U posljednjih nekoliko godina na društvenim mrežama dogodio se zanimljiv zaokret. Nakon godina savršeno produciranog sadržaja, luksuznih putovanja i restorana počeli smo sve više gledati svakodnevicu. Kavu u kvartovskom kafiću, odlazak na pazar, ručak kod roditelja, stol nakon večere, sendvič za plažu, prijatelje okupljene oko hrane. Stvari koje donedavno vjerojatno ne bismo ni fotografirali danas postaju sadržaj koji spremamo i dijelimo.
Romantiziranje malih stvari postalo je gotovo zaseban žanr na društvenim mrežama. Posebno je vidljiv kroz mediteransku estetiku koja je posljednjih godina posvuda: jednostavna hrana, dugi ručkovi, lokalne namirnice, more, sunce, stare kuće, obiteljski stolovi i ideja sporijeg života. Ono što je nekome trend, drugome je, naravno, sasvim obična svakodnevica.
MARENDOLOGIJA: PROFIL KOJI PRATIMO
Dobar domaći primjer toga je Marendologija, iza koje stoji fotograf Marko Andrijašević. Hrana je njezin važan dio, ali profil nikada zapravo nije bio samo o tome što se nalazi na tanjuru. Jednako su važni ljudi, mjesta i situacije koje se oko tog tanjura događaju.
Zanimljivo je i da iza svega u početku nije stajala velika ideja, a još manje poslovni plan.
„Definitivno nisam razmišljao o poslu kad sam pokrenuo Marendologiju. To je samo bio profil na kojem sam mogao dijeliti fotografije koje sam u tom trenutku volio raditi. Nije bilo nekog dubljeg razloga, jednostavno mi je trebao neki kanal gdje mogu izbacivati tu kreativu iz sebe.“
Upravo je iz takvog spontanog pristupa s vremenom nastao prepoznatljiv vizualni svijet. Danas bismo ga vrlo lako mogli staviti pod etiketu mediteranskog lifestylea, ali kod Marka je taj interes postojao puno prije nego što je takva estetika postala toliko prisutna na društvenim mrežama.
Sve počinje za stolom
Jedna od ideja koja se redovito provlači kroz Marendologiju jest da hrana nije nužno najvažniji dio obroka. Važnije je s kim jedeš. Kod Marka taj odnos prema hrani nije nastao kroz posao ni društvene mreže, nego kod kuće.
„Mislim da mi je to urođeno, s obzirom na to da je kuhanje uvijek bilo bitan dio naše svakodnevice u obitelji i rijetko kada smo jeli sami. Moj otac je strašan kuhar i često su prijatelji dolazili kod nas na ručkove i večere i to mi je s vremenom postalo sve interesantnije.“
Naravno, kao dijete nije uvijek bio pretjerano zainteresiran za ono što se događa nakon što se tanjur isprazni.
„S godinama sam prestao bježati u sobu igrati igrice čim bih smazao hranu s tanjura. Više sam bio uključen u kuhanje i priče za stolom postajale su mi sve zanimljivije. S obje strane obitelji imam vrhunske kuhare i kuharice, tako da sam imao super podlogu.“ Iako ga se danas prirodno povezuje s Dalmacijom, Marko je od treće do osamnaeste godine živio u Francuskoj. S vremenom je sve više vremena provodio u Hrvatskoj, a na kraju se odlučio vratiti i upisati fakultet u Zagrebu.
„Otac je svaki dan kuhao svakakve delicije doma, bolje od bilo kojeg restorana, pa sam se navikao da se najbolje jede doma i da su najbolji trenuci oni provedeni oko stola. Ali u Dalmaciji se definitivno najbolje osjećam i s vremenom se taj osjećaj samo pojačava.“
Zato se i ono što danas vidimo na Marendologiji teško može svesti samo na aktualnu popularnost Mediterana na internetu. Postoji veza s načinom na koji je odrastao, obiteljskim navikama i hranom koja je imala društvenu funkciju.
Kada pričamo o hrani koju romantiziramo, zanimljivo je da najviše emocija često ne izazivaju najbolja ili najskuplja jela. Puno češće su to vrlo jednostavne stvari koje vežemo uz određeno razdoblje života.
Kod Marka je to pohana piletina s blitvom ili pireom.
„Uvijek spominjem pohanu piletinu s blitvom ili pireom kao svoju omiljenu marendu jer je definitivno obilježila moje djetinjstvo. Pogotovo se sjećam sendviča s pohanom piletinom koje bi majka napravila kad bismo se vozili iz Francuske, gdje sam odrastao, prema Hrvatskoj i obrnuto. Dan-danas mi je to omiljeni obrok i neće mi nikad dosaditi.“
To je ujedno dobar primjer zašto sadržaj koji se temelji na svakodnevnim stvarima toliko dobro funkcionira. Ne radi se nužno o tome da je nešto vizualno posebno ili novo. Često je dovoljno da je prepoznatljivo. Netko drugi možda nema uspomenu na isti sendvič, ali ima svoje jelo, svoju obiteljsku situaciju ili vlastitu verziju puta na more.
U tom smislu nostalgija koja je posljednjih godina sve prisutnija u modi, dizajnu, gastronomiji i na društvenim mrežama nije posebno kompliciran fenomen. Stvari koje poznajemo pružaju nam određenu vrstu ugode, a internet je samo pronašao način da od njih napravi zajednički vizualni jezik.
Kad spontani život postane sadržaj
Tu se ipak pojavljuje kontradikcija. Ako je privlačnost takvog sadržaja upravo u spontanosti, što se događa kada spontani trenutak počnemo proizvoditi za fotografiju?
Marko se s tim susreo vrlo direktno jer mu je fotografija primarni posao, a često radi upravo food fotografiju. Kako kaže, postojao je period u kojem gotovo ništa nije moglo doći na stol bez fotografiranja. „Bio je period kad bih sve živo fotografirao i nitko nije mogao živjeti od mene. Nije se moglo ništa pojesti dok ja ne bih slikao.“
Danas mu je to manje važno.
„Srećom, taj je period iza mene i sad to malo ležernije shvaćam i mogu mirnije glave uživati u hrani. S obzirom na to da mi je primarni posao fotografija, i nerijetko food fotografija, s vremenom sam htio malo odvojiti poslovno od privatnog pa sad više volim uloviti nešto spontano na brzinu nego nešto iscenirano i ‘savršeno’.“ To je zanimljivo i u širem kontekstu društvenih mreža. Nakon dugog perioda u kojem je cilj bio napraviti što savršeniju fotografiju, posljednjih godina sve je popularnija estetika koja želi izgledati kao da se nitko nije previše trudio. Fotografije su spontanije, manje producirane, ponekad namjerno nesavršene.
Naravno, i spontanost se može vrlo precizno iscenirati. Ali činjenica da je upravo takav vizualni jezik postao poželjan govori nešto o tome što trenutno tražimo od sadržaja. Manje savršenstva, a više osjećaja da gledamo nečiji stvarni život.
Dovoljno je nekoliko minuta scrollanja da postane jasno koliko je mediteranski način života trenutno prisutan u popularnoj kulturi. Hrana je jednostavna, stolovi su puni, odjeća je ležerna, sunce gotovo uvijek zalazi, a nitko nema pretjeranu potrebu biti negdje drugdje.
Problem je, naravno, što stvarni život na Mediteranu ne izgleda stalno tako. Ipak, taj vizualni trend postoji, a Marko ne pokušava tvrditi da je potpuno imun na njega.
„S vremenom mijenjam i razvijam svoj stil. Moja kreativnost se mijenja i sigurno trendovi utječu na neke moje ideje i ukuse, ali generalno mislim da ću ja ovim putem nastaviti i kad to ne bude u trendu, jer to za mene nije trend, već moja svakodnevica i moj život.“
Upravo je ta granica između trenda i svakodnevice zanimljiva. Nešto što je jednoj osobi estetika koju pokušava postići na godišnjem odmoru drugoj je sasvim normalan utorak.
Možda je najzanimljiviji dio cijelog fenomena raskorak između sadržaja koji volimo gledati i načina na koji stvarno živimo.
Dok su fotografije dugih stolova, velikih ručkova i prijatelja okupljenih oko hrane izrazito popularne, suvremeni način života često ide u potpuno suprotnom smjeru. Radimo različitim tempom, jedemo kada stignemo, naručujemo dostavu i sve manje ovisimo o tome je li još netko slobodan za ručak.
Marko to primjećuje i kod sebe. „Kako nam se životne navike mijenjaju, tako sve manje vremena imamo za klasično sjedenje za stolom, što je definitivno velika šteta jer se u tim trenucima dogodi jako puno bitne komunikacije i stvaranja odnosa između ljudi.“
Pritom ne romantizira vlastite navike.
„Ja sam isto dio tih ljudi. Jako često naručujem dostavu doma i jedem sam jer mi je nekad tako brže i jednostavnije nego da tražim s kim bih mogao sjesti na ručak ili večeru. Svi bismo mogli poraditi na tome.“
Možda je upravo u tome jedan od razloga zašto nam je takav sadržaj danas toliko privlačan. Romantiziramo ono čega u svakodnevnom životu imamo manje. Ne nužno zato što želimo živjeti potpuno drugačije, nego zato što nas takvi prizori podsjećaju na nešto što nam nedostaje: vrijeme bez posebnog plana i druženje koje nije potrebno organizirati tri tjedna unaprijed.
Marendologija je u međuvremenu prerasla početnu ideju Instagram profila na kojem Marko objavljuje fotografije koje mu se sviđaju. Jedan od trenutaka u kojima je shvatio da ljudi sadržaj doživljavaju osobnije nego što je očekivao bile su reakcije na objave koje su se više oslanjale na emociju i nostalgiju.
„Vidio sam jake emocije kod nekih ljudi nakon nekih ‘emotivnijih’ objava, koje su me potaknule da to nastavim raditi jer sam vidio da ljudima nešto znači, ne samo meni.“
Druga potvrda stigla je na konkretniji način, kroz merch.
„Odaziv na novi merch me jako iznenadio, to moram reći. Uhvatilo me totalno nespremnog. Puno ljudi neće nikad ništa komentirati ili napisati, ali onda kad izađe merch i kupe nešto, pošalju super poruku podrške, što me definitivno jako obraduje.“
To pokazuje i da zajednica oko nekog sadržaja ne mora uvijek biti vidljiva kroz komentare i lajkove. Dio publike jednostavno prati, prepoznaje se u tome i reagira tek kada se pojavi nešto s čime se može dodatno povezati.
A kada bi sutra nestale društvene mreže, Marko ne misli da bi s njima nužno nestala i Marendologija.
„Sigurno bih se snašao, nešto drugo bih smislio u tom momentu. Samo mi je teško unaprijed reći što bi to bilo jer mi većina ideja dođe u momentu. Možda bi to bio restoran, možda eventi, experiencei…“ Možda je to i najbolji pokazatelj da Marendologija više nije samo format sadržaja. Društvene mreže su joj dale kanal, ali ideja iza nje može se prenijeti na različite stvari.
