Djevojke koje nas inspiriraju: Ina Ćurković, mlada pilotkinja

Ina Ćurković ima samo 26 godina, a već je postigla jako puno u svojoj karijeri. Upoznajte ovu prelijepu, pametnu i ambicioznu djevojku
04.10.2026.
IMAGE SOURCE: Marija Gašparović
Ina Ćurković intervju
RECOMMENDED

Ina Ćurković ima samo 26 godina, ali kad sjedite s njom, brzo shvatite koliko jasno zna što želi i koliko je spremna za to raditi. Poznajem je iz širih krugova poznanika i nisam imala pojma da se bavi avijacijom dok mi moj prijatelj Ruđer nije u svom stilu rekao: „Isuse, Pavić, gdje ti živiš?” Malo sam se i posramila. Pratim je na Instagramu, susrećem u izlascima, a nikad je nisam pitala čime se točno bavi. Srećom, na kraju jesam, jer ostala sam fascinirana njezinim znanjem, posvećenošću i odabirom karijere.

Dobar dio svojih kasnih tinejdžerskih godina Ina je provela uz disciplinu i odricanja kakva obično povezujemo s mladim vrhunskim sportašima. U ovom poslu bez toga ne ide, baš kao što ni mladi sportaš ne može računati na uspjeh ako je stalno u izlascima. Negdje morate zakočiti.

Reći ću vam iskreno da o avijaciji pojma nemam i da sam prvi put sjela s nekim tko poznaje taj svijet i može mi objasniti kako stvari funkcioniraju. Zanimalo me kako je Ina gradila karijeru, čega se putem morala odreći i kakve planove ima za sebe. A planova, snova i želja ima mnogo.

Iza nje su prvi samostalni let, godine učenja i komercijalna pilotska dozvola, a pred njom cilj koji si je postavila još 2019. godine: posao u kokpitu, najprije na poziciji prve časnice, a jednog dana i kapetanice. Do tog mjesta vodi mnogo koraka koje putnici uglavnom ne vide. Tu su ispiti, dodatna ovlaštenja, skupljanje sati naleta i čekanja koja ponekad traju mjesecima.

Razgovarale smo o tome kako se zaljubila u avijaciju, zašto joj je tip zrakoplova važniji od adrese na kojoj će živjeti i što se događa kada velika želja naiđe na okolnosti koje ne možete kontrolirati.

Kako si uopće završila u avijaciji?

Zapravo dosta spontano. U srednjoj školi istraživala sam što me zanima i čime bih se željela baviti. Bila sam dobra u fizici, a kod avijacije me privuklo to što je doživljavam kao primijenjenu fiziku. Zakone prirode o kojima učiš možeš odmah vidjeti na djelu, kroz samo letenje. To mi je bilo jako zanimljivo pa sam upisala aeronautiku na Fakultetu prometnih znanosti. Uz fakultet počela sam graditi svoj pilotski put i krenula na obuku za privatnu pilotsku dozvolu. To je predivan mali aerodrom na kojem se nalazi skola Aviators hub, a sa instruktorima Drnasinom i Cvikićem sam imala odlicno iskustvo.

Sada imaš 26 godina i komercijalnu pilotsku dozvolu. Koji je sljedeći cilj?

Ove sam godine položila za komercijalnu dozvolu i prijavljujem se na natječaje. Voljela bih zaslužiti svoje mjesto u pilotskoj kabini kao prva časnica, a jednog dana postati i kapetanica.

Nama koji taj svijet gledamo izvana nije baš jasno koliko koraka postoji između prvog leta i posla u aviokompaniji. Kako je izgledao tvoj put?

Postoje integrirani i modularni put školovanja. U integriranom programu obuka se odrađuje kao cjelina. To može biti izravniji put prema poslu, ali zahtijeva i veće financijsko ulaganje odjednom. Ja sam išla modularno, što znači da sam pojedine dijelove obuke i ovlaštenja stjecala postupno.

Nakon privatne pilotske dozvole (PPL) skupljala sam sate naleta. Tri mjeseca živjela sam u Zadru, unajmljivala zrakoplove i letjela po Dalmaciji i našoj obali te završavala tečaj za noćno letenje. Nakon što sam prikupila dovoljno sati i ispunila sve uvjete, upisala sam tečaj za instrumentalno letenje, odnosno letenje isključivo pomoću instrumenata, što omogućuje letenje kroz oblake i u uvjetima smanjene vidljivosti. Zatim sam upisala tečaj za ovlaštenje za višemotorne zrakoplove te na njemu u lipnju položila ispit za komercijalnu pilotsku dozvolu (CPL).

Paralelno sam radila na raznim projektima procjene rizika i pisanja operativnih priručnika s ciljem uspostavljanja operacija zračnih prijevoznika za zrakoplove i za bespilotne letjelice. Moj put prema kokpitu zato nije bio sasvim pravocrtan, ali sam stekla znanja koja možda ne bih imala da sam cijelo vrijeme bila usmjerena samo na letenje.

Što ti komercijalna pilotska dozvola konkretno omogućuje?

Omogućuje mi da, u okviru ovlaštenja koja imam, obavljam pilotski posao za koji sam plaćena. Trenutačno imam ovlaštenja za jednomotorne i dvomotorne zrakoplove s klipnim motorima. Za zrakoplov poput Airbusa potrebno je posebno ovlaštenje za tip zrakoplova. Komercijalna dozvola važan je korak, ali nakon nje još postoji put koji treba proći do mjesta u kokpitu u komercijalnom zračnom prijevozu.

Kako izgleda ta dodatna obuka? Može li u nju ulagati kompanija koja te zaposli?

Uobičajeno je prijaviti se na natječaj ili poslati otvorenu prijavu u zrakoplovnu kompaniju za koju se interesiraš. Ako im je dovoljno zanimljiv tvoj CV ili imaš sve potrebne uvjete za tu vrstu natječaja, pozvat će te na razgovor. Taj se razgovor može sastojati od teorijskih i osobnih pitanja. Uglavnom se procjenjuje jesi li ti zaista osoba koja pripada njihovu okruženju. Ako zadovoljiš njihove kriterije, imaš priliku pokazati se i na simulatoru. Vježba na simulatoru mora biti izvedena u skladu sa standardom. Ako se predstaviš kao osoba koja odgovara njihovoj organizaciji, kreće tvoja preobuka na tip zrakoplova. Traje pola godine i sastoji se od teorijske obuke i letačke obuke, vježbi slijetanja i polijetanja te vježbi tijekom prvih mjeseci rada na desnom sjedalu.

Obično se ta preobuka izvodi kroz ugovor, odnosno bonding. Kompanija odluči otplatiti tvoju obuku ako se obvežeš da idućih nekoliko godina radiš za njih. Uvjeti ovise o ugovoru, a svaki ugovor se razlikuje. Ovisi o trajanju obveze te o tome koliko se umanjuje iznos vezan uz trošak obuke. Zato ni nakon komercijalne dozvole nije sve završeno.

Spomenula si da si istodobno radila na uspostavljanju zračnih prijevoznika. Što taj posao zapravo podrazumijeva?

Radila sam kao koordinatorica za usklađenost i sigurnost na uspostavljanju sustava potrebnog za dobivanje svjedodžbe zračnog prijevoznika, odnosno AOC-a. Sudjelovala sam u procesima procjene rizika, razvoju procedura te pisanju operativnih priručnika. Prije odobrenja i dobivanja svjedodžbe bitno je detaljno razraditi cijeli sustav, odrediti tko je za što odgovoran, kako će se pojedine operacije odvijati te kako će se kontinuirano u sustavu smanjivati rizici jednom kada sustav postane operativan.

Bavila sam se, primjerice, konfiguriranjem softvera za proračun težišta i mase zrakoplova koje smo planirali dovesti u Hrvatsku, koristeći priručnike tih zrakoplova, izradom priručnika za postupke odleđivanja i zaštite od zaleđivanja, procjenom rizika aerodroma za slijetanje za naše operacije i slično. Imala sam priliku surađivati s osobljem Croatia Airlinesa, Metrea Aerial Effectsa i mnogim drugima.

Također, pisala sam i operativni priručnik za posebne kategorije bespilotnih letjelica za Orqa FPV i to mi je bilo jako zanimljivo iskustvo.

Najzanimljiviji je dio ovoga posla graditi sustav od početka. Iza nečega što se na kraju u priručniku može sažeti u jednu rečenicu stoji jako puno rada. Moramo razmišljati unaprijed i proaktivno, ali i osmisliti kako reagirati u slučaju da problem ipak nastane.

I taj posao nastavlja se i nakon što sustav počne funkcionirati?

Da, sustav se stalno poboljšava. Ako se dogodi neki incident ili nesreća, važno je pregledati cijeli sustav i razumjeti gdje postoji prostor za poboljšanje. Razgovara se s osobljem, uvode se dodatne obuke i mijenjaju procedure. Sigurnost i usklađenost s propisima zapravo su srce cijelog sustava. Detaljno se provjerava jesu li se svi procesi odvijali u skladu s propisanim procedurama te jesu li te propisane procedure sigurne i u skladu s propisima. Sve u svrhu sigurnosti zračnog prijevoza.

Moram postaviti pitanje koje vjerojatno čuješ često. Koliko su avioni sigurni?

Sigurnost se gradi i kontrolira kroz puno različitih procesa i postupaka. Zrakoplovi imaju višestruke redundancije, a prije leta rade se obvezne provjere. Tijekom obuke naučeni smo pratiti razne kontrolne liste koje upravo umanjuju ljudsku pogrešku te pomažu u trenucima većeg radnog opterećenja.

Postoji model koji zovemo model švicarskog sira. Možeš ga zamisliti kao nekoliko slojeva zaštite, od kojih svaki ima svoje male rupe. Problem nastaje kada se slabosti više slojeva poklope i propust prođe kroz sve njih. Zato je važno stalno raditi na cijelom sustavu i izgraditi ga tako da jedna pogreška ne dovodi zrakoplov u opasnost, nego tek niz pogrešaka koje se događaju jedna za drugom.

Kada se gleda samo letenje, ljudi se često boje zato što ne znaju kako zrakoplov leti. Recimo, otkaz motora ne znači da će avion jednostavno pasti poput kruške. Aerodinamika krila i dalje postoji i nama ostavlja dovoljno prostora da učinimo sve što je potrebno da sletimo sigurno, spriječimo nesreću ili neko veliko strukturalno oštećenje te na kraju i spasimo živote.

Što ti osobno provjeravaš prije nego što sjedneš u kokpit?

Prije svakog leta odrađujem pretpoletni pregled zrakoplova – walk-around. Provjeravam sve zrakoplovne površine redom te provjeravam ima li vizualnih oštećenja. Također, provjeravam i količinu ulja i goriva. Gorivo je, primjerice, nešto što provjeravam više puta. Gledam što pokazuju indikatori, vizualno provjeravam količinu u krilima, dreniram ga kako bih se uvjerila da nema nečistoća, a tijekom leta konstantno pratim potrošnju. To su navike koje usvajamo kroz našu obuku i koje postaju dio načina na koji pristupamo letenju. Kao zapovjednica zrakoplova odgovorna sam za let i ne bih si dopustila da te provjere odradim površno.

Avijaciju još često zamišljamo kao pretežno muški svijet. Kakvo je tvoje iskustvo?

Žena je manje, ali nama koji smo u avijaciji pilotkinje su prirodniji prizor nego što se možda čini ljudima izvana. U mojoj generaciji na fakultetu bilo nas je dvadesetak, od toga tri cure. Moje dvije kolegice danas rade kao kopilotkinje, jedna na Airbusu, druga na Boeingu 737. Poznajem i kapetanice i kopilotkinje u Croatia Airlinesu.

Osobno od svojih instruktora nisam osjetila da me gledaju drukčije zato što sam žena niti da mi pristupaju svisoka. U kokpitu su se prema meni ponašali jednako kao prema muškim kolegama. Mislim da u širem smislu razlike još postoje, ali ja ih u svojoj obuci nisam osjetila na taj način. Imala sam sreće jer sam imala odlične instruktore.

Što bi voljela da više žena zna o tom poslu?

Voljela bih da ih što više dođe u avijaciju. U komercijalnom letenju jako je važno precizno pratiti procedure, biti detaljan i istodobno pratiti više stvari. O tome sam razgovarala i s instruktorima, koji su kod svojih polaznica znali istaknuti upravo te kvalitete. Mislim da neke cure možda uopće ne razmišljaju o avijaciji kao o mogućoj karijeri, a bilo bi mi drago da se to promijeni.

Bile smo s tobom na aerodromu u Pisarovini. Je li to tvoja baza ili se obuka odvija na više mjesta?

U Pisarovini sam odradila završnu obuku za komercijalnu dozvolu i obuku na dvomotornim klipnim zrakoplovima. To je predivan mali aerodrom, a s instruktorima sam imala odlično iskustvo.

No tijekom školovanja bila sam na različitim aerodromima, u Zadru na Zemuniku, na Lučkom, a odlazim i u Varaždin. Ideš tamo gdje postoji škola, gdje je dostupan zrakoplov koji ti treba i gdje možeš odraditi određeni dio obuke. Odradiš let, upišeš ga u knjižicu letenja i postupno ispunjavaš uvjete za ispite.

Koliko često zapravo letiš?

Postoje razdoblja kada letim svaki dan i razdoblja kada ne letim po nekoliko mjeseci. Ovisi o dijelu obuke koji trenutačno odrađujem, ali i o dostupnosti zrakoplova. Ako je avion na servisu ili se čeka neki dio, ostaješ na zemlji.

Ovog sam ljeta letjela češće i skupljala nalet i iskustvo. Dok ne dobijem stalni posao u kojem ću letjeti svakodnevno, nastojim ostati u praksi. To je moja inicijativa i ulaganje u vlastitu karijeru. Važno mi je vježbati i održavati vještine.

Kada sve to nabrojiš, teško je ne pitati se kad si stigla. Koji ti je dio školovanja bio najzahtjevniji?

Prvi samostalni let imala sam s 19 godina. Bila sam dosta zelena. Velika prekretnica bila mi je teorija za ATPL, teorijski dio ispita za stjecanje dozvole prometnog pilota. Umjesto da ostanem samo na teoriji za privatnu dozvolu, išla sam na tu zahtjevniju razinu. To mi je uzelo godinu dana. Stalno sam učila, prolazila banke pitanja te pripremala ispite. Znanje s fakulteta pomoglo mi je, ali svejedno je to bio jedan od najtežih dijelova školovanja. Prvu pilotsku dozvolu dobila sam s 22 godine. Poslije sam uz posao nastavila skupljati nalet i dodatna ovlaštenja, sve do komercijalne dozvole koju sam položila ove godine.

Takva karijera traži ozbiljna odricanja već u ranim dvadesetima. Jesi li zbog toga imala osjećaj da živiš drukčije od svojih vršnjaka?

Ne mislim da sam odraslija od njih. Imam specifično znanje o kojem se mogu raspričati, ali sasvim se normalno družim i razumijem sa svojom generacijom.

Odricanja je ipak bilo jako puno. Uvijek ćemo oko nečega imati brige, a meni je bilo draže razmišljati o tome kako ću položiti ispit nego kako sam ispala na TikToku. Ali bilo je i trenutaka kada mi je bilo teško nastaviti.

Što te u tim trenucima najviše kočilo?

Čekanja. Imaš veliku želju, spremna si položiti nešto, a onda ne možeš jer je zrakoplov na servisu ili, recimo, vremenski uvjeti nisu dobri. I ne znaš dokad. Takve su mi se situacije često događale. Ljudi te pitaju kada letiš, kada polažeš, a ti želiš, ali trenutačno ne možeš.

Kada pauze potraju, teško je održavati kontinuitet i vještine. Tada motivacija nije dovoljna, moraš biti discipliniran. I meni se događalo da izgubim taj ritam. S druge strane, upravo sam u tim razdobljima naučila puno o sebi i o svojim nedostatcima na kojima nastavljam raditi kako bih jednog dana mogla biti ona osoba u uniformi čiji se odraz lica vidi na prozoru pilotske kabine. Zato svoj put, iako nije bio izravan, ne gledam kao izgubljeno vrijeme.

Jesi li sada nestrpljiva?

Jesam, jako. Od 2019. želim doći do desnog sjedala u pilotskoj kabini, a sada je 2026. Nekome izvana može izgledati kao da sam puno toga napravila u kratkom vremenu, ali meni se ponekad čini da sam već trebala biti tamo.

Ipak, nikad nisam imala osjećaj da neću uspjeti. Za mene je pitanje kada će se to dogoditi.

Bi li zbog prilike otišla iz Hrvatske? Gdje se vidiš dugoročno?

Nemam posebnu preferenciju za mjesto, više za tip zrakoplova. Gulfstream ili Global bili bi neki moj san. Ako se pojavi prilika za ono što želim, otišla bih za njom, bez obzira na to gdje se nalazi.

U avijaciji ti cijeli svijet nekako postane blizu. Baza ti nije toliko presudna kada si stalno na različitim mjestima.

A koliko biraš sada, dok tražiš prvi pilotski posao?

Sada bih letjela bilo što s krilima. Prvi se posao ne bira, prvi se posao uzima. Prijavljujem se različitim aviokompanijama i tražim priliku da krenem, uz odgovarajuću obuku i ugovor.

Konkurencija i broj otvorenih mjesta razlikuju se od godine do godine. Važno je pratiti kompanije i vidjeti, primjerice, uvode li novi tip zrakoplova jer to može otvoriti prilike. Sada mi je najvažnije ući u sustav i početi raditi te skupiti iskustvo.

Što te opušta kada si na zemlji i ne razmišljaš o ispitima, procedurama i natječajima?

Volim biti s ljudima, imam puno prijatelja, ali volim i vrijeme za sebe. Teretana mi je u posljednje dvije godine postala važan dio rutine. Jako volim hodati i biti u prirodi. Cijelu priču o skupljanju koraka shvatila sam ozbiljno. Nekad namjerno ne sjednem u auto, nego krenem ranije i hodam 45 minuta do mjesta na koje trebam doći. Imam i border collieja, kujicu koja je sada već starija, ali je cijeli život bila jako aktivna. Uz nju sam se naviknula na duge svakodnevne šetnje. Volim otići s prijateljicom na nasip pa se zapričati, a volim hodati i sama. Tada mi se često poslože misli i riješim nešto što me mučilo.

Što bi rekla curi koja čita ovaj intervju i razmišlja o tome da krene tvojim putem?

Da ide hrabro. Ako ima želju i volju, neka se tome posveti. Bilo je trenutaka kada sam tri mjeseca sjedila u knjižnici i imala osjećaj da nisam ni u zrakoplovu ni blizu dozvole. Samo učenje, učenje, učenje. Pitala sam se čemu sve to, ali uvijek sam nekako vjerovala da će se trud isplatiti.

Cijeli te taj put izgradi da jednog dana možeš bolje donositi odluke. Karakter je važan u avijaciji, kao i poniznost. Ego ti je najgori neprijatelj u kokpitu. Kada pomisliš da sve znaš, prestaneš se propitivati, a moraš stalno učiti iz svojih pogrešaka i raditi na sebi.

SAZNAJ VIŠE: