S Grace Van Patten sam se, realno, “upoznala” tek kroz Tell Me Lies. I to onako kako se upoznaju likovi koji ti se uvuku pod kožu bez da to primijetiš odmah. Lucy nije bila tipičan prvi dojam. Nije bila simpatična na prvu, nije bila ona simpa girl next door, čak ni netko za koga automatski navijaš. Zapravo, jako rijetko sam za nju navijala. Ali Grace… njezina gluma, njezino prenošenje svake mikro emocije koju je Lucy osjećala, to je bilo fantastično.
Tek kasnije sam shvatila da sam Grace Van Patten već gledala ranije. Pojavljivala se u filmovima i serijama koje sam pogledala, ali je nisam posebno “registrirala”. Bila je tu, ali nije bila u fokusu. I onda odjednom dođe kao utjelovljenje Lucy Albright. I više ju nije bilo moguće ignorirati.
TKO JE GRACE VAN PATTEN?
Tell Me Lies ju je nekako stavila pod reflektor, ali ne na klasičan način. Nije to bio trenutak, “wow, nova zvijezda”, nego više onaj osjećaj da gledaš nekoga tko jako dobro razumije što radi. Njezina Lucy je kaotična, emotivna, često kontradiktorna, ali nikad karikirana. Imaš osjećaj da gledaš stvarnu osobu koja donosi loše odluke u stvarnom vremenu, bez filtera i bez dramaturških olakšica.
No kad se makneš od Tell Me Lies, vidiš da taj trenutak nije došao niotkuda. Grace Van Patten dolazi iz svijeta koji joj je bio jako blizak od početka. Odrasla je u New Yorku, u obitelji koja je već bila duboko u filmskoj industriji, što znači da su joj setovi bili dio svakodnevice i prije nego što je uopće razmišljala o glumi kao opciji. Grace je često dolazila na snimanja, gledala kako sve funkcionira iza kamere i upijala atmosferu, ali bez jasne odluke da će i sama jednog dana biti dio toga. Dapače, dugo je bila između interesa, između opcija, bez jasne ideje da je to to.
Zanimljivo je da je njezin prvi konkretan susret s glumom bio još kao dijete, kroz malu ulogu u The Sopranos. Tada to nije doživjela kao početak karijere, nego više kao iskustvo koje je došlo usput, kroz obiteljski kontekst. Dugo nakon toga nije bila sigurna želi li se time uopće baviti.
U jednom trenutku čak je krenula i akademskim putem. Studirala je, slušala kolegije iz psihologije i filozofije, tražeći smjer koji bi joj imao smisla izvan glume. Taj period otkrivanja, zapravo puno govori o njezinom odnosu prema karijeri, jer nije bilo impulzivne odluke ni osjećaja da mora iskoristiti priliku pod svaku cijenu.
Njezin put zato djeluje prilično nenametljivo. Nema onog osjećaja da radi sve kako bi uspjela pod svaku cijenu. Grace karijeru nije gradila kroz velike projekte, nego kroz uloge koje su dolazile postepeno. Kad pogledaš njezine ranije filmove i serije, vidiš da je često bila dio zanimljivih priča, ali rijetko u centru. Nije birala likove kojima nije mogla pružiti dubinu.
U filmovima poput The Meyerowitz Stories bila je dio ansambla. Prisutna, dobra, ali ne i fokus. Slično je i s projektima poput Nine Perfect Strangers, gdje dijeli ekran s velikim imenima i funkcionira unutar cjeline, bez potrebe da se nameće. To je ujedno i ključ njezinog glumačkog identiteta. Ne pokušava uzeti prostor, nego ga prirodno zauzima kad za to dođe vrijeme.
Zato Tell Me Lies djeluje kao prekretnica, ali ne kao nagli zaokret. Više kao trenutak u kojem se sve što je radila prije posložilo u jednu ulogu koja traži baš to što ona daje – složenost, suptilnost i spremnost da lik ne bude simpatičan.
Jer Grace Van Patten ne “spašava” svoje likove. Ne uljepšava ih. Njezine žene često su kontradiktorne, ponekad i frustrirajuće, ali uvijek stvarne. I to je ono što ih čini zanimljivima za gledati. Ne daje ti gotove odgovore, nego te ostavlja da sam procijeniš što misliš o njima.
To se vidi i u njezinom kasnijem izboru projekata. Uloga u priči o Amandi Knox ide još dublje u psihološki zahtjevan teritorij. To nisu lagani likovi, ni lake priče. Jasno je da ju privlači taj prostor između onoga što se vidi i onoga što se zapravo događa ispod površine.
I privatno djeluje u skladu s tim. Nema pretjerane potrebe za izlaganjem, nema osjećaja da mora biti stalno prisutna. Danas su glumci često jednako poznati po društvenim mrežama kao i po ulogama, ona ipak ostaje relativno suzdržana. Fokus je na radu, ne na imidžu.
Zanimljivo je kako se njezina karijera razvija mimo klasičnih pravila. Nije imala jedan veliki “breakout” trenutka koji sve mijenja preko noći. Umjesto toga, postoji niz uloga koje polako grade percepciju. I onda dolazi Lucy, ne kao početak, nego kao potvrda njezinih mogućnosti.
Zato ne mogu reći da je Grace Van Patten novo ime na sceni, jer nije, ali činjenica je da je tek sad počela dobivati pažnju koju zaslužuje. Nakon izvedbe u seriji Tell Me Lies jako ju je teško ne primjećivati, jer tek sad smo dobili uvid u to što ona doista može pružiti likovima, a Lucy i Amanda Knox su, čini mi se, tek početak. Mislim da ćemo Grace Van Patten polako sve češće gledati u dubokim, psihološki zahtjevnim ulogama.
