Neke stvari kupujemo zbog sadržaja, a neke jer nam se sviđa kako izgledaju (što god mislili o tome, ali svi volimo vidjeti predmet koji je vizualno primamljiv), a onda postoje konzerve sardina zbog kojih čovjek počne ozbiljno razmišljati treba li nakon ručka oprati praznu limenku i staviti je negdje na policu. Zvuči malo pretjerano dok ne uđete u neki bolji supermarket, delikatesnu trgovinu ili malu trgovinu hranom u Portugalu, Španjolskoj ili Francuskoj i ne završite pred zidom prepunim konzervirane ribe. Odjednom više ne gledate sardine, skušu i tunu. Gledate male pravokutne komade grafičkog dizajna koje su sada svuda po internetu.

Svi su ludi za starim pakiranjima sardine
Jarke crvene, žute, plave i zelene boje, ilustracije riba, brodova i ribara, ornamenti koji bi na bilo kojem drugom proizvodu vjerojatno izgledali kao previše svega, tipografija koja kao da je ostala netaknuta od 1930-ih. Na jednoj limenci imate tri fonta, okvir, ilustraciju, nekoliko boja i još neku malu ribu koja pliva sa strane. Prema svim pravilima suvremenog brendinga to bi trebalo biti kaotično. U stvarnosti izgleda odlično. I internet je to, naravno, primijetio.
Fotografije europskih konzervi već neko vrijeme kruže Pinterestom, Instagramom i dizajnerskim profilima, pojavljuju se u moodboardima i tekstovima o ambalaži, a sardine su se iz kategorije proizvoda koji uglavnom držimo negdje u stražnjem dijelu kuhinjskog ormarića preselile među stvari koje ljudi fotografiraju. Čak se i izraz “European sardine packaging” počeo koristiti kao svojevrsna estetska kategorija. Malo je neobično kad se uzme u obzir da govorimo o ribi u konzervi, ali kad pogledate ambalažu, potpuno je jasno zašto.
Najzanimljiviji dio cijele priče je to što taj izgled nije nastao zato što je netko u kreativnoj agenciji prošle godine zaključio da bi bilo zgodno napraviti nešto “vintage”. Velik dio vizualnog jezika koji danas povezujemo s europskim konzervama dolazi iz vremena kada takva ambalaža uopće nije bila retro. Portugal je tu vjerojatno najbolji primjer. Industrija konzerviranja ribe ondje se ozbiljno razvijala još krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a sardine su desetljećima bile važan izvozni proizvod. Na tržištu je bilo mnogo proizvođača, proizvod je bio malen, format ambalaže gotovo uvijek isti, a kupcu je nekako trebalo objasniti zašto da uzme baš jednu konzervu, a ne onu koja stoji deset centimetara dalje. Rješenje je bilo na etiketi.
Prije nego što smo dobili današnje brendove s precizno propisanim vizualnim identitetima, limenka je morala napraviti gotovo sav posao. Morala je privući pogled, objasniti što je unutra, ostaviti dojam kvalitete i biti dovoljno prepoznatljiva da je kupac idući put ponovno pronađe. Zato su etikete bile glasne, detaljne i vrlo konkretne.
Na njima su bile ribe, brodovi, mora, grbovi, medalje, potpisi, zastave, ornamenti i veliki nazivi proizvođača. Boje nisu bile sramežljive, a praznog prostora gotovo da nije bilo. Ono što danas gledamo kao simpatičan maksimalizam zapravo je bio vrlo praktičan način prodaje proizvoda. I upravo je to razlog zbog kojeg stare europske konzerve danas izgledaju toliko dobro.
Posljednjih petnaestak godina dizajn potrošačkih proizvoda prilično je temeljito prošao kroz fazu minimalizma. Dovoljno je pogledati police s kozmetikom, suplementima, kavom i svijećama. Neutralna pozadina, jednostavan logo, dvije boje, puno praznog prostora. Nakon nekoliko godina toga nije čudno da konzerva na kojoj se nalazi golema nacrtana sardina, zlatni okvir, crvena slova i mali brod odjednom djeluje nevjerojatno svježe.

To je jedan od onih zanimljivih trenutaka u dizajnu kada nešto izgleda novo upravo zato što je dovoljno staro. Naravno, nisu sve konzerve koje danas izgledaju starinski doista stare. Tu priča postaje još zanimljivija. Dio portugalskih i španjolskih proizvođača desetljećima čuva elemente svojih tradicionalnih etiketa, dok su drugi brendovi posljednjih godina svjesno posegnuli za tim vizualnim jezikom. Suvremeni dizajneri uzimaju stare tipografije, ilustracije i palete boja i prevode ih u novu ambalažu koja izgleda kao da ste je pronašli u trgovini 1954.
Ponekad je gotovo nemoguće na prvi pogled znati gledate li etiketu koja je vrlo malo mijenjana desetljećima ili novu ambalažu napravljenu prije dvije godine.Stari vizualni elementi nisu ostali sačuvani zato što ih nitko nije stigao promijeniti. Danas su vrlo svjesno dio vrijednosti proizvoda. Portugal je tu posebno zanimljiv jer su konzerve u međuvremenu postale i dio turističke kulture. U Lisabonu i Portu postoje trgovine u kojima konzerve više nisu složene kao obična namirnica nego gotovo kao suveniri. Police su pune stotina različitih etiketa, proizvodi se biraju po vrstama ribe, umacima i godinama, a kupnja konzerve sardina lako postane jednako važan dio putovanja kao kupnja boce vina ili keramike.
Naravno da je dio toga napravljen upravo za turiste. Ali činjenica da taj koncept uopće funkcionira govori koliko je ambalaža važna. Teško je zamisliti trgovinu u kojoj ljudi s jednakim entuzijazmom biraju između 150 različitih pakiranja smrznutog oslića. Kod sardina postoji nešto što dizajnerima ide nevjerojatno na ruku: format. Mala metalna kutija praktički je savršeno platno. Ima jasne granice, dovoljno je velika za ilustraciju, dovoljno mala da dizajn mora biti discipliniran i dovoljno čvrsta da ne izgleda kao jednokratna ambalaža. Kutiju pahuljica bacit ćemo bez razmišljanja. Lijepu limenku puno je teže baciti.

Tu se sardine približavaju kategorijama koje su odavno shvatile vrijednost ambalaže. Čaju, čokoladi, parfemima, maslinovu ulju, alkoholu. Samo što postoji jedna velika razlika: sardina sama po sebi nema tradicionalnu luksuznu reputaciju. Otvorite konzervu i unutra je, na kraju dana, nekoliko riba u maslinovu ulju.

Ambalaža zato stvara zanimljiv kontrast između potpuno svakodnevne hrane i gotovo pretjerano dotjeranog objekta u kojem dolazi. Sardine nisu morale postati luksuzne da bi postale poželjne. Dovoljno je bilo da ih ponovno počnemo gledati. A to se poklopilo s još jednom promjenom. Konzervirana riba posljednjih je godina izašla iz kategorije “hrana za slučaj da nema ničega u hladnjaku”. Tinned fish pojavio se na jelovnicima wine barova, u specijaliziranim trgovinama i na stolovima na kojima se konzerva jednostavno otvori i posluži uz kruh, maslac, limun, masline ili čašu vina. Ono što je dugo bilo praktična namirnica ponovno je dobilo status nečega što se namjerno kupuje i servira.

Dizajn sardina više ne prodaje samo sardine. Prodaje ideju mjesta, načina jedenja i određene opuštenosti koju povezujemo s južnom Europom. Zato te limenke završavaju na fotografijama stolova jednako često kao tanjuri i čaše. I zato se vjerojatno toliko dobro uklapaju u trenutnu opsesiju predmetima koji izgledaju kao da imaju neku povijest.