Imam prijateljicu koja aranžira vjenčanja i, iako ponekad voli reći da samo „čupka višak lišća s cvijeća”, ja mislim da je to zapravo jedan divan, intiman posao za koji treba imati i afinitet i osjećaj. Postoji li nešto intimnije od službenog sklapanja zajednice dvoje ljudi koji se vole i žele s nekim provesti život? Sigurno postoji, ali vjenčanje je ipak onaj trenutak koji pripada samo njima. Iako, ako ćemo biti iskreni, vjenčanje nikada nije bilo samo njihovo.
Ljubav postoji u Dubrovniku. I to radnim tjednom
Nedavno je ta ista prijateljica radila jedno vjenčanje u Dubrovniku koje ju je toliko ganulo da je po povratku samo procijedila: „Ljubav postoji u Dubrovniku. I to radnim tjednom.” Možda baš zato što se u moru savršeno ispoliranih fotografija i sve manje spontanih trenutaka ponekad smetne s uma da je bit svega ipak samo jedna stvar: dvoje ljudi koji su odlučili izabrati jedno drugo.
Najljepši trenuci nisu uvijek oni koje smo objavili
Nisam nikad bila udana, ali nemam ništa protiv. Dapače, uvijek sam presretna kada se netko meni blizak odluči na taj korak. I naravno, kada me pozove da zajedno proslavimo taj dan, meni poseban jednako koliko i njima.
Nedavno sam baš bila na vjenčanju prijatelja koje me iskreno ispunilo i inspiriralo. Bio je to onaj potpuno ležeran osjećaj: dobra glazba, ples i ljudi koji su stvarno prisutni. Nisam ni primijetila kada je prošlo osam sati. Ono što me dodatno oduševilo bilo je to da nisam objavila niti jedan story. Nisam gotovo ništa ni fotografirala. Bila sam samo gost koji se odlično zabavio, a za taj trenutak nije znao nitko osim ljudi koji su tamo bili.
I onda sam se zapitala: jesam li uopće bila tamo? Pitanje je možda apsurdno ili plitko, ali živimo u vremenu u kojem se čini da iskustvo ponekad nije potpuno stvarno dok nije podijeljeno. A onda i lajkano.
Kada je privatni trenutak postao sadržaj?
Nedugo nakon toga Instagram je cijeli dan gorio od doslovnog prijenosa uživo nekog drugog vjenčanja. Mladenci i uzvanici dijelili su sadržaj kao da se radi o medijskom događaju na kojem se prisutnost publike podrazumijeva.
S jedne strane bilo mi je fascinantno. S druge sam se pitala: gdje je granica? Što je to u nama da ne možemo na jedan dan stati i jednostavno biti u trenutku koji se događa pred nama? Prvi ples toliko se puta ponovio na ekranima da je izgubio onu početnu čar i postao gotovo meme. A onda sam se pitala: kome se zapravo ti ljudi obraćaju? Pa svi koji trebaju vidjeti taj trenutak već su tamo.
Imala sam osjećaj kao da gledam pažljivo upakiran događaj za koji se očekuje da će publika odmah vratiti reakciju. Kada je privatni čin postao event za sve?
Kad ljubav dobije produkciju
Dua Lipa i Callum Turner nisu samo imali vjenčanje, već višednevni događaj koji je spojio intimnost, putovanje, visoku modu i onu nedostižnu filmsku estetiku koja publiku uvijek iznova očara. Poznati gosti, pažljivo odabrani lookovi koji su gotovo konkurirali samoj ceremoniji, a onda i ta divlja Sicilija na kojoj se živi dolce vita. Kod njih nije bilo moguće pratiti samo ljubavnu priču, iako su moje oči bile uprte samo u njih dvoje.
Taylor Swift i vjenčanje koje je postalo globalni događaj
Taylor Swift i Travis Kelce još su ekstremniji primjer. Njihovo vjenčanje mjesecima je živjelo kao najava događaja koji se tek treba dogoditi. Javnost je analizirala svaki mogući detalj, a kada je konačno stigao trenutak, dobili smo upravo ono što se očekivalo: globalni spektakl i „JusT&T Married”. Time su nas malo osvojili, zar ne?
Što sigurno postavlja pitanje: jesmo li još uvijek fascinirani činjenicom da se samo dvoje ljudi voli ili nas zavodi način na koji je ta ljubav prezentirana?
Možda još uvijek vjerujemo u ljubav, samo je tražimo na ekranima
Problem sigurno nije u tome što su moderna vjenčanja postala spektakli koji traju danima. Problem nastaje samo u trenutku kada se počne činiti da je spektakl važniji od samog čina. Za mene su najljepša vjenčanja ona o kojima se ne priča, već ona na kojima su svi bili iskreno prisutni.
I definitivno vjerujem u ljubav, to je moja uloga na zemlji. Samo mi se nekad čini kao da smo je u nekom trenutku počeli tražiti kroz ekrane puno češće nego kroz ljude.
