Kao nije fer samo Parižanke smatrati Vogue materijalom (što je istina), kao cijela Francuska treba biti zastupljena, a svi znamo koliko se pojmovi „Parižanka“ i „Francuskinja“ razlikuju u modnom i stvarnom životu. Divno je gledati beskrajno chic žene bez jako vidljivih tragova estetskih intervencija na koje smo već oguglali kako ponosno koračaju i drsko ne gledaju nikoga. Prva to priznajem. Ali..
Bjesomučna jurnjava da se pošto/poto i na silu bude kao one (o tisućama Instagram kopija da ne pričam) nekako su od cijele priče napravile gotovo nepodnošljiv mainstream klišej u rangu smrznutog jogurta s preljevom od jagode.
Za industriju koja se hvali time da stalno ponovo samu sebe rađa i izmišlja, moda zapravo ima jednu poprilično sramotnu tajnu: ona se u ogromnoj (reklo bi se nedopustivoj) mjeri oslanja na klišeje. Svi smo za njih pomalo (ili pomalo više krivi). Komad u koji vrijedi investirati, mala crna haljina (koju osobno u 98% slučajeva pre-zi-rem), bijele tenisice – koje ne prezirem, capsule garderoba, kombinacije za “od jutra do večeri”… Negdje u vrhu ovih klišeja nalazi se i modna zapovijed: Budi kao Francuskinja.
Vrlo često se i same Francuskinje bune protiv ovakvih ideja, a jednako često neke na njima i profitiraju. Nemam ništa protiv, volim ih sve. Samo ne volim žene koje provode život kopirajući. I mislim da je vrijeme da se s tim prestane. Ponekad mi se čini da će me sljedeća mornarska majica uz očigledno napravljene valove u kosi koji se prave da su neobavezni otjerati u ludilo. A onda se sjetim “not my circus, not my monkeys” devize.
Klišej o Francuskinjama ili Parižankama je loš ako ga shvaćamo preozbiljno. I ne zaboravite: there really, really is too much of a good thing.
A ovdje je previše isključivih kategorizacija, previše šablona prerušenih u slobodu, previše ponavljanja, i na kraju insistiranja na neusiljenoj usiljenosti. Ne znam jeste li nekad čitali opis Brigitte Bardot koji je napisala Simon de Beauvoir. Parafrazirat ću je, ali po njenim riječima Bardot je djevojka-žena, blazirana, nehajna, instinktivna, neopterećena razmišljanjem, neopterećena time kako izgleda (iako svi znamo da to za izgled apsolutno nije istina). Složit ćete se, opis koji se nimalo ne razlikuje od onih današnjih, samo što je vremenom, prerastao u klišej.
Ova fiksna nepromjenjiva ideja o „Francuskinji“ ne samo da je klišej već je i poprilično klasno i rasno pogrešna. Ona je napravljena od striktnog BCBG-a (Bon Chic, Bon Genre iliti Good Style, Good Class) koji praktično ne samo da podrazumijeva već i zahtjeva genetsko naslijeđe koje u sebi već ima dovoljno blejzera od tvida i niski bisera za kombiniranje s Levis trapericama, a sve u cilju savršene street style fotke.
Pored toga, jako je stroga po pitanju tipa tijela i težine. U Francuskoj žive i osobe koje nisu izuzetno mršave, jeste li to znali? Živi i ogroman broj žena koje nemaju bijelu kožu, a one se nekako nikad ne nađu na moodboardu. Ipak, naša zajednička mašta se nekako i dalje drži aristokracije u salonskim stanovima.
Pored toga, dio cijele mitologije se zasniva na ideji da ćete ako „posjedujete isto što i Francuskinje“, bilo da se radi o ružu ili baloneru, nekako biti bliže božanstvu, što je čisti konzumerizam. Ono što se uglavnom ističe kao superiorno u njihovoj kulturi gotovo je uvijek nedostupno (osim genijalnih proizvoda iz ljekarni koji su doista nezamjenjivi, a ne koštaju ništa više od onoga što možete pronaći u ponudi kod nas).
I na kraju krajeva, ako doista želite biti više kao Francuskinje, gore spomenuti crveni ruž ili savršeno razbarušene šiške neće vas baš odvesti daleko. Ispod svega toga, one u sebi nose svijest o tome da su ravnopravne i vrijedne svega. To je ono nevidljivo, onaj je ne sais quoi koji vam ne mogu uvaliti „over the counter“.
I TO nije klišej.
