Godinama nakon završetka studija većinom je besposličario trošeći dane na rampama Southbank skate parka i preprodavajući skate daske kako bi namaknuo dovoljno love do kraja mjeseca, tek povremeno radeći u legendarnom londonskom shopu Slam City Skates koji je dijelio adresu s neovisnom izdavačkom kućom Rough Trade Records. No, iako se tada, kao izgubljeni klinac u 20 i kojoj, još uvijek tražio, znao je da ono što želi raditi mora imati veze sa skate scenom. Iako su stvari tada izgledale bezazleno i poprilično nevino, priča se nekako ipak počela rasplitati. U Slam Cityju Tanju je upoznao Garetha Skewisa, suvlasnika klutnog shopa i jednog od skatera s kojim će kasnije uploviti u svoje poslovne pothvate, no ključan moment za Leva bilo je pridruživanje Palace Wayward Boys Choiru, grupici skatera koji su zajedno živjeli u kući u južnom Londonu od milja zvanoj Palace.
Ušetavši na londonsku scenu u kojoj je upoznao i druge skatere, ali i mnoštvo mladih glazbenika, DJ-a, umjetnika, dizajnera i fotografa, Tanju je zaključio da London itekako ima što ponuditi svijetu, i da je to “nešto” mnogo uzbudljivije od svega što već godinama uporno dolazi iz južne Kalifornije. Zajedno s PWBC timom, Tanju je počeo producirati lo-fi skejterske videe za Dontwatchthat.tv, a uskoro se iz tog pothvata, bez forsiranja i posve organski, 2009. rodio brend Palace Skateboards (ili, skraćeno, Palace). Iako Tanju i Skewis i danas tvrde da je Palance ostao zezancija, na početku je to zbilja i bio. Inspiriran londonskom klupskom kulturom s početka milenija i vibrantnom rave scenom devedesetih, Palace se naoružao referencama kao što su psihodelične boje i uzorci, grafike koje su koristile prikaze bongova i Mitsubishi ecstasyja, ali i preinake popularnih logotipa poput Versace meduze ili Chanelovog isprepletenog slova C.
Prekretnica u popularnosti Palacea dogodila se kada je Tanju tražio Fergusa Purcella, koji je tada radio za Marc by Marc Jacobs, da za brend kreira logo. Tanju je znao da je jedino što želi simbol trokuta, no Purcell je iz toga očito izvukao ono najbolje. Kao rezultat nastao je Tri-Ferg Logo i na neki način otvorio vrata brendu, postavši svojevrsnim amblemom i simbolom prepoznavanja skate zajednice. Palace, koji se dotad prodavao isključivo u londonskim trgovinama, “preplivao” je ocean i sletio ravno na police Supremea u New Yorku i Los Angelesu. Nakon što je u Berlinu na Bright Tradeshowu 2012. pokupio nagradu “najbolji europski skate brend godine”, priča se dodatno zakotrljala u neočekivanom pravcu. Potkraj iste godine pala je suradnja s brendom Umbro, a onda su uslijedili i Reebok i Adidas, da bi 2015. Palace otvorio svoj prvi samostalni dućan u londonskom Sohou. Vrlo brzo, već dvije godine kasnije, uslijedio je još jedan i to “preko bare”. Naravno, u New Yorku.
Unatoč ogromnu uspjehu brenda, za koji je Tanju smatrao da se nikada neće maknuti iz uskog kruga skatera, Palace je ostao vjeran svojim korijenima. Nitko iz tima ne smatra se ozbiljnim poslovnim čovjekom koji na sastanke odlazi u odijelima, a velikim poslovima i popularnosti unatoč, i dalje se drže kao “vječni dječaci” koji kradu dane u skate parku Southbank. Inspiriran sirovom, zrnatom kvalitetom skate videa kakvi su se snimali davnih devedesetih, Tanju je nastavio snimati starom VHS kamerom, a taj nostalgični vibe, po kojem je Palace postao prepoznatljiv, posebno je omiljen među brojnim obožavateljima brenda. Možda je upravo ta dječačka ležernost i odanost korijenima ono što izdvaja Palace od ostalih streetwear brendova, a možda je tajna uspjeha u tome što se Palace nikada nije ograničavao u svojim dosezima. Suradnje s brendovima kao što su Adidas, Umbro, Reebok, ali i Ralph Lauren i Calvin Klein, bezbroj nagrada i nominacija, četiri sezonske kolekcije godišnje, vrijednost tvrtke koja se procjenjuje na 7.58 milijuna američkih dolara, ali i globalna prepoznatljivost u krugovima koji čak niti nemaju nikakve veze sa skate scenom, dokaz su da je Lev Tanju 2009. zbilja bio u pravu. London je itekako imao što za ponuditi.
