Kao da sam ga pročitala jučer, sjećam se teksta o propulzivnoj sisačkoj elektro sceni koji je još prije desetak godina objavio Plan B. Pod naslovom “Domaća elektro scena: Sisak je hrvatski Sheffield”, u fokusu su se pronašli sjajni projekti poput radio emisije Disco Panonia i protagonisti elektro scene Le Chocolat Noir, Zarkoff i Popsimonova čiji su zvukovi odzvanjali diljem regije, pa i šire. No, osim o živahnoj sisačkoj elektro sceni koju sam pobožno pratila, o Sisku nisam tada znala gotovo ništa. Medijski napisi nikada Sisku nisu posebno išli u prilog. Vječito su se, kao što to čine i danas, fokusirali isključivo na “mračne”, čak i pomalo apokaliptične priče o “sporoj smrti” sisačke industrije koju su dokrajčili rat i privatizacija, o valovima otkaza u sisačkoj rafineriji, te masovnom iseljavanju nerijetko nazivajući Sisak “zaboravljenim gradom”. Potres koji je u prosincu 2020. prodrmao Sisačko-moslavačku županiju, kao i obnova koja i dalje čeka “neke bolje dane”, “crne” prognoze učinili su još crnijima. No, kao i svaki drugi grad, i Sisak zaslužuje pokazati da ima i onu drugu, svijetlu stranu, onu koja može probuditi nadu i potaknuti entuzijazam, a o tome nitko ne može govoriti bolje od onih koji su u njemu nastavili živjeti, raditi i stvarati, mijenjajući stvari nabolje. Mračnim novinskim napisima unatoč, grad se uvijek mogao podičiti sjajnim kreativcima koji djeluju na glazbenoj, dizajnerskoj i umjetničkoj sceni zbog čega se doima nepravednim pričati o njemu samo kao o “zaboravljenom” gradu u kojem je vrijeme stalo. Kako bismo doznali što se stvarno zbiva na sisačkoj sceni, što ju pokreće i tko su kreativci koji na njoj djeluju, ali i što bi trebalo učiniti da scena živne, razgovarala sam s Almom Trauber i Lucasom Werftom.
ALMA TRAUBER
Od 2018. Alma Trauber obnaša funkciju ravnateljice sisačke Gradske galerije Striegl, javne gradske muzejsko-galerijske ustanove koja predstavlja centralno gradsko mjesto za modernu i suvremenu umjetnost u Sisku. U sklopu galerije, kroz suradnju s drugim ustanovama, udrugama i pojedincima, sudjelovala je u brojnim projektima od kojih izdvaja sisački street art festival Re:Think, trogodišnji projekt koji ove godine dobiva svoj zaključak – Zajednički fotografski narativi – u sklopu kojeg je uspostavljena suradnja Siska, Zagreba, Rijeke, Zadra, Koprivnice, Križevaca i Osijeka. Projekt na kojem kontinuirano radi, u suradnji s Gradom Siskom, Gradskim muzejem Sisak i ostalim suradnicima jest jedinstveni primjer parka skulptura u javnom prostoru grada – Park skulptura nastalih u sklopu Kolonje likovnih umjetnika Željezara Sisak. “Sisak ima brojne manifestacije tijekom godine u koje se redovito uključuje i/ili u kojima posreduje Gradska galerija Striegl. Evo baš dok ovo pišem očekuje nas i sisačko izdanje Drive in kulture gdje je galerija partner u programu tako da jedva čekamo realizaciju tog programa. Kod nas je uvijek dinamično”, zaključuje optimistično Alma.
Uz Sisak se često vežu iste asocijacije, u medijima se nerijetko spominje kao grad propale industrije, masovnog iseljavanja i odnedavno, nažalost, grada koji je zadesio jedan od najjačih potresa u našoj povijesti. No, što Sisak ipak čini dobrim mjestom za život? Što bi istaknula kao njegove prednosti?
Uporno tvrdim da je Sisak možda najviše od svih gradova u Hrvatskoj žrtva upravo takvog, “crnog” diskursa, u medijima i javnosti. Iseljavanje je rezultat mnogih dinamika čiji uzroci nisu samo simptomatični za Sisak, već i za većinu hrvatskih gradova. Industrijske tranzicije i transformacije su rezultat pak nekih nužnih procesa koji se odvijaju već dugi niz godina ne samo kod nas već u cijeloj Europi, tako da moramo biti sretni da Sisak ide ka zelenim strategijama i zelenim perspektivama što vam mogu potvrditi mnogi započeti i realizirani projekti. Iz perspektive nas koji tu živimo i radimo, Sisak je idealno mjesto za život. Usuđujem se reći, savršen za život po mjeri čovjeka. Sisak je primjerice 40-ak minuta udaljen od Zagreba, pa možete zamisliti ovaj grad kao savršeni zeleni hideaway od užurbanosti i guste gradske dinamike kakva prevladava u Zagrebu. Dobro smo povezani vlakom, autobusima, a uskoro stiže i autocesta, tako da ste do Siska za tren. To je grad s rijekom koja prolazi kroz sami centar grada, tako da ovdje uvijek imate taj neki dvosmisleni osjećaj idilične kontinentalne “rivijere” Međutim, tu su još dvije rijeke, Sava i Odra, koje mu daju specifičnu energetsku protočnost i atmosferu. U Sisku je sve relativno blizu i dostupno, od škole, vrtića, dućana, javnih prijevoznih sredstava i kontinuirano se na tom polju ulaže i povećava standard. Iz perspektive majke s troje djece ne mogu zamisliti bolji grad u kojem bih trenutno živjela. Školarci uče besplatno klizati i plivati u osnovnoj školi, a tijekom školovanja razvijena je bliska suradnja sa svim društvenim, kulturnim i sportskim institucijama. Grad svake godine ulaže u ozelenjivanje, javne površine, ali i javne otvorene prostore (npr. igrališta) za obitelji s djecom. Novost je od ove godine i redovita vožnja brodom “Juran i Sofija” po Kupi, tako da je to još jedan dodatni razlog da (p)osjetite Sisak i promatrate grad s rijeke.
Stalno svjedočimo pričama o obnovi koja nikako da se pokrene zbog čega se stječe dojam da je, nakon potresa, u Sisku vrijeme stalo. Što se trenutno događa na sisačkoj kulturnoj sceni?
U Sisku ništa nije stalo! Sve je izuzetno aktivno, osim obnove koja isključivo ovisi o organizaciji i angažmanu države, ali i tu smo rekli da nećemo čekati i samoorganiziramo se u mjeri u kojoj možemo. Sisačka kulturna scena je izuzetno dinamična tijekom cijele godine. Svibanj je mjesec kada imamo tradicionalni Sisački sajam cvijeća kojeg prati niz aktivnosti u koje su uključene sve ustanove: radionice, koncerti, izložbe na otvorenom. Imamo cijeli niz većih i manjih glazbenih programa, što od strane organizacije Grada i Turističke zajednice, što od pojedinačnih udruga i nezavisne scene. S obzirom na to da je Grad Sisak nakon potresa uspio dovršiti veliku sportsku dvoranu, sada imamo i prostorni kapacitet za održavanje koncerata većeg opsega. Neke od najznačajnijih manifestacija koje okupljaju veći broj ljudi su Kupske noći i Sisački festival piva. Svaki vikend su neka mala događanja u sklopu programa “U srcu grada”: buvljaci, projekcije, radionice, koncerti, predstave. Dom Kulture Kristalna kocka Vedrine redovito održava kazališne predstave, radionice i okuplja brojne pojedince, u Gradskom muzeju Sisak kao i u odnedavno otvorenom Info centru industrijske baštine Holandska kuća također se stalno odvijaju programi za sve generacije. U Sisku imamo i Star film festival koji se kontinuirano odvija svake godine. Tu su programi i u sisačkoj “šumici” koje nam redovito priređuje tim iz Koordinacije udruga mladih Sisak – Skwhat. Također, već sam spomenula i Re:Think festival koji je unazad šest godina svog održavanja stvorio posve novu sliku grada realizacijom preko 30 velikih murala u javnom prostoru grada. Na kraju, tu je i Gradska galerija Striegl u kojoj tijekom cijele godine možete vidjeti raznovrsne izložbene programe, sudjelovati u diskurzivnim programima, promocijama, mini koncertima.
Na koje bi sisačke kreativce (ili njihove projekte) skrenula pažnju?
Sisak je grad umjetnica i umjetnika. Izdvojila bih suvremene vizualne i performativne umjetnike Marka Tadića, Ivanu Tkalčić, Gorana Nježića, Vesnu Mačković, Petra Brnardić. Sven Sorić je izvrstan dizajner i glazbenik koji djeluje na relaciji Sisak-Zagreb. Iz Siska nam dolaze sjajni bendovi – LHD, Bluzy Threesme, kao i akteri elektroničke scene – Zarkoff/Saša Rajković, Jasmin Mahmić/Yas-Le Chocolate Noir, Omar Peco – Omar i mnogi drugi. Od projekata, uz Re:Think festival i umjetničku voditeljicu Dahnu Prskalo Peco, izdvojila bih Star film festival i njegovog umjetničkog voditelja Matiju Holjevca koji se iz godine u godinu trude oplemeniti grad sjajnim programima.
Unatoč brojnim kreativcima i njihovom zalaganju, što misliš da gradu manjka? S kakvim se izazovima kulturna scena susreće? Na čemu bi trebalo dodatno poraditi da scena živne?
Nedostaje nam sinergije i još intenzivnijeg i obostranog premrežavanja. Nedostaje nam konstruktivnog diskursa između nezavisnog i institucionalnog/javnog segmenta scene – na tome treba raditi kontinuirano, a kad to postignemo, onda nam ništa nije nedostižno.
LUCAS WERFT
Lucas Werft krajobrazni je arhitekt koji od 2006. godine vodi obiteljsku tvrtku za projektiranje i izgradnje u krajobraznoj arhitekturi. Aktivno djeluju u Hrvatskoj i inozemstvu, a za svoj su rad nagrađeni kako kod nas, pa tako i u regiji. Lucasova tvrtka danas zapošljava devetero ljudi, a osnovali su i mali biljni laboratorij u kojem eksperimentiraju s biljkama koje bi trebale podnijeti klimatske uvjete budućnosti. Tijekom srednje škole i početka studentskih dana aktivno je djelovao kao volonter u udruzi “Kištra” koja je promicala skate kulturu, a kasnije se istaknuo kao predsjednik KUMS-a (Koordinacija udruga mladih Sisak). U to vrijeme bio je angažiran prvo kao volonter, a kasnije i kao organizator raznih manjih koncerata, tribina, projekcija filmova, humanitarnih manifestacija, projekata vezanih za mlade, radionica, promocija alternativnih sadržaja, pa sve do većeg festivala pod nazivom Mali Urbani Festival i selidbe koordinacije (i njenih članova) u novi prostor Park Šume Viktorovac, kao i preuređenje tog prostora. Zadnjih osam godina pomaže u osmišljavanju prostornog koncepta za festival filma u Sisku pod nazivom Star Film Festival.
Uz Sisak se često vežu iste asocijacije, u medijima se nerijetko spominje kao grad propale industrije, masovnog iseljavanja i odnedavno, nažalost, grada koji je zadesio jedan od najjačih potresa u našoj povijesti. No, što Sisak ipak čini dobrim mjestom za život? Što bi istaknuo kao njegove prednosti?
Sisak je grad s neopisivo puno potencijala, ne samo zbog već postojeće industrijske infrastrukture i kulturne baštine, već i zbog prirodnih i urbanističkih značajki koje omogućuju svakom žitelju grada da pješice ili biciklom pristupi većini za svakodnevicu bitnih sadržaja. Ovdje auto možete ostaviti kod kuće, šetati nekim od bezbroj parkova, kilometrima dugom kupskom šetnicom, kupati se na Sisačkom kupalištu ili jednom od tzv. Kupskih špornjeva ili jednostavno dopustiti vremenu da malo po malo pali svjetla mladih i talentiranih pojedinaca koji se polako ali sigurno vraćaju u svoj grad. Sisak nije baš najveselije mjesto za život i od priča koje se sjećam da su mi kao djetetu pričali stariji, nikada nije ni bio. Međutim, vidjeti mlade koji više ne čekaju nego primaju stvari u svoje ruke i gradu daju novi duh – možda to nije prednost, ali je u svakom slučaju, i u pogledu na sve što je grad proživio znak nade da je društvo na putu da gradu da novi duh – duh kojeg možda već desetljećima nije bilo.
Stalno svjedočimo pričama o obnovi koja nikako da se pokrene zbog čega se stječe dojam da je, nakon potresa, u Sisku vrijeme stalo. Što se trenutno događa na sisačkoj kulturnoj sceni?
Na žalost, ali mislim da je vrijeme u Sisku stalo već davno prije potresa – nije to ništa novo. Međutim, imali smo prilike kao građani svjedočiti jednom pomaku prema naprijed u posljednjih nekoliko godina zahvaljujući pojedincima i njihovom radu kroz Sisački gradski muzej, ali i gradskoj galeriji „Striegl“. Pojedinci zaslužni za taj, po mom mišljenju izraziti doprinos su upravo profili ljudi koji se u ovaj grad vraćaju. Ne znam što se trenutno na gradskoj kulturnoj sceni događa osim „Sajma Cvijeća“, Dana Grada, Malog Urbanog Festivala i Star Film Festivala… Potres ćemo vjerojatno pamtiti kao trenutak kada se vrijeme i činjenično zaustavilo, da bi konačno nakon tolikog vremena stagnacije počelo ponovno teči.
Na koje bi sisačke kreativce (ili njihove projekte) skrenuo pažnju?
Vlatko Čakširan – donedavni ravnatelj Sisačkog Gradskog Muzeja, Alma Trauber – ravnateljica Gradske galerije Striegl, Ivan Novak – akademski slikar, Sven Sorić – arhitekt/dizajner, Matija Holjevac – produkcija i festivali…
Unatoč brojnim kreativcima i njihovom zalaganju, što misliš da gradu manjka? S kakvim se izazovima kulturna scena susreće? Na čemu bi trebalo dodatno poraditi da scena živne?
Moj stav po pitanju grada je jednak stavu za cijelu državu, a to je da fale strategija, vizija… cilj. Mi smo društvo bez smjera, sadržaja ili ikakvih dubljih vrijednosti. Za mene je kultura sastavni dio konstruktivnog i prosperitetnog društva – ona nije „vašar“ ili zabava za mase – kultura treba potaknuti pojedinca, obilježiti ga i na kraju krajeva obogatiti novim iskustvom i saznanjem. Scena bi, po meni, doživjela svoj puni potencijal kada ne bi samo ovisila o pojedincima poput gore navedenih, već onda kada bi oni djelovali u sastavu sebi jednakih, koji čine našu okolinu vrijednom zamišljanja svjetlije i bolje budućnosti, ne samo kroz kulturnu, već i kroz ljudsku dimenziju.
