Maja je prekinula s tipom. Prekid je bio eksplozivan, onako fino po domaći: “Ti si dno, mrzim te, nisam te nikad ni volio…”
Ja sam nažalost bila prisutna u nekoliko tih njihovih svađa koje su dolazile odjednom kao tsunami i mogu vam kazati da bih se u tim trenucima radije našla kao suvozač Mladena Grdovića nakon vinom natopljene ribarske večeri u subotu u 3 ujutro, nego unezvijereno gledala oko sebe kako mogu pobjeći da ne čujem ružne stvari koje si govore ljudi koji se kao vole. “Fight Club” je bio mila majka za zadnje dane te veze. Međutim, kako je on povukao okidač na taj odnos, a Maja je imala nešto za dokazati, sredimo se jednu subotu nas dvije i odosmo u birc gdje on inače ide, da je vidi u najboljem izdanju. Drži Maja priču i sebe u nekoj haljini napravljenoj od materijala za ronilačko odijelo i svako malo se okreće da vidi gdje je on i jel’ ju gleda i, naginje te gin tonice kao da su voda. Ja se kontam ako joj sad dođe slabo ili ako njemu priđe neka ženskica naje… svi. Nema dalje odavde. Maja je tu večer došla dokazati da je dobro, da je zgodna, da je prpošna, da ima život, da je sve super, da je ne boli. Naravno da ništa nije bilo dobro jer se oko 3 ujutro ispovraćala po sebi, meni i plakala mi do 6 ujutro kako je jadna. Ma ona je dobro!
Danas je ta birtija InstagramČim neka ženska prekine vezu otkrije silovit online život. Danas se više ne ide u birceve dokazati da je dobro nego se fotka u gaćicama ili u grudnjaku, odjednom je profil pun frendica, neke je pokupila na godišnjici mature nakon 10 godina za svrhu fotkanja, ali nema veze, sve vrišti: “gledaj kako mi je dobro bez tebe”. Nekoć zatvoreni/privatni profili (jer bilo se u vezi) sada se otvaraju k’o pekarnice u 6 ujutro… “Kruh” je naravno vruć i poslužen. Ne dao mu Bog da ne vidi taj novi ludi život. Storiesi joj idu u minutama kao izvještavanje iz Sirije… Ne možeš pohvatati jel’ došla, jel’ pošla jer ni ona ne zna više u 4 ujutro. Bitno da se događa i objavi… Ako niste znali, ona je dobro!
Društvene mreže su proklet alatInstantne su, pozivaju na reakciju, isto kao što alkohol ima tu potrebu da informacija bude prenesena odmah, ma kako nesuvisla bila. Preko njih šaljemo neke dvosmislene poruke ljudima s kojima ne pričamo bez neke primisli da nas prati još tisuću ljudi, koji nisu emotivno involvirani u našu situaciju i stoga nas itekako kuže. Kao što vas psihijatar skuži, kuže i ljudi da nešto nije ok u vašem životu. U tim trenucima zaboravljamo da svoju trenutnu nestabilnost dijelimo tako otvoreno i da smo pritom još ranjiviji. I onda nam ide na živce kad nas neka polu privatna osoba pita kako smo? Ma, dobro sam šta je? Ama ništa nije, samo si dan prije stavila citat u kojem pozivaš na linč muškaraca ili neki otrcani stih koji ne bi na boci vode pročitala. Jesi li dobro?
Mali primjer: Ima jedan par, sad su već bivši. Po svakom njenom postu sam znala kad su prekinuli, iako ženu ne znam tako dobro da si pričamo intimne stvari. Čim je situacija koma stavi na Instagram: pravi ljudi ostaju uz tebe kad je najgore ili krene traktat Đorđa Balaševića o nezamjenjivim ženama u životu. Dakle, na svemirskoj stanici vidiš da je žena loše i da joj se događa drama. Ako si ok čovjek dođe ti da je pitaš jesi li dobro, čisto jer znaš da su veze teške i kad se uvališ u nešto loše teško se iščupati. Ali, ne pitaš jer se ne znate dobro. Tako se stvara bizarna situacija poznavanja intime stranca. Velik broj žena inače ima taj problem s “oversharingom”, a Instagram je savršena platforma za to. Naivno je misliti da u tome ima neka doza emotivne distance ili misterije, tipa: “Nisam rekla ja to sve, rekao je Balašević. To je samo citat”. Ženo rekla si ti. Prozirno je. Ne trebaš biti član Mense da shvatiš što se događa.
Ne volim generalizirati stvari inače i vjerujem da je svaka osoba primjer za sebe, ali kada bismo govorili u postotcima, rekla bih da je barem 70% žena “osumnjičeno” za preveliko dijeljenje intime i trenutnih emotivnih stanja. Nemojte me krivo shvatiti. Ako postoji vod ja sam vođa. Ako sam u pms-u naleti mi neka dobra fotka na volej, ne mogu se suzdržati. Međutim, prije nego “roknete” i podijelite što vam dođe, imajte na umu da svaki emotivni ispad na Instagramu ne umre tamo, u ropotarnici fotografija koje smo stavljali dok smo imali 4 žuto/zelena filtera i nismo znali za onaj maestralni Photoshop koji ljudi zlorabe i od kojeg izgledaju kao da su upali u kantu pijeska, koji im je potom izbrisao crte lica. Ne, on živi dalje kao screenshot na WhatsAppu do vijeka vjekova i dijeli se uz kave do nove emotivne drame neke zanimljive nesretnice. Je li to ikome treba u životu? Žudi li itko od nas realno da postane screenshot koji će neke dokone trebice dijeliti nad porcijom sushija i jada?
Kao netko tko je emotivan i temperamentan i samim time sklon reakcijama prije nego promisli (vječno na korak do toga da otkažem ostatak turneje Life OF Pablo, ako me razumijete) dugo mi je trebalo da pokušam shvatiti moć kontrole nad vlastitim reakcijama. Došla mi je nenadano, jednog lijepog poslijepodneva ovog ljeta kad sam sjedila s prijateljima na stijeni i gledala zalazak sunca. Taj dan smo svi bili nekako loše. U neki dramama, svađama, nezadovoljstvima, ali kako je to sunce krenulo zalaziti svi smo utihnuli, pogledali se i uživali u trenutku. Nema storiesa, postova, ničega. Samo mi i taj zalazak. I ovo ljeto sam proživjela intenzivno od jutra do večeri na sto lokacija sa sto različitih ljudi koje sam upoznala. Najbolje stvari nikad nisu dospjele na Instagram jer sam u njima uživala taj trenutak i nisam vadila telefon da ih zabilježim. Nisam ih htjela dijeliti s nikim. Ostale su mi u glavi gdje su moje i gdje ih čuvam kao neki lijepi podsjetnik na sve. Previše sam uživala u trenutku.
Ista je stvar sa svime ostalim što nas često mučiAko ste u fazi prekida, ako se iz nekog razloga svetite, ako ste povrijeđeni ili bilo što, najbolja je osveta pobrinuti se za sebe i živjeti taj fkcin život koji imate. Nije lako jer živimo u eri nadmetanja. Robujemo poslu, obvezama, odnosima. Stalno smo u fazi dokazivanja. Dokazivanja šefovima, bivšima, sadašnjima, budućima, ljudima koje ne poznajemo, ali ih pratimo na Instagramu… Sve to je iscrpljujuće. Umara do te mjere da nekad poželite pročitati Kulu Stražara ili što već dilaju one jako smirene tete na tramvajskoj stanici kraj teretane u koju idem. Istina je da si ne možemo priuštiti sjediti na stijeni cijelu godinu i gledati u taj zalazak sunca. Ali ako dignete glavu s tog telefona možda ga napokon i vidite. I znate što? Dobro ste!
