Od Italije i usporenih prolaznika na ulicama Bologne, do Tenerifa i života surfera pa sve do Kalifornije ili Japana kojem se vraćala nekoliko puta – Instagram profil fotografkinje Ivane Vareško je virtualni dnevnik putovanja koji nudi zapise o različitim kulturama, običajima i svakodnevici, a i dobro mjesto na Internetu na kojem ćete pronaći drugačiji sadržaj, uz koji možete predahnuti od onog uobičajenog košmara kojeg generira algoritam. S Ivanom smo razgovarali o putovanjima, o tome zašto su važna i na koji način su joj solo putovanja promijenila razmišljanje. Dotaknuli smo se i fotografije u vrijeme kada se svi volimo nazvati fotografima te svega onoga po čemu je njezina fotografija drugačija – splet ljudi, emocija, spontanih trenutaka rezultira posebnim – intervju i naravno fotografije koje će vas odvesti u različite kuteve svijeta čekaju vas u nastavku.
Koje je zadnje putovanje s kojeg si se vratila? I po čemu ćeš ga pamtiti?
Zadnje putovanje s kojeg sam se vratila je Japan, prije četiri mjeseca. Pamtiti ću ga po tome što mi je ukazalo koliko sam se ja osobno, a i moji pogledi na svijet promijenili. U Japanu sam prvi put bila prije 15 godina i tada sam bila totalno drugačija osoba. Putovanja nas mijenjaju na načine koje ponekad ne možemo ni prepoznati dok se ne vratimo na mjesto na kojem smo već bili, posebno ako je dugo vremena prošlo.
Koja je posljednja destinacija koja te potpuno oduševila? Možda ona s koje si se vratila s drugačijim pogledom na svijet?
Mislim da svako putovanje mijenja poglede na svijet, a ono koje je mene najviše promijenilo, od kojeg je sada već prošlo dosta vremena, jest kada sam otišla sama u Patagoniju na mjesec dana. Taj sam mjesec provela planinareći u divljoj, netaknutoj, zapanjujućoj prirodi i na tom sam putovanju zaista upoznala sebe, ali i otkrila ljubav prema solo putovanjima. A posljednja destinacija koja me potpuno oduševila jest otočje Galapagos. To se mjesto jednostavno neda opisati riječima, magično je možda najbliže.
Čemu su te putovanja naučila i zašto su važna?
Da je kod kuće najljepše! Koliko volim putovanja, isto toliko volim i vraćanje kući. Svako putovanje donosi nova iskustva, nove spoznaje, uvijek je uzbudljivo, ali taj osjećaj povratka u svoje mjesto ima posebnu čar. Moj krevet je moja svetinja. Putovanja šire horizonte, grade nas kao osobe, otvaraju prema novim iskustvima, čak bi rekla i razvijaju našu empatiju jer će nas puno puta odvesti na mjesta gdje ljudi žive u uvjetima koji su nama strani.
Svako tvoje putovanje prate inspirativne fotografije kojima prenosiš atmosferu mjesta koje posjetiš. Možeš li nam izdvojiti neku fotografiju koja ti je prirasla srcu, koja ima posebnu priču?
Hvala na lijepim riječima. Teško mi je izdvojiti samo jednu jer nikada na svoje fotografije nisam gledala zasebno, one uvijek pričaju priču. Zato me jako privlače foto knjige jer su one najbolji način da se te priče ispričaju.
Što uvijek želiš komunicirati svojim fotografijama?
Ja sam vrlo emotivna osoba i osjećam stvari dosta intenzivno i kada putujem fotografija mi pomaže da probavim sve te emocije koje me preplavljaju, a želim da moje fotografije komuniciraju te emocije. Uvijek pokušavam uloviti trenutke koji su u meni izazvali neku emociju, a to mogu biti jako random stvari, od zagrljenog para, sjene na zidu ili rupe u podu.
Što najviše voliš fotografirati? Koliko se subjekt koji je ispred kamere s vremenom mijenjao?
Ljude! Ali sramežljivo i sa distance. Ljudi nose sa sobom toliku količinu emocija, osobnosti i priča. Svaka njihova gesta, pogled ili izraz mogu otkriti nešto jedinstveno. Nakon njih životinje, a posebno odnos ljudi i životinja. Moj se subjekt nije baš previše mijenjao s vremenom, oduvijek su mi ljudi i životinje bili najprivlačniji za fotkanje.
Često fotografiraš ljude, osobito na putovanjima. Što si na taj način saznala, naučila o njima?
Evo i ti si primjetila da su mi ljudi najdraži motiv. Najbitnije što sam naučila je da osmijeh otvara sva vrata. Često sama putujem po Južnoj i Središnjoj Americi i kako ja najviše volim fotografirati ljude, ali ne volim da ti ljudi znaju da ih fotografiram, nikada ne pitam za dozvolu, što može stvoriti problem – ali meni nikada nije. U tim se zemljama turisti često znaju ponašati superiornije i nema ništa ružnije od toga – svi smo mi jednaki. Fascinantno je koliko jedan osmjeh, očima i iz dubine duše, može stvoriti povezanost sa osobom koju vidite prvi put u životu.
Kako pristupaš fotografiranju i kako se tvoj odnos s fotografijom mijenjao kroz godine rada?
Iako je fotografija veliki dio mog života, ona nikada neće biti nešto što kroji moje planove na putovanjima, nisam tip osobe koja će istraživati unaprijed i sve fotografije koje napravim na putovanju su spontani trenutci. Nedavno sam gledala svoje fotografije iz Japana iz 2009. godine i shvatila sam da sam prije bila puno razigranija sa aparatom i nisam imala tu neku kočnicu u glavi koja mi se sada zna javiti kada fotografiram ljude i rekla sam sama sebi da ću to pokušati ugasiti, biti malo hrabrija i opet se više igrati sa kamerom.
Koja je razlika u fotografiranju za vlastiti gušt između one kada su projekti u pitanju?
Sve zavisi o temi projekta, ali ja dolazim iz dokumentarne pozadine i ne volim iscenirane fotografije, tako da ja nisam baš od prihvaćanja projekata koji nisu dokumentarne prirode. Okušala sam se par puta u nekim isceniranim snimanjima i to definitivno nije za mene, ja sam osoba koja voli da se stvari oko mene događaju svojim tokom – kada su u pitanju projekti ili fotografiranje za vlastiti gušt.
U digitalnom smo vremenu kada su svi samoprozvani fotografi, a onda je tu i umjetna inteligencija koja ‘prijeti’ kreativnosti. Što dakle danas čini dobru fotografiju?
Možda sam tradicionalna, ali meni fotografija predstavlja puno više od onog za što se danas koristi naziv fotografija. Mislim da bi trebala postojati jasnija razlika između fotografa i content creatora. Fotografija je puno dublji pojam od lijepe slike i trendova, ona ima bogatu povijest koja je oblikovana radom mnogih izuzetnih ljudi i snažan je oblik umjetnosti. Iz poštovanja prema svim tim izuzetnim fotografima meni je jako dugo trebalo da mogu sama za sebe izgovoriti riječ fotograf. Iskreno, ja nisam jedna od onih koja se boji umjetne inteligencije jer fotografiram sebi za ljubav, a ne da bi to netko vidio i mojoj kreativnosti nije prijetnja. Meni je dobra fotografija ona koja u meni pobudi emociju, ispriča priču i sa kojom se povežem – ona koja sa nama ostaje puno duže od prvog gledanja.
A dobrog fotografa? Je li potrebno biti introvert, ekstrovert, spontana osoba ili perfekcionist?
To je teško reći, mislim da svakaka od ovih osobina može biti osobina dobrog fotografa. Ja sam introvertna, spontana i emotivna, perfekcionist u nekim stvarima, ali kada se radi o fotografiji puštam emocijama da me vode, mogli bismo reći da ne fotkam ono što vidim, već ono što osjećam.
Koje su posljednje fotografije koje si izradila (ili snimila)?
Zadnje fotografije koje sam snimila su fotografije za novi broj jednog časopisa – na Kumparički, farmi mojih prijatelja, koje mi je jedno od najdražih mjesta u Istri, a definitivno najdraže mjesto za fotkanje u blizini. Također, nedavno sam si kupila mali Canon printer i počela printati fotografije i slagati u albume i uživam u tome. Osim ljubavi prema fotografiji, od djeda sam nasljedila i ljubav prema čuvanju uspomena. Ostavio mi je albume prepune fotografija od njega i bake, uz koje je pisao predivne poruke – i to je za mene fotografija, eksplozija emocija.
