Nakon prošlogodišnjeg uspješnog debija, suradnja zagrebačkog party serijala PLANET SRIJEDA i korčulanskog festivala LOST IN THE RENAISSANCE vraća se još jače – i ovog ljeta ponovno ispisuje elektronsku kartu Jadrana.
U petak i subotu, 8. i 9. kolovoza, VHF Bar u Korčuli postaje mjesto susreta ideja, glazbe i ritma, a ove godine lineup je impresivniji nego ikad. Na pozornicu pod zvjezdanim nebom stižu Bella Technika, Marsman, Radio Slave, Skelesys, Stellarcompanion i naravno – Felver, s kojim smo razgovarali uoči ovog dvostrukog izdanja o njegovoj karijeri, klupskoj sceni te promjenama u percepciji noćnog života kod mlađih generacija.
Nakon toliko godina, što te još toliko uzbuđuje i inspirira u elektroničkoj, ali i svoj ostaloj glazbi?
Glazba, kad je iskrena, ne objašnjava, ona podsjeća tko si. A to mi je i dalje nepresušan izvor inspiracije. Nakon svih ovih godina, još uvijek me najviše pokreće emocija. To je srž. To je razlog. Kada prepoznam da netko govori iznutra, iz uvjerenja, iz stvarne potrebe, tada glazba prestaje biti forma i postaje iskustvo. To su oni trenuci u kojima vrijeme nakratko stane.
Zbog njih se uvijek iznova vraćam glazbi. Ne zbog scene, ne zbog trenda. Zbog tog trenutka kada znaš da nisi sam.
Poznat si po pomicanju granica na domaćoj sceni. Koji te stilovi danas najviše inspiriraju?
U zadnje vrijeme mi se čini da napredujem unatrag. Vraćam se stvarima koje sam ranije čuo drugačije, možda čak i površno. Pri čemu mi nije cilj rekreirati prošlost, nego sve prevesti u sadašnjost. Tako da glazba koju sam znao dobiva novo značenje, kroz kontekst, kroz iskustvo, kroz drugačije slušanje, a na kraju i drugačije puštanje. Stilski je to negdje na razmeđu između italo disca, synth popa i new wavea do new beata, EBM-a, electra i techna s kraja osamdesetih i početka devedesetih.
Sve to za mene pripada istom senzibilitetu — elektro punku. Heavy synths i loud snares. Glazba u kojoj osjetiš nagon, potrebu, otpor. Možda je to ta granica koja me uvijek privlačila, između nostalgije i svježine. Između poznatog i neizgovorenog – tamo gdje zvuk još ima oštricu.
Čime se vodiš pri selektiranju glazbe koju ćeš puštati?
U klubu moraš biti i arhitekt i vodič. Gradiš prostor od zvuka, ali ne samo za one ispred tebe, nego i za sebe, za ono što i tebi treba u tom trenutku. Ne vjerujem u onu o osluškivanju kluba, a još manje publike. To zvuči kao ezoterična telepatija. A nije. To je odgovornost, usmjerenje, odlučnost. Glazba se ne pogađa, ona se nosi. Nije stvar u prilagođavanju, nego u prisutnosti. Da ostaneš staložen, da znaš što želiš čuti, i da to ponudiš na način koji ima smisla. Dinamikom, gustoćom, linijom koju gradiš kroz vrijeme.
Glazbu biram, ali i puštam, kao što biraš riječi u bitnom razgovoru — ne da ga popuniš, nego da ga otvoriš. Ako to uspiješ, tada klub ne pleše na tebe nego pleše s tobom. Ako ne, i tišina ima svoj glas.
Čini li se i tebi da se u posljednje vrijeme manje izlazi? Kako komentiraš zatvaranje brojnih klubova u Europi?
Da, manje se izlazi. I ne, nije to samo do krize, algoritama ili pretjeranih cijena. Radi se o promjeni navika, tempa i fokusa u životima. Ljudi više ne traže isto što su tražili prije deset ili petnaest godina. Manje je gladi. Više je pozadinske buke.
Zatvaranje klubova po Europi me ne iznenađuje. To nisu samo prostori, to su ekosustavi. Kad ih sustavno ignoriraš, kad ih podcjenjuješ, oni se ugase. Ne instantno. Polako. U tišini.
Zagreb je specifičan. Ima ritam, ali često bez pulsa. Potencijal postoji, ali nije uvijek artikuliran. Scena se ovdje temelji na pojedincima, ne na strukturama. I to je blagoslov, ali i zamka. Jer kad ti ljudi utihnu, dosta toga stane. Ovdje se sve još uvijek drži na entuzijazmu. I to može biti snažno — dokle god taj entuzijazam nije sam sebi svrha. Važno je imati razlog zašto. Ne samo gdje i kada.
Klub nije mjesto nostalgije. On mora imati razlog da postoji sada. Ako to izgubi, prestaje biti to što je. I zato mislim da je pogrešno pokušavati spasiti scenu pukom upornošću. Ona će preživjeti tamo gdje postoji iskrena potreba. Tamo gdje se još netko usuđuje misliti, stvarati i pomicati. Sve ostalo su reprize bez osjećaja.
Mogu li se u toj situaciji uopće praviti dugoročni planovi s projektima i karijerom?
Dugoročni planovi? Možda na papiru. Ali stvarnost traži drugačiji tempo. Ne vodiš se projekcijama, nego kontinuitetom. Radiš. Održavaš vatru. Ne zato da bi nešto „uspjelo“, nego zato što ne znaš drugačije. U ovom trenutku, plan nije niz koraka. Plan je stav. To što znaš što ti je bitno, i drižiš to živim. Sve ostalo se ionako mijenja.
Glazba nije investicija. Nema garancija. Možeš samo biti u tome koliko jesi, bez kalkulacije. Ako iz toga nešto izraste, dobro. Ako ne, bar znaš da nisi blefirao.
Kamo ti voliš izaći? Kako provodiš slobodno vrijeme, posebno u vrućim ljetnim danima?
Slobodno vrijeme ne koristim da se dodatno „napunim“. Više mi treba da se ispraznim, da se pročistim. Volim prostore bez buke i pretenzija. Nema tu velike dramaturgije, dobra glazba, nekoliko bliskih ljudi, razgovor koji ne mora nigdje voditi. To mi je dovoljno. Posebno volim srpanj i kolovoz u Zagrebu. Tada grad diše drugačije — magično je prazan. To su mi najdraži mjeseci u godini.
Obožavam ići u kino. Uživam u tom osjećaju da na dva sata nestaneš iz svega, ali bez pritiska da išta moraš. To je valjda ta sloboda koju pokušavam sačuvati i u glazbi — da ništa ne mora, ali sve može, ako je iskreno.
Voliš Zagreb ljeti pa ipak organiziraš mini festival u Korčuli, kako je došlo do te suradnje?
E, pa i kad te zub boli, svejedno ga stalno malo dotičeš jezikom. Odnosno, da ljudi ne rade gluposti, nikad se ne bi napravilo ništa pametno. 🙂 Potreba da se nešto pokrene često dolazi iz kontradikcije. Ili nelagode. Ili tišine. A meni je tišina oduvijek bila mjesto početka. Nije li savršena prilika za to upravo ljeti? Zagreb ljeti je tišina koju volim, u kojoj se stvara novi doživljaj stvarnosti. Vrijeme postaje vječna sadašnjost. U takvom vremenu, sanjarenje otvara prostor da i glazba postane više od zvuka — početak preobražaja.
Moja suradnja s Korčulom dogodila se prirodno, i traje već dugi niz godina. Ljudi tamo razumiju prostor. Ne žure s idejama, već ih slušaju dok rastu. Izgleda da mi je to oduvijek bilo važno, i da je to naša tajna formula do danas.
Planet Renaissance, u kojem smo prošle godine spojili naše projekte Planet Srijedu i Lost in the Renaissance, ove će godine — božanskom mahnitošću — doći u duploj dozi, kao da jedna noć više nije bila dovoljna. Pa tko preživi, možda će znati i ispričati. To nije bijeg iz Zagreba. To je produženje mojih ljetnih sanjarenja — samo pod drugim nebom.
Što misliš o respektabilnoj ekipi na lineupu? Zašto voliš njihovu glazbu ili pristup glazbi?
Mislim da riječ “lineup” često podrazumijeva neku logiku postavljanja, kao da nekoga stavljaš u red. A ovdje se ne radi o redoslijedu, nego o rezonanciji. Ne biraš ljude jer nešto “paše”, nego jer s njima dijeliš istu potrebu da glazba nije samo zvuk, nego stav. Odnos prema trenutku.
Bella Technika, Marsman, Radio Slave, Skelesys i Stellarcompanion — svi su redom umjetnici koji imaju svoj jezik i ne boje se govoriti njime, bez obzira na okolnosti. Oni nisu tu da podignu atmosferu. Oni su tu da otvore prostor. I ne zato da ga iskoriste — nego da ga osjete. Zato ih volim — jer znaju da glazba ne traži pažnju. Ona je pažnja. A kad svi koji stoje iza pulta znaju zašto su tu, onda večer ima šansu postati više od programa. Može postati ono zbog čega se uopće izlazi.
