Kada sam prvi put otišao kod terapeuta, to je bilo jako davno. Ustvari, vjerojatno pretjerujem, nije baš da imam toliko godina, ali s ove distance, imam dojam da je zaista bilo u nekom mom prošlom životu, a ne početkom ovog stoljeća. Možda i to dosta govori o mom odnosu prema terapeutskoj praksi u Srbiji, ali i činjenici da starim i da mi vrijeme postaje relativno. Sjećam se vrlo dobro da nisam mogao dočekati da pronađem bilo koga tko mi može pomoći obuzdati bujicu svakodnevnih disfunkcionalnih misli koje su se rojile kao ose oko lubenice. O tome se tada nekako nije toliko puno znalo, niti je to bilo tako popularno kao danas, pa je bilo i teže pronaći specijalista koji ima vremena baviti se time mnogo više od brzinskog prepisivanja lijeka koji će vas anestezirati na neki period. Naivno sam vjerovao da, ako odem par puta sve će se riješiti i bit ću novi čovjek, međutim brzo sam shvatio da psihoterapija nije spa tretman nego ozbiljan rudarski posao. Pod uvjetom da ste zaista spremni raditi na sebi i nešto promijeniti u svom ponašanju.
Ne znam uopće kako se to dogodilo, ali moj prvi terapeut je bio psihoanalitičar. Nisam imao pojma o bilo kakvim pravcima, tretmanima ili doktrinama, sve što sam htio je bilo da mi netko pomogne da koliko toliko shvatim zašto mi se događaju neke stvari i da budem sposoban komunicirati s ostalim ljudima na civiliziran način. Doduše, za mene je odlazak kod psihijatra negdje u dubini duše značilo da sam možda pomalo i lud, što će se kasnije ispostaviti kao potpuna budalaština, s obzirom na to da je jedan od najvećih ljudskih strahova, upravo taj – da ćete poludjeti. Međutim, niste skrenuli s uma ako ste pomislili da vam treba stručna osoba. Najveća greška je u startu misliti da vam nema pomoći i da ste vi poseban slučaj koji ne može riješiti ni odbor liječnika. A upravo je to često razmišljanje ljudi u želji da zapravo nikada ni ne riješe svoj problem. Ili da se ne suoče do kraja sa sobom. Ipak, to što možda mislimo da smo malo “ćaknuti” daje nam na nekoj vrsti šarma, ali čim ozbiljno zaronite u analizu samog sebe, brzo shvatite da ste kliše. Čudno je što se sve može dogoditi u transferu između terapeuta i klijenta, pa često svojim prijateljima koji se dvoume ili su odlučili da odustanu od terapije, kažem da je traženje pravog terapeuta možda i teže od pronalaska srodne duše. Zapravo, mnogo je kompleksnije, jer podrazumijeva veliko povjerenje, koje se ne može steći preko noći. Zato ti procesi zapravo i toliko dugo traju, a danas ljudi nisu spremni krenuti ni u teretanu, jer ako six pack ne vide nakon nekoliko mjeseci, odustanu i nastave se ponašati po starim navikama. A kopanje po vlastitoj duši je daleko teže od dizanja utega.
Zaista je jako važno pronaći dobrog terapeuta s kojim se osjećate ugodno. Na kraju krajeva, važno je s kime ćete otvoreno razgovarati o neugodnim temama – ili čak podijeliti stvari koje nikada ranije nikome niste rekli. Dakle, važno je s kime ćete raditi, kome ćete se otvoriti i slušati. Ali, naravno, postoji toliko mnogo opcija i izbora da će vam u početku biti teško prelomiti, ali svatko u jednom trenutku shvati da li je to baš ta osoba ili da treba ići dalje. Nemojte čekati kao ja i gubiti vrijeme, ako osjećate da vam izvjesni čovjek ne odgovara ili vam ne daje ono što vi mislite da treba. Meni je tek postalo jasno kada mi je jedan od njih rekao da je terapija zapravo kao bilo koji servis. Nisam ni slutio da mi jedna tako obična rečenica može do te mjere otvoriti oči. A stvarno je tako. I nikada se ne zna kada vam netko može reći nešto što ste možda znali, ali u tom trenutku će za vas biti sudbonosna riječ.
Možda ste dobili prijedlog da radite s određenim terapeutom. Možda vam je prijatelj rekao: „Ovaj terapeut mi je mnogo pomogao. Nazovi ga i zakaži termin.” Ali, hoće li ti baš taj određeni terapeut moći pomoći, to stvarno nitko ne može garantirati. Iako terapeut može imati odlične vještine, njihov rad s vama će biti efikasan samo ako se osjećate povezanim s njim. Dakle, isti terapeut koji je možda uspio “popraviti” vašeg prijatelja možda neće raditi dobro za vas ako ne osjećate tu vezu. Ako vam se ne sviđa vaš terapeut, ili ste zabrinuti da bi vas mogao osuditi, vjerojatno nećete dijeliti svoje najdublje misli i osjećaje ili priznati da ste se možda neadekvatno ponašali. Ako ne razgovarate o ovim stvarima, možda nećete ući u srž svojih problema i možda nećete dobiti informacije koje su vam potrebne da biste osjetili benefite pozitivnih promjena.
Znam, teško je. Još teže ako imate iskustva koliko i ja. Traganje ne prestaje, jer nikada se ne zna na koga možete naletjeti. Uostalom, terapija je kao i život, stalno se otvaraju nova vrata i mjesta na kojima postoji šansa da imate osjećaj da vas neko zaista razumije. A onda kreće ono najljepše – susret sa samim sobom i možda odgovor na pitanje u čemu je stvarno moj problem?
