Kasnije sam shvatila da ju je i sam autor nazvao “odom neurednom životu” posvećenu “svima koji ne mogu skužit kako žele živjet”. Preslušala sam kasnije i “ŠtetaŠtetaŠteta” i “Potopi Ovaj Brod”, i svaka mi je uporno svirala u glavi barem nekoliko dana zaredom. Za one koji se još nisu navukli na IDEM-ove stihove i zarazne ritmove, riječ je o solo projektu kantautora i glazbenika Antuna Alekse u koji se upustio početkom ove godine.
Inače poznat po sviranju u odličnim bendovima kao što su Porto Morto, Trophy Jump i JeboTon Ansambl, IDEM je u rekordnom roku osvojio srca publike. U suradnji s diskografskim kućama JeboTon, Mudri Brk i Nasty Cut Records, krajem svibnja objavio je debitantski album POYY koji je ovo ljeto sviran po cijeloj Hrvatskoj i regiji, a koji je sam glazbenik opisao kao “bedroom indie diy post pop punk smeće”. Antun je najavio koncertnu promociju albuma za 8. prosinca u zagrebačkom Vintage Industrial Baru koja je već rasprodana, a dotad je publiku počastio još jednim singlom s albuma pod nazivom “Nikad Ne Ne Idem Van”. Antun ga je posvetio “mjestima na kojima je nekoć provodio više vremena nego doma, KSET-u i ČVENK-u”. Sasvim dovoljno da me još jednom opere nostalgija.
Mislim da ima tome sigurno pola godine da sam na Radio Studentu čula tvoju stvar “Par Put Godišnje”. Osim što mi je odmah na prvu izmamila osmijeh ubrzo sam shvatila i da je ludo zarazna pa mi se naselila u glavi k’o neki soundtrack. A onda sam skužila da su ti sve stvari takve. U čemu je tajna? U lirici, ritmovima, svemu skupa?
Jedna od motivacija za započinjanje IDEM projekta bila je, u nedostatku domaće glazbe s kojom rezoniram, napraviti album pjesama koje su meni hitovi. Lirika je odraz mog stanja uma u datom trenutku, a glazba je miks svega što slušam zadnjih godina. Konkretno, pjesma Par Put Godišnje je svjesno zamišljena kao kvazi pop hit stvar s tematikom koja je nespojiva s tim žanrom. Sve u svemu, tajni nema.
Sad kad si nam otkrio da nema tajni, daj nam ipak malo štofa. Otkad se baviš glazbom i kako je uopće nastao tvoj solo projekt IDEM? Kako se razlikuje od ostalih stvari koje radiš?
Kao bebolino sam već krenuo u glazbeni vrtić GU Elly Bašić gdje sam završio i srednju glazbenu školu. Prvi bend u kojem sam svirao i stvarao bio je pank bend Lobotomija. Prvu svirku svirali smo kad sam imao 15 godina u rock klubu Time.
IDEM je nastao u kovid periodu u želji da se vratim pisanju tekstova na hrvatskom što nisam radio od Lobotomije. Htio sam nadići cringe pisanja na materinjem jeziku. Kad sam osjetio da sam donekle uspio, oslobodio sam se i krenuo po taj album.
Ja sam odrastao svirajući u bendovima gdje je kompromis jedna od temeljnih vrijednosti. IDEM je moj prvi trenutak beskompromisnog stvaranja, logistike i sveopće realizacije. Lijepo mi je uočavati prednosti i mane jednog i drugog pristupa.
Nazivaju te “miljenikom domaće indie scene” i općenito se za IDEM-a ne štede superlativi. Jesi li očekivao takav hype? Tko je tvoja publika, kome se obraćaš? Meni se čini da “loviš” sve generacije.
Nisam, ponajviše jer sam se doslovno albumom obraćao samome sebi. Suludo mi je osvještavati činjenicu da toliko ljudi rezonira s time što ja osjećam i kako razmišljam.
Žanr albuma POYY opisao si dosta kreativno, kao „bedroom indie diy post pop punk smeće“. Zašto?
Bedroom jer sam ga snimio u sobi. Indie jer brijemo jebotonski nezavisno. Diy jer sam ga uradio sam. Post pop punk jer mi se to učinilo k’o zgodna ladica za svrstati ovaj zvuk. Smeće da se proserem malo.
S obzirom na to da tekstove pišeš sam, ne mogu te ne pitati otkud ti tvoji stihovi dolaze? Otkud najčešće izvire to nadahnuće i kako izgleda taj proces?
Najviše me inspiriraju stvari koje smatram veoma bazičnima: moje mentalno zdravlje, bliski ljudi, sulude situacije, grad u kojem živim, noćni život i neke svakodnevne bitke. Najčešće u sebi prokuham emocije vezane za neke od navedenih tema pa samo iskipe i preliju se u stvar.
Prije par dana je izašla i spot za stvar “Nikad Ne Ne Idem Van” koju si posvetio mjestima na kojima si nekoć provodio više vremena nego doma. Je li to nostalgična stvar? Žališ li za tim vremenima?
To je nostalgična stvar. Nostalgija je generalno emocija koju u glazbi obožavam i koje se ne bojim. Gotovo uvijek sam veoma zadovoljan u trenutku u kojem se nalazim i rijetko kada žalim za nekim prošlim vremenima. To ne znači da ih se ne volim sjetiti ili im dati hommage.
U Vintageu ćeš 8.12. održati veliku koncertnu promociju albuma POYY. Što možemo očekivati?
Novost je da smo Vintage rasprodali te na to dodali koncert u Močvari idući dan (9.12.)! Iako bih volio da svi posjetitelji budu svjesni da dolaze na promociju albuma u trajanju od 25 minuta, ja ću dati sve od sebe da to iskustvo bude što zanimljivije, a opet maksimalno organski i srčano. Uz POYY promociju, svaki dan će prije mene nastupiti neki moji prijatelji koji rade fantastičnu glazbu. Dođite, bit će najljepše!
