Bilo je to naizgled posve obično travanjsko jutro u bangladeškom okrugu Dhaka. Još jedno u nizu istih, bezličnih jutara u bezdušnom, prljavom mravinjaku na rubu grada. Tisuće radnika, zabrinutih zbog pukotina koje su se u betonskim zidovima Rana Plaze pojavili dan ranije, potjerano je na svoje uobičajene 12-satne šihte ne bi li još jedan dan, bez stanke za udah, proveli pogrbljeni nad šivaćim mašinama. I toga je jutra tisuće glava načičkalo zadnji kat tvornice, s mišlju kako će, kada zvono na koncu predugog dana oglasi kraj, u svojim znojim, žuljevitim dlanovima stisnuti pokoji dolar spasa. No, toga se dana zvono u Rana Plazi nije oglasilo.Napuknuti zidovi pretkazivali su katastrofu, ali nitko nije mario.
U svega nekoliko trenutaka, tog naizgled običnog travanjskog jutra, tisuće se radnika našlo zatočeno ispod zidina tvornice u predgrađu koja se srušila poput kule od karataIspod tona teških betonskih blokova, pepela, ispod tkanina u hit bojama sezone i etiketa popularnih modnih brendova s bogatog Zapada, zarobljena među hladnim ruševinama nemara, ležala su beživotna tijela, zgnječenih udova i krvavih glava, zamagljenih pogleda. Tu i tamo prašnjavim bi se zrakom prolomio pokoji očajnički vrisak preživjelih koji su preklinjali za pomoć, tek pokoji beznadni jecaj. Zidine bangladeške tvornice odjeće tog su dana u smrt potjerale oko 1.300 duša. Gotovo 4.000 ljudi je ranjeno. Sudbina Rana Plaze upisala se na stranice povijesti kao najveća katastrofa u industriji mode, a kada su snimke horora iz Dhake dospjele u udarne vijesti najvećih televizijskih postaja, svijet je bio sablažnjen prizorima užasa. No, sablazan nije dugo trajala. Zapad je zažmirio. I nastavio žmiriti. Fotografije novih trendi kombinacija na jumbo plakatima i must-have krpica za šačicu dolara potisnule su iz sjećanja bljeskove amputiranih udova ispod tone armiranog betona, smrskane glave, bolne vriskove koji se probijaju kroz maglu pepela i uplakane dječje obraze. Svijet je zaboravio Rana Plazu s prvim naletom nove odjeće jeftinije od teglice ajvara. Od tog kobnog travanjskog jutra 2013. godine do danas, profit modne industrije porastao je za 21%.
“Dajte svijetu ono što nije niti znao da želi”, izjavila je svojevremeno bivša urednica Voguea Diana Vreeland, a fast-fashion brendovi učinili su upravo to. Ostvarili su nedosanjane snove čovječanstva i otključali mu čudesna vrata raja. Pružili su svijetu ono što dotad nije imao pojma da želi. Dali su mu brdo uvijek novih, pogrešno porubljenih haljina za 129.90, sandala uz koje gratis dobiješ urasli nokat i deformaciju stopala te tonu “pamučnih” majica koje koštaju manje i traju kraće od kartona svježeg mlijeka. I svijet je, zatitravši u ekstazi, uskliknuo – DA! Uz vrlo promišljene marketinške kampanje, na krilima nezaustavljivog konzumerizma, brendovi brze mode servirali su svijetu lako dostupnu, naoko jeftinu odjeću koja u stopu prati trendove, a koja je toliko lako zamjenjiva i potrošna da zbog jednog otpalog gumba ili rašivenog poruba nitko neće razbijati glavu. Praćenje trendova postalo je masovnom aktivnošću, a u njoj su mogli sudjelovati svi koji u novčaniku imaju budžet koji odgovara školskom džeparcu. No, koliko nam se god činilo da je brza moda darežljiva, njezina je prava cijena itekako visoka, a tu cijenu netko negdje ipak mora platiti.
Odiseja zvana “daleka i jeftina tržišta” počela se kotrljati još krajem šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljećaKompanije koje su dotad same proizvodile svoja dobra ili su ih producirale lokalno, počele su se okretati isplativijim tržištima na drugom kraju planeta kako bi maksimalizirale svoj profit. Na krilima globalizacije i slobodnog tržišta, s mantrom “sve dok se okreće lova radit ćemo što god hoćemo, gdje god hoćemo”, eksploatiranje dalekih i jeftinih tržišta posebno se razmahalo devedesetih godina. Kada su cijene rada u Hong Kongu, Maleziji, Tajvanu i centralnoj Americi porasle i postale neisplative velikim igračima, tvrtke sa Zapada podigle su sidro i proizvodnju preselile u zemlje trećeg svijeta, u Vijetnam, Bangladeš i Tursku, na mjesta gdje su cijene rada nezamislivo niske, toliko da se s njima niti jedna razvijena ekonomija ne može natjecati. A danas, danas se naš vrli novi svijet okreće mnogostruko brže nego što se okretao devedesetih.
Danas se svijet okreće brzinom društvenih mreža, trendovi se mijenjaju svakih par tjedana, a high street brendovi, kako bi zadovoljili sve želje svojih nezasitnih kupaca, produciraju i po pedeset kolekcija godišnje. Da bi na vješalice dostavili ogromne količine nove must-have odjeće, u najkraćem mogućem roku i po najnižoj mogućoj cijeni, trebaju nehumane, bezdušne mravinjake poput Rana Plaze gdje tisuće radnika, bez stanke za hranu i odlazak na WC, crnči za nekoliko centi po satu. Od jutra do mraka. Svaki dan iznova.
U zemljama trećeg svijeta, gdje striktne regulative ne postoje, minimalna plaća je fikcija, a radnička prava samo su prazno slovo na papiru, vlasnici tvornica prebacuju rizik i trošak na najslabije karike lanca: radnike. Proizvodnja je miljama daleko, a lanac nabave disperziran, pa je više nego lako protrljati dlanove i praviti se kako nitko nema pojma što se uistinu događa. A događa se zločin. Mračan, prljavi zločin pred kojim zatvaramo oči u zamjenu za novu sintetičku, pogrešno porubljenu haljinu koja nam uopće ne treba. Zločin za koji “nitko nije odgovoran”.
Dok rijeke Bangladeša već godinama teku zatrovane kemikalijama u najnovijim nijansama sezone, milijuni radnika u industriji odjeće (a u Vijetnamu, Kambodži i Bangladešu 80% čine žene) tretiraju se gore od najgoreg šljama. Uz prijetnje smrću i brutalna premlaćivanja ako se usude podignuti glas, pognutih glava nad šivaćim mašinama, šutke jer ne smiju pričati, tisuće glava prolijeva svoj znoj u zamjenu za nekoliko dolara, dok ne smrkne, svaki dan iznova. Sedam dana u tjednu. Dijeleći s drugim radnicama trošne potleušice na kraju grada, uz koje teku rijeke fekalija, širi se smrad i zaraza i vrzmaju štakori, onemoćale i često bolesne, pristaju na sve samo kako bi se održale na životu i kupile nešto hrane za svoje obitelji. Sve dok je love, za taj marginalizirani, odbačeni sloj društva nikoga nije briga. Oni su tek potrošni materijal koji će se gaziti do iznemoglosti jer je i najmanja plaća bolja od nikakve, trpjet će verbalna, fizička i seksualna zlostavljanja u bunkerima bez danje svjetlosti gdje su požarni izlazi često zaključani lokotima, a betonski zidovi toliko trošni da bi se mogli urušiti svakog trena.
I dok je odjeća često osigurana u slučaju nedaće, za ljude koji ju proizvode ne postoji nikakvo osiguranje. Oni su nevidljivi. Mogu biti samljeveni, zgnječeni, silovani, poniženi, popišani, gladni, bolesni i mrtvi, i nikoga neće biti previše brigaJer ništa na ovom svijetu, pa čak niti priroda niti čovjek, ništa nije važnije od novca. Vlade država trećeg svijeta u krvi će ugušiti svaki ustanak za ljudska i radnička prava kako bi se priljev stranog kapitala nastavio, a bogati brendovi Zapada nastavit će keširati nezamislive količine dobiti koja im je ostala jer su uštedjeli na proizvodnji i, uz nekoliko dopisa koje će poslati nakon svake katastrofe i javne prozivke ponekog nadobudnog aktivista, boljet će ih dupe što se događa u prljavim tvorničkim bunkerima tamo negdje na drugom kraju planeta. Sorry, jebiga, ali to je vrlo vjerojatno prava cijena kaputa kojeg si na zadnjem krugu sniženja, sav ozaren i veseo, upecao za 149.90 i kojeg ćeš, kao pravi fashionista, obući samo jednom jer “je već bio na Instagramu”. I nećeš niti znati da si šupak. Upakirana u sjajuckavu ambalažu trendova i maloumnih nepisanih pravila društvenih mreža, većina odjeće koju pohlepno gomilamo u svojim ormarima bazirana je na čistoj, bezdušnoj sprdačini s ljudskim dostojanstvom. U nju su utkane suze, znoj i krv modernog ropstva, sudbine onih koji nemaju drugog izbora. To je stvarna cijena.
Uljuljkani u svoje lijepe živote, nepravdu je lakše ignorirati kada ona nema lice, kada nema ime, kada je ona negdje miljama daleko sakrivena od pogleda. Dehumanizirana, nevidljiva, “imaginarna”. Kada je istina teška, neznanje se može činiti kao blagoslov. I znam što će mi mnogi reći. Reći će mi da ne serem, da je to kapitalizam, da je to jednostavno sustav u kojem živimo i u kojem ne možemo ništa učiniti. I to će mi reći oni koji imaju sve, koji žive u demokratskim društvima i koji su odgojeni da vjeruju da su svi ljudi rođeni jednaki (osim, ako rade u nekoj vukojebini u Bangladešu za par centi, onda “sorry stari, bad luck, nosi se s nepravednom sudbinom”). Reći će mi možda i da je bolje da zarađuju išta nego ništa, pod opaskom da je i život u potleušici pored hrpe govana i zaraženih štakora, nakon 12-satne šihte tijekom koje su ih tukli i vrijeđali, i dalje život. Nije. Kada bi im taj naš sveti novac pomogao da se popenju na društvenoj ljestvici i školuju, tada bi taj argument imao smisla. Ovako je to samo puko preživljavanje, a tih par dolara koje ti bezimeni ljudi nakratko stisnu u svojim šakama, znači da se začarani krug samo nastavlja.
Bez izlaza, bez šanse. I ne, to nije život dostojan čovjeka. Reći da je bolje da rade išta nego ništa zvuči mi podjednako besmisleno kao da ste u robovlasničkom društvu izjavili da je bolje da robovi hrmbaju na poljima pamuka nego da im je dosadno. Jebiga, u sustavu obojenom nijansama novca i laži te prekrivenim velom ignorancije i pohlepe, lako je osjetiti se nemoćnim i samo zažmiriti. Nismo sveci, da, ponekad ćemo kupiti pokoju plastičnu vrećicu ili plastičnu haljinu. No, samo zato što ne možemo učiniti sve, ne znači da moramo činiti ništa.
Zato, kupuj promišljeno i razumno, nosi tu jebenu haljinu premda je već bila na Instagramu, odluči ne biti povodljivi šupak, informiraj se, istraži alternative, angažiraj sePostoje i druge opcije, samo ti mora biti dovoljno stalo. Second hand, buvljaci i vintage trgovine danas više nisu bauk. Kupuj odjeću od onih koji iza nje stoje svojim licem. Shvati da postoji nešto mnogo važnije od 50 trendova godišnje i da tu must-have haljinu fakat NE MORAŠ imati. Jer, na koncu konca, koliko god zvučalo kao floskula, promjena zbilja leži u tvojim rukama. Nedostatak empatije i okretanje glave dok negdje daleko, na drugom kraju planeta, drugi crkavaju kao miševi nije nimalo stylish, samo je tužno.
