U istočnom Los Angelesu zvukovi motora automobila koji se dižu i spuštaju uz pomoć hidraulike nisu nešto novo. Ulice izgledaju kao izložba pokretne umjetnosti, a automobili spušteni gotovo do asfalta pričaju priče o identitetu i ponosu. Blještave boje, sjaj kroma, razni dizajni mogu se vidjeti kako klize po avenijama, a oni nisu samo stil, oni su iskaz načina života. Lowrider kultura rodila se kao otpor, a oblikovala ju je zajednica te je uspjela postati svjetski fenomen. Mnogi svoj posjet Los Angelesu planiraju kako bi vidjeli lowridere uživo, a jasno nam je i zašto. Ovo nisu samo automobili, iza njih stoji mnogo dublja priča, koja seže još u 40-e godine prošloga stoljeća, a koja je uspjela preživjeti brojne prepreke koje su joj se našle na putu.
Kako je lowrider kultura započela?
Kraj je 1940-ih godina, meksičko-američki veterani vraćaju se iz Drugog svjetskog rata i odlučuju uzeti stvar u svoje ruke. Njihovi stari Chevyji, koji su ih strpljivo čekali u garažama, postali su platna za izražavanje kulturnog identiteta. Umjesto brzine, oni su željeli krstarenja, uživanje i izraz vlastitog identiteta. Chevrolet Impale iz kasnih pedesetih i ranih šezdesetih, zbog svoje X-frame konstrukcije, bile su idealne za spuštanje. Hidraulika je vrlo brzo dodana kao glavni dodatak, iako je prvo imala funkciju zaobilaženja zakona koji su zabranjivali preniska vozila, kasnije je postala srž estetskog izražaja. Prvo je svatko eksperimentirao oslikavanjem i uređivanjem eksterijera svog vozila, ali nije trebalo dugo da se većina okrene airbrush tehnikama.
Airbrush tehnika omogućila je brže i efikasnije uređivanje automobila, a najviše su se koristile jarke, takozvane candy, boje. Dok su se neki odlučivali samo za jarke boje i pokoji stilizirani tekst, drugi su se okretali slikama, od Djevice Guadalupske, preko Che Guevare, pa do članova obitelji i cijelih aztečkih prizora. Svaki automobil bio je osobna izjava, gotovo kao tetovaže. A interijer? Jednako glasan. Baršun, ogledala, pozlaćeni volani, ma nema toga što se nije koristilo. Kao i eksterijer, svaki interijer je često bio posveta vjeri, korijenima i kvartovskoj pripadnosti. No, nažalost, ova kultura se nije mogla razvijati bez otpora.
Tijekom 1970-ih i 80-ih, lowrider scena se suočavala s brojnim predrasudama. Mediji i filmovi, poput Boulevard Nights, lowrider kulturu su često povezivali s uličnim bandama. Neki gradovi su čak i zabranili takozvani cruising, smatrajući ta okupljanja opasnima. Unatoč svoj stigmi, lowrider kultura nije bila ugašena. Kako je riječ o vrlo bliskim, obiteljskim zajednicama, oni su uvijek bili tu jedni za druge.
Prikupljali su sredstva za bolesne, pomagali sindikatima i okupljali susjedstva, zapravo sve suprotno od onoga kako su bili percipirani. Zabrane su s vremenom polako ukinute, ali je tek prije dvije godine Kalifornija službeno legalizirala cruising, vraćajući lowriderima pravo na cestu.
Lowrider kultura je toliko snažna da se paralelno razvijala i na drugim poljima. U glazbi, pjesma Low Rider grupe War iz 1975. postala je neslužbena himna pokreta i ušla u Grammy Hall of Fame. Izvođači poput Snoop Dogga povezali su se s ulicom kroz G-funk i hip hop, a Snoop je estetiku lowrider kulture koristio u svojim spotovima, stilu i identitetu.
A lowrider kultura nije ostala samo u Kaliforniji. Danas postoje stotine klubova širom svijeta, od Japana, preko Brazila, pa do Švedske. Novi Meksiko je prije 3 godine čak proglasio i službeni Lowrider Day, a razmatra se i otvaranje muzeja posvećenog toj kulturi. Danas se još jedna zanimljiva transformacija događa u ovoj kulturi – za volanom sve češće vidimo žene. Klubovi poput Lady Lowriders i Varrio Vamps ne samo da mijenjaju scenu, već i brišu rodne stare stereotipe.
Fotografkinja Kristin Bedford tu je promjenu zabilježila u impresivnoj knjizi Cruise Night, koja je nastajala tijekom četiri godine provedenih unutar lowrider zajednice istočnog Los Angelesa. Ona nije fotografirala samo automobile, već i ljude, njihova okupljanja, svakodnevicu, pa i vjenčanja. Njezine fotografije bilježe kulturu iznutra, bez romantiziranja, ali s dubokim poštovanjem. Ona je uspjela uhvatiti srž kroz svoju knjigu. Lowrider nikada nije bio samo automobil ili njegov vlasnik. To je je glas zajednice, oblik otpora, kanal za umjetnost, a najviše sredstvo izražavanja identiteta. Svaki pokret hidraulike, svaki potez airbrusha, svaki portret, svaki detalj unutar automobila priča priču. Sve ima smisla i sve funkcionira kao jedna cjelina.
