Prije nekoliko dana pročitala sam članak koji su, valja priznati, mnogi dijelili na društvenim mrežama, a čija je glavna teza bila kako je kopiranje najveći kompliment koji vam netko može dati. Prije nekoliko godina vjerojatno bih i sama dijelila taj stav. No nakon što sam na vlastitoj koži osjetila posljedice koje tuđe kopiranje može ostaviti i nakon što sam se njima morala poslovno baviti, došla sam do zaključka da ono nije ni blizu komplimentu.
Dok ovo pišem, na Instagramu gledam novootvoreni bar koji bojama, vizualnim identitetom i ponudom toliko nalikuje jednom već postojećem da se jedva suzdržavam upotrijebiti riječ „isti“. I ne mogu se ne zapitati: o kakvom komplimentu ovdje točno govorimo? Rekla bi moja urednica Veronika, bez zadrške: “Skini mi se s aure”, ali doslovno to, ja bih rekla i nešto prostije, ali neću.
Zašto nam je kopiranje postalo toliko prihvatljivo i u kojem smo trenutku kao društvo na njega počeli samo odmahivati rukom?
Iskreno, ne znam. Ali ono što znam jest da ljudi koji to rade često iskreno žive u uvjerenju da nisu ništa kopirali. Štoviše, nerijetko će upravo oni druge, izravno ili neizravno, prozivati zbog iste stvari.
Živimo u vremenu prekomjerne konzumacije vizualnog sadržaja i njime smo toliko zasićeni da ponekad više ni sami ne možemo razlučiti što je doista naša ideja, a što smo negdje usput vidjeli i s vremenom počeli doživljavati kao vlastito. To me ne čudi. Zapravo, mislim da će biti samo gore. Posebno se to odnosi na kreativnu industriju i dizajnere koji, sasvim razumljivo, većinu svog rada stvaraju za klijente i od tog rada žive. No kako u takvom sustavu ostati originalan kada klijent dolazi s već gotovom fotografijom i kaže: „Želim ovo. Napravi mi nešto takvo.“

Ovo nije kritika za inspiraciju. Svi je odnekud crpimo. Sve što vidimo, čitamo, slušamo i doživljavamo na neki način ulazi u naš osobni vizualni i kulturni arhiv, iz kojeg poslije svjesno ili nesvjesno stvaramo nešto novo. To je prirodno. Pitanje je samo što s tom inspiracijom napravimo. Čini mi se kako smo se nekada više vodili osjećajem. Negdje biste se osjećali ugodno, privukla bi vas atmosfera nekog prostora, određena kombinacija boja, svjetla ili materijala, a zatim biste kreativcu ili arhitekti pokušali opisati što je to u vama izazvalo. Imali smo neku vrstu vlastitog vizualnog jezika: želje, asocijacije, uspomene. Iz svega toga nastajalo je nešto novo i barem djelomično naše. Rekla bih, možda smo i bolje poznavali sebe, a samim tim znali što želimo.

Danas kao da smo taj vokabular izgubili. Kao da nam je oslabila sposobnost da izrazimo što želimo bez gotove slike pred sobom. Više ne kažemo: želim prostor u kojem ću se osjećati tako i tako. Umjesto toga pokažemo fotografiju i kažemo: „E, točno ovako.“ I to se ne odnosi samo na interijere ili dizajn objekata. Isto radimo s make-upom, frizurama, odjećom, fotografijama. U nekom smo trenutku inspiraciju počeli zamjenjivati doslovnom reprodukcijom. A kada dovoljno ljudi gleda iste reference i pokušava ih preslikati, rezultat je prilično logičan: počinjemo izgledati isto.
Sjećam se kako sam kao dijete s roditeljima često odlazila u goste njihovim prijateljima. Trendovi u uređenju interijera postojali su i tada, naravno, ali svaki stan i svaka kuća imali su vlastiti karakter. Prostori su bili produžetak ljudi koji su u njima živjeli. Netko je naginjao raskošnijem, gotovo baroknom stilu, s perzijskim tepisima, policama prepunim knjiga, sjajnim drvom i antikvitetima donesenima s različitih krajeva svijeta. Drugi su prigrlili minimalističke tendencije devedesetih pa su im stanovi izgledali kao moodboard za Američki psiho. Treći nisu gotovo ništa mijenjali, živjeli su okruženi namještajem naslijeđenim od roditelja, komadima iz vremena Jugoslavije koji su desetljećima pronalazili svoje mjesto u novim generacijama domova.
Na zidovima su visjele slike, grafike, fotografije, suveniri, što god je odgovaralo ukusu ljudi koji su ondje živjeli. Nije sve bilo savršeno usklađeno, niti je moralo biti. Upravo je u tome bila draž. Ljudi su bili svoji, a njihovi prostori odraz njihova temperamenta, ukusa, životnih navika i osobnog stila. I nije to samo moj nostalgični dojam.
Nedavno sam naišla na galeriju uličnih modnih fotografija New Yorka iz sedamdesetih, ispod koje se niže more komentara ljudi koji, svaki na svoj način, primjećuju upravo isto: „Svatko je glavna zvijezda. Svi su kreativni, svoji i posebni, svatko u svojim bojama, materijalima i kombinacijama.“ Ili, možda još bolje: „Kad je stil bio nešto sasvim svakodnevno, jednostavno način života.“ Ispod se nastavljaju varijacije na istu temu: toliko stila, toliko osobnosti, različitosti. Čitajući ih, gotovo bi se moglo zaključiti da živimo u vremenu u kojem više nitko nema ukusa. Što, naravno, nije istina.
Zato mi je zanimljivije drugo pitanje: zašto smo, kada govorimo o originalnosti, toliko nostalgični za prošlim vremenima? Zašto gledamo fotografije ljudi na ulicama New Yorka, Pariza ili Londona prije četrdeset ili pedeset godina i ostavljamo komentare pune divljenja o njihovoj individualnosti, dok istodobno živimo u vremenu u kojem nikada nismo imali veći pristup svemu. Ne odnosi se ovo samo na velike gradove. Isti komentari, kada pričamo o stilu, mogu se pronaći i ispod fotografija Feđe Klarića iz Splita osamdesetih.
Pitanje je: čega se danas bojimo? Kritike da nismo u trendu ili straha da se nikome neće svidjeti naš prostor (nismo dovoljno cool), ako baš ta dizajnerska viralna stolica ili lampa nije u njemu? Rekla bih da već sada, u ovoj fazi, polako počinjemo ići u drugom smjeru i da se ljudi, barem oni iz moje okoline, zasićeni svime što im se svakodnevno servira, ponovno počinju voditi vlastitim osjećajem.
Teško je ostati svoj u ovim vremenima, ali ona mala unutarnja katarza koja se dogodi kada se susretnete s nečim lijepim i ugodnim nešto je što novac ne može kupiti i niti jedan hype na društvenim mrežama umjetno proizvesti.
Najbolji primjer za to dala mi je moja prijateljica, vizualna dizajnerica koja je nedavno radila branding jednog restorana. Kad mi ga je pokazala, rekla sam joj da mi je divan, ali poznajem je u dušu i znam da to nije njezin omiljeni stilski izričaj pa sam joj to i rekla. Ona mi je na to odgovorila kako su vlasnici toliko srca i duše unijeli u objekt da je, polazeći upravo od njihove iskrene priče i vjere u ono što rade, došla do vizualnog rješenja koje tome najbolje odgovara.

Danas taj restoran, rekli bismo kolokvijalno, „gori“. Ne zbog novca, a ni zbog kopiranja, nego zbog iskrenosti koja je u njega unesena, a ja vjerujem da se takva energija itekako širi prostorom. I upravo zbog toga kopiranje, koje definitivno nije kompliment, nego samo pristojna riječ za krađu, ipak ne može imati zadnju riječ. Istinski vjerujem (možda naivno) da bez obzira na sve: trud, načitanost, obrazovanje, vjera u sebe, iskrenost i originalnost, u današnjem svijetu konzumerizma i dalje imaju težinu.