Dok svijet potresa vijest da bi američki Vrhovni sud uskoro mogao poništiti presudu Roe v. Wade iz 1973. godine koja je ženama zajamčila pravo na pobačaj, zbog čega mizogini zagovaratelji kontrole tuđih maternica likuju, u novinske retke domaćih medija dospijeva tragična priča Mirele Čavajde – još jedne žrtve zlostavljačkog sistema čije je iskustvo, po tko zna koji put, potvrdilo da živimo u okrutnom društvu, na samom dnu septičke jame koju nezasluženo nazivamo državom. No, osim razotkrivanja svih rana i bešćutnosti sustava u kojemu smo samo broj, Mirelina priča raskrinkala je i svo licemjerstvo “pro-life” pokreta, pokreta koji za život, ustvari, uopće ne mari.
Mirelina priča započinje još 19. travnja kada je, u šestom mjesecu trudnoće, hitno upućena na magnetnu rezonancu zbog sumnje da nešto nije u redu. Nalaz s predznakom “hitno” je, kako to obično biva u hrvatskim bolnicama, čekala devet dana jer je u bolnici manjkalo liječnika. Da, imala je tu nesreću da dijagnozu iščekuje baš u vrijeme Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana kada se skrušeno prisjećamo Isusove muke i uspješno spajamo slobodne dane s vikendima. Kada je, nakon devet dana agonije, konačno dobila rezultate “hitne” pretrage, oni su potvrdili da fetus ima progresivni maligni tumor koji pritišće mali mozak, te da će vjerojatno umrijeti prije rođenja ili na porodu, a ako i poživi “živjet će kao biljka”. Umjesto da joj zdravstvena ustanova obrazloži sve mogućnosti na koje u toj situaciji žena ima zakonsko pravo, te joj navede sve rizike koje nošenje mrtvog ploda može imati za njezino zdravlje, jedino što dobiva je savjet da pomoć potraži u slovenskim klinikama. Mnogo bi nas stvari u čitavoj toj priči trebalo boljeti ako smo iole racionalni i empatični. I ne samo boljeti, trebalo bi nam biti mučno. Bešćutnost i inertnost zdravstvenog sustava koji kao građani izdašno financiramo, a ono nam svoje usluge daje na kapaljku, nerijetko se prema pacijentima odnoseći kao da im nešto nezasluženo daruje, zatajivanje zakonom zagarantiranih prava, te na koncu, potpuni izostanak podrške i brige za osobu čiji su zdravlje i život ugroženi, samo su neki od njih.
Sviđalo se to nekome ili ne, hrvatski zakon propisuje da etička komisija bolnice može odobriti pobačaj nakon desetog tjedna trudnoće ako je medicinska dijagnoza potvrdila da će se “dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama” ili ako je “ugroženo zdravlje ili život trudnice”. Što se Mirelinog slučaja tiče neosporno je da zadovoljava oba kriterija. No, zašto sustav bira maltretirati ionako uništenu ženu?
Je li opet riječ o tom famoznom prizivu savjesti? Ili postoji možda neki drugi motiv? Leži li ikome na duši žena koja već tjednima proživljava najveću agoniju svog života? Ili za ženu, u Hrvatskoj, naprosto nikoga nije briga? Znači li našem društvu žena zbilja toliko malo, toliko da će njezin život olako žrtvovati radi svjetonazora? U Hrvatskoj žene vrijede manje nego floskule i licemjerno moralno izdrkavanje. U Hrvatskoj žene ne vrijede čak niti kada žele svoje nerođeno dijete spasiti od daljnjeg mučenja i paralizirajuće boli na koje je osuđeno, kada žele ostati žive i brinuti za to jedno dijete koje ih čeka kod kuće. Zašto? Zato što to netko tamo na braniku ćudoređa, neki glasnik moralnih vrednota smatra “nedovoljnom žrtvom”. Sudeći po svemu što je Mirela od jučer do danas iznijela u medije, zajedno s odvjetnicom, jedini zaključak do kojeg možemo doći jest da vrijedimo jedino kao inkubatori. Da, živimo u društvu koje će žrtvovati majku da bi spasilo fetus kojem nema pomoći. Gledate “Sluškinjinu priču” i zgroženi ste? Welcome to Croatia. Ako vas to ne plaši, ne znam što vas plaši. Možda smo odavno otupjeli jer nas država kontinuirano zlostavlja u svim segmentima života, možda smo razvili i jebeni Stockholmski sindrom pa na sve to samo odmahujemo rukom, ali ne – ovo nije svijet koji poštuje život i dostojanstvo. Ovo je sustav koji se sadistički iživljava nad ljudima. I, što je najgore, za taj sadizam obično nitko ne odgovara.
S druge strane, očekivala sam, pomalo naivno, da će Mireli bezrezervnu podršku i riječi utjehe pružiti druge žene i majke, suputnice i supatnice. No, u moru racionalnih i empatičnih bića kojih, srećom, među nama još uvijek ima, na Mirelinu se muku zalijepilo bezbroj licemjernih, bešćutnih krpelja s namjerom da iz nje isisaju i posljednju kap života. Ne mareći nimalo za njezinu dobrobit niti birajući kojim će se riječima obratiti ženi koja stoji na samom rubu provalije, samoprozvani glasnici morala izvukli su iz rukava dobru nam znanu agendu “pro-life” pokreta. Neki su svoju osudu zapakirali u sjajuckavi paketić dobrih namjera, skupljajući ruke u molitvi i zazivajući Boga da napravi čudo i “spasi bebicu” (u prijevodu: samo bebicu), dok se drugi nisu libili biti direktniji. Pozivajući se na svetost i nepovredivost života od začeća do smrti, zaštitnici ćudoređa iz božjeg PR odjela, brže su se bolje okomili na ženu kako bi joj ukazali na to da je njezin čin nemoralan, sebičan i pogrešan, nazivajući je maltene ubojicom vlastitog djeteta.
Kako to obično biva kada žrtva nije tvoja nego tuđa, većina se pro-lifera svesrdno zalagala za to da žena, eto tek tako, još nekoliko mjeseci proživljava horor i nosi dijete koje će ionako umrijeti. Pro-life, veliš? Što je, pobogu, u tom stavu pro-life? NIŠTA.
Mirelin slučaj je dokaz da je “pro-life” argument samo prikrivena mizoginija koja perfidno koristi emocionalnu ucjenu kako bi kontrolirala ženske živote nametanjem krivnje. Da je pro-liferima zbilja stalo do života, od začeća do smrti, kako tvrde, bilo bi im stalo i do majčinog života. Zar ne? Bili bi zabrinuti što su njezino zdravlje i njen život ugroženi, što može umrijeti od različitih zdravstvenih komplikacija kao što su krvarenje ili sepsa, ali ne – njih za život žene nije briga. Došla maca na vratanca. Gdje je nestala sva ta silna briga? Zalažemo li se za život ili ne?
Da je pro-liferima zbilja toliko stalo do života, podjednako bi se gorljivo borili za sve živote, a ne samo za živote fetusa. Kao što protestiraju ispred klinika za pobačaje, borili bi se da se poboljšaju životni uvjeti nezbrinute djece u domovima, borili bi se da magnetsku rezonancu ne čekamo godinu dana i da stanu na kraj hororu koji mnoge rodilje prolaze u rodilištima, borili bi se da LGBT ekipu ne cipelare u mračnim prolazima nakon parade, borili bi se da izbjeglice ne tuku palicama na graničnim prijelazima i mjesecima drže u kojekakvim kampovima…
Kada “pro-life” pokret stane na stranu čak i onih čiji im se životi ne sviđaju, i čije živote često svesrdno osuđuju, onda ćemo im vjerovati da je njihova misija da brane život. Od začeća do smrti. Sve dok dehumanizira žene (i sva ostala “grešna” bića), a ljudski oblik i prava daje samo fetusima, “pro-life” ne može imati težinu. Vrijeme je da stvari konačno nazovemo pravim imenom. Pro-life nije pokret koji se bori za život, pro-life je pokret koji se bori za kontrolu nad tuđim maternicama, koristeći argument “života kao najveće vrijednosti” da bi zamaskirao svoj prijezir prema ženama. Čista emocionalna ucjena. Ucjena osjećajem krivnje. Ono što je tragično jest da su te “šetnje skrivenih namjera” dio hrvatske turističke ponude, a još gore što to malo koga iznenađuje.
Ljudima ne treba 200 tisuća kuna da se vrate u ovu jebenu državu. Treba im dostojanstvo.
