Vjerojatno nijedan drugi ideal u povijesti nije prošao kroz toliko promjena kao ljepota. Obline, 90-60-90, prirodni izgled, svijetli ten, građa modela, Kim K figura – budi, ne budi, našminkaj se, budi prirodna, smršavi, ali ne toliko, popravi usta, ali neprimjetno, izgledaj poželjno, ali ne napadno, postani dama i bitanga u jednom – budi savršena.
Pred žene su uvijek postavljani nerealni standardi i kakvi god da su ideali na snazi, jedna stvar ostaje nepromjenljiva – žena koja izražava svoju ženstvenost je demonizirana, posebno na velikom platnu. Žena koja na velikom platnu gleda romantične komedije je također demonizirana zbog toga što veliča “Notebook” naspram “Taxi Driver-a”, voli modu, dobar ruž ili cipelu, jer onda nije dovoljna – nije dovoljno pametna, uspješna ili obrazovana – ružičasta torbica potire diplomu, a ljubav prema rom-comovima intelektualnost.
Sigurno ste gledali “Mean Girls”, najcitiraniji film koji je čak dobio i svoj internacionalni datum obilježavanja zlih djevojaka. Nevjerojatno je da je ova tinejdžerska komedija relevantna i skoro dva desetljeća nakon premijere i to za grupu gledatelja daleko širu od tinejdžerki. “Mean Girls” je satira traume poznatije kao srednja škola i naravno da u njoj postoje podjele na debele i mršave, glupe i pametne, dobre i loše i naravno da su u grupi zlih djevojaka one koje vole ružičastu boju, kratke suknje, duge noge i slave svoju ženstvenost glasno. Protagonistkinja se zaljubljuje u momka koji sjedi ispred nje na satu matematike i od tog trenutka je osuđena da postoji zbog muške pažnje – uči kako se šminkati, kako namještati kosu i kako se oblačiti da privuče pažnju muškaraca.
Cady Heron (Lindsay Lohan) s ulogom u “Mean Girls” je klasičan primjer – ona “nije kao druge djevojke“ dok se ne transformira u jednu od “Plastičnih” kada postaje zla. Tek kada osudi glamurozni, ružičasti i plastični svijet, na nju se ponovo gleda kao na dobru osobu. I kada su u pitanju drugi tinejdžerski filmovi, ideja je da ženstvenost i naglasak na brizi o fizičkom izgledu čine djevojku neintelektualnom, pogrešnom, pa čak i zlom, dok se moćne djevojke (Regina George) prikazuju na grub i abrazivan način. Ako obratimo pažnju na Janis u istoimenom filmu, primjetit ćemo da i ona spletkari, osuđuje i da je daleko od idealne žene i osobe, ali je za razliku od bezbojnog sjaja i pink minica njen crni kreon statement i odlika autentičnosti. Ona je borbena, a Regina je bitchy.
Ultra-ženstvenost pojačava ideju da ženama nije dozvoljeno da se zanimaju za svoj izgled, da budu vrckave, glasne, da odskaču u negativnom kontekstu, a da to nije pokazatelj njihove besmislenosti. I Sharpay Evans s ulogom u “High School Musical” je još jedan odličan primjer demoniziranja ultra ženstvenosti, budući da je prikazana kao negativac zbog svog samopouzdanja i prenaglašenosti bivanja žene. Njen “zločin” potječe iz njene izrazito ženske ambicije, a njena plava kosa je čak završila u radu filmske kritičarke, Ginette Vincendeau, o plavušama koja tvrdi da „plavuša sugerira nešto inherentno ženskoj seksualnosti i istovremeno je znak umjetnog, znak glamura, koncept”.
Spektar ženstvenosti je daleko širi od pink boje i Barbie estetike, ali ga Hollywood jedino tako predstavlja i to demonizaciju usmjeravajući isključivo na izgled, ne na djela žmireći na činjenicu i da neplastične djevojke mogu biti mean girls. U moru naslova koji nam svakodnevno stižu na streaming platforme, krajnje je vrijeme da se dogodi jedan koji će nam pokazati da ultra feminine osoba može biti kul, zato što to jest, a ne zato što tako (ne) izgleda.
