Naizgled jednostavne, a zapravo tako posebne i jedinstvene iz kojeg god kuta gledate – takve su skulpture mladog umjetnika Maria Dobrečevića iz njegovog projekta Veela Mobiles. Zaigrani mobili predstavljaju prekrasnu mješavinu profinjenosti i kreative, simbolizirajući neku vrstu slobode dok se graciozno njišu u međusobnoj ravnoteži pod strujanjem zraka.
Mario Dobrečević je na projektu Veela Mobiles počeo raditi prije dvije godine kada je postepeno savijajući žice i obrađujući drvo, udahnuo ovim materijalima novi život, kreirajući skulpture gdje su metalne šipke i različite vrste drva u savršenom skladu. Mario je nedavno predstavio svoje radove u galeriji Klet, a samo za nas ih je ponovno izložio u prostor kako bismo mogli upiti svaki detalj mobila dok razgovaramo s umjetnikom o njegovim fantastičnim umjetničkim djelima. Otkrio nam je sve o projektu Veela Mobiles te nam objasnio da su ove skulpture zahvaljujući svojoj formi prilagodljive u svakom prostoru i doista su idealne za svačiji dom.
Ovaj projekt nosi naziv Veela Mobiles. Pa za početak, krenimo od teorije. Što su uopće mobili?
Mobili, ili pokretne skulpture, su ručno rađene prostorne instalacije koje je u 30-im godinama prošlog stoljeća razvio a samim time i popularizirao američki umjetnik i kipar Alexander Calder, koristeći lagane materijale kao što su aluminij i žica kako bi stvorio dinamične, pokretne objekte koji se kreću pod utjecajem strujanja zraka. Kombinirajući znanost i umjetnost, ove skulpture često su izrađivali i drugi umjetnici, poput umjetnika i dizajnera Isamu Noguchija, koji su istraživali pokret kao ključni element umjetničkog izraza.
Fantastičan si ilustrator i tvoje smo crteže također mogli vidjeti po izložbama. Kako si došao na ideju da s dvodimenzionalnih radova kreneš u izradu prostornih instalacija?
Veliko hvala na komplimentu! Ideja o izradi mobila došla je sasvim spontano u specifičnom trenutku života i dogodila se vrlo brzo – u jednom sam trenu ležao u krevetu netom nakon buđenja a u drugom sam već bio na putu za nabavkom materijala kako bi sam krenuo u izradu. Tu se dogodio neki impuls koji je, sjećam se, bio apsolutno prirodan i intuitivan, jer nije bilo previše propitkivanja oko smisla i svrhe, čemu sam inače sklon i što mislim da zna limitirati u startu.
No, vidio sam inspiraciju u mobilima kao objektima koji u svojoj prirodi spajaju više dimenzija – visinu i širinu slično kao kod ilustracija ali i debljinu odnosno trodimenzionalnost kao kod skulptura. Plus, vrijeme, zbog njihovog kretanja. Nakupovao sam zatim metre i metre žica raznih debljina te filc i forex kako bi, za početak, lako mogao dobiti željene oblike te krenuo u studiranje raznih formi i izradu prvih modela. Tjedan krvavih i žuljavih dana poslije, više se nisam normalno mogao kretati po stanu koliko je ‘prototipova’ visilo sa stropa a želja za daljnjim razvojem i radom je samo još više rasla.
Što za tebe predstavlja Veela mobiles?
Ne želim zvučati pretenciozno ili patetično, no Veela mobiles osjećam kao svojevrstan pokret koji, jednostavno rečeno, simbolizira ljubav i potrebu za stvaranjem i izražavanjem. Ta potreba je tu odmalena ukorijenjena i kroz umjetničko obrazovanje i posao se ispoljavala u raznim oblicima ali se trenutačno manifestira u ovom obliku jer u svojoj srži obuhvaća razne umjetničke elemente – od kompozicije, proporcija, dinamike, oblikovanja, posvećenosti detaljima pa u konačnici do unikatnosti. S jedne strane im zbog kompozicije koju čine žice (točnije, šipke) i zbog drva kao dominantnog materijala pristupam čisto grafički, a s druge strane im pristupam skulpturalno, zbog međusobnih odnosa i proporcija koji čine jednu dinamičnu cjelinu.
Ove instalacije izgledaju poput malih planeta koji se kreću prostorom i zajednički sudjeluju u nekoj igri. Za taj efekt je potrebno stvoriti balans svih dijelova instalacija. Koliko ti je vremena trebalo da kreiraš sve ove instalacije?
Cijeli život! Haha dobro, šalu sad na stranu – počeo sam ih izrađivati prije otprilike dvije godine, gdje sam u početku prvo pokušavao savladati mehaniku oko savijanja šipki i montaže elemenata, kako ih zovem, jedara. Krenuvši isprve od filca, forexa pa zatim pleksija, po modelu bi mi obično trebalo dan do dva, ali bi naknadno naštimavanje i dorada znali potrajati i više dana, pa i tjedana, sve kako bi istovremeno dobio i željenu statičnu formu i željenu dinamiku kretanja. Postepenim prelaskom na drvo, gdje su mi uvelike pomogle iskusne ruke i znanje prijateljice i dizajnerice Sanja Rotter, već sam donekle savladao tehniku izrade i kreirao nekoliko prepoznatljivih modela, čime je sam proces izrade postajao sve brži. Tako da danas, ovisno o modelu odnosno materijalu i veličini, izrada može potrajati od nekoliko sati do nekoliko dana.
Na koji način si birao materijale?
Birao sam ih ovisno o stadiju napretka. S filcom sam eksperimentirao oko oblika i veličine jer je vrlo lak za oblikovanje dok sam s forexom i pleksijem zbog razlike u težini više studirao njihovu dinamiku i mehaniku kretanja. I dandanas uživam raditi s tim materijalima jer drugačije utječu na finalni rezultat, no drvo zbog svoje prirodne ljepote, raznolikosti, taktilnosti i topline dodatno obogaćuje samo iskustvo izrade i djelu daje poseban karakter što mi puno prirodnije dođe kao prvi izbor.
Kakav je osjećaj raditi s drvom? S kojim si materijalom dosad najviše uživao raditi i zašto?
Na početku svog dizajnerskog puta koristio sam drvo kao dominantnan materijal pri kreiranju produkata pa mi se ono, zbog svojih vizualnih i fizičkih karakteristika u ovom slučaju nekako nametnulo samo po sebi. Inspirativna mi je raznovrsnost boja i tekstura drva te uvjetno rečeno, lakoća obrade a opet, prirodan je materijal pa se fino uklapa u različite stilove interijera.
Pri obradi ne koristim boje već samo prirodno ulje ili lak, kako bi ga istovremeno zaštitio i naglasio prirodnu ljepotu šara. Upravo su šare te koje najčešće inspiriraju i diktiraju samu formu, pogotovo ako su u pitanju vrste kod kojih su one izraženije, poput oraha ili topole. Tu mi je možda najdraži trenutak kada pri premazivanju s uljem šare krenu iskakati. Svatko tko radi s drvom zna taj osjećaj, kao da odjednom kreće neka druga, prava priča. No s druge strane, drvo je nerijetko nepredvidivo i životno zbog čega kao materijal svakom djelu da dodatan unikatni katakter.
U svaku instalaciju si dao dio sebe, no postoji li neka koja ti je posebno draga?
Doista mi je svaki drag na svoj način, jer svaki ima neki svoj kontekst, priču ili motiv koji simbolizira određeni trenutak u vremenu. Nekad je taj trenutak možda nečije vjenčanje, rođenje djeteta ili useljenje u novi stan a nekad samo osobni trenutak inspiracije materijalom i težnja da se dobije određena forma koju sam zamislio. Kako inspiraciju evidentno vučem iz Calderovih djela a radim poglavito s drvom, istovremeno ima puno mjesta za vlastitu interpretaciju, što u nekim slučajevima dodatno širi granice u oblikovanju i kreiranju forme.
Osobno su mi dragi naravno bilo koji koji su rađeni za meni bliske ljude. No, jedan od recentnijih radova bih možda istaknuo kao vrlo poseban, gdje su naručitelji koji su otprije upoznati s mojim radom naručili mobil za prinovu koja je bila na putu pa smo kroz razgovor zaključili da bi zbog imena djeteta bilo savršeno da forma bude inspirirana drvom masline odnosno njegovom granom, na obostrano zadovoljstvo. Pogotovo jer smo pri razvoju uzeli u obzir i ostale elemente u sobi, poput Klasjinih ilustracija na zidu, kinderbeta i boja generalno. Tako je nastao mobil gdje sam prvi put kombinirao dva naoko nespojiva materijala – tamni močvarni hrast i šarenu topolu koja pri kretanju pokazuje poseban sjaj.
Kome bi preporučio svoj rad? Odnosno, u kakav prostor bi se on najviše uklopio?
Kada krenem razmišljati u kakvim okruženjima bi ih sve volio vidjeti, tu nema ograničenja. Zbog svoje raznolikosti oblika i materijala vrlo su prilagodljivi za različite stilove interijera, bilo da je izveden u geometrijskoj ili organskoj formi. Ne opterećuju prostor, već mu daju dimenziju bez zauzimanja previše prostora ili stvaranja vizualnog nereda. Čak štoviše, rekao bi i da umiruju prostor jer reagiraju na zrak i kretanja u prostoriji. Zbog svoje bogate i organske prirode ali i nježnog pokreta, mislim da se najbolje uklapaju u čist, minimalistički interijer koji istovremeno dopušta da ih se neometano promatra iz više kuteva.
Kao općenito dolaziš do novih ideja i jesi li ikad doživio umjetničku blokadu?
Do ideja najčešće dolazim kroz sam rad, gdje pri izradi uočim neki detalj ili karakteristiku koju mogu primijeniti u nekom od sljedećih modela. Materijal sam po sebi je također pokretač kod kreiranja novih formi, bilo da se radi o sirovim letvicama ili njihovim ostacima koji obradom opet dobiju novi život. S blokadom se tu rijetko družim jer sam otvoren prema različitim izvorima inpiracije pa misli mogu slobodno teći i stvarati nove ideje. A i kontinuiranim radom održavam taj neki kreativan ritam zbog čega mogu slobodno istraživati i eksperimentirati bez straha od neuspjeha.
