima, pa i na naslovnicama albuma, a unatoč tome što ga neki mrze (ili se barem prave) njegov status kultnog neće izblijediti.
