U živahnoj internetskoj areni, svakog dana, vlada sveopći pokolj neistomišljenika. Ljudi koji se ne poznaju nit će se, vjerojatno, ikada sresti vode višesatne, žučne diskusije začinjene psovkama i uvredama kako bi dokazali da su u pravu i pritom ponizili “protivnika”. Kolju se oko razno raznih tema. Neki se dan puk “na pas mater” zavadio oko reklame za maslinovo ulje. Stranica Seksizam naš svagdašnji osudila je slogan “Djevičanstvo u koje nema sumnje” istaknuvši da je riječ “o seksističkoj premisi da djevičanstvo određuje ženinu vrijednost obrnuto proporcionalno tome s koliko je muškaraca imala seksualne odnose”. Na to su se nadovezali zadihani magistri uljarstva koji su uputili “nervozne feministice” da laju na Mjesec ta da “djevičanstvo u kontekstu maslinovog ulja nema nikakve veze sa stanjem ženskog himena nego s kakvoćom ulja” koja se, očigledno, često falsificira.
Naravno, u iscrpljujućoj polemici našlo se i nekoliko marketinških stručnjaka koji su, domišljati kakvi jesu, zaključili kako je “svaka reklama dobra reklama” te kako je istarska tvrtka zakucala s reklamom koja se širi sama od sebe baš zato što se ljudi oko nje nemilice kolju. Likova koji su konstatirali da je “brava koju svaki ključ može otključati nevaljala brava”, srećom, bilo je tek u tragovima. OK, nisam ni marketinški stručnjak ni magistrica uljarstva, no ono što mi data rasprava govori, čak mnogo više od samog slogana jest ovo: da se djevičanstvo u našoj kulturi ne percipira kao što se percipira, nitko ne bi pomislio ni na što drugo nego na masline.
Je li prozvana uljara mislila na čistoću svog proizvoda ili njezin slogan insinuira na vrijednost ženske nevinosti, ne možemo sa sigurnošću znati, no ono što jest sigurno je da živimo u svijetu koje je naprosto opsjednuto djevičanstvom.
Naime, ta opsjednutost svetom institucijom nevinosti toliko je ukorijenjena u društvu da je niti ne primjećujemo i toliko je “normalna” da ju uopće ne propitujemo. Možda smo nadrasli vremena u kojima se krvava plahta koja izgleda kao da je na njoj netom zaklano prase iznosi na balkon ili ponosno pokazuje rođacima, no priča o ženskom djevičanstvu u kontekstu sumnje i dalje implicira da je riječ o nečemu o čemu žene lažu ili je uvriježeno da lažu. Iz nekog neobjašnjivog razloga društvu koje obožava obitavati u tuđima gaćama silno je važan taj prvi susret spolnih organa kao i svaki detalj pod kojim se taj susret dogodio. Toliko da je od gubitka nevinosti napravio mit, velevažan događaj u životu svakog bića i prekretnicu nakon koje “više ništa neće biti isto”. Djevičanstvo je, realno, društveni konstrukt koje, kada mu se oduzmu sva značenja koja smo mu natandrčili, nema nikakvu osobitu vrijednost osim činjenice da si postao seksualno aktivan. Nakon prvog seksa od pol minute, sve ostalo u tvom životu, realno, ostaje isto.
No, kako to obično biva kod svega čega se takne ljudska ruka, tako smo i prvom snošaju nakalemili kolekciju značenja i na njega nasadili, omiljeni nam, pritisak. Nemoguće je na prste nabrojati filmove koji tematiziraju pohode nespretnih tinejdžera u namjeri da se prvi put poseksaju tijekom ljetnih praznika. No, dok se momčići tog pritiska otarase čim to “odrade” prvi put, za cure je situacija ipak ponešto drugačija. Žene, naime, moraju biti oprezne da se ne “zaigraju” previše i ne dobiju štambilj “lake” cure. Žensko djevičanstvo često se dovodi u korelaciju s osobnom vrijednošću žene premda seksualnost nema apsolutno nikakve veze s nečijim moralnim vrednotama. Koliko je netko seksualno aktivan ili nije, isključivo je njegova stvar i rezultat odluke što će sa svojim tijelom. Svejedno, glorificiranje djevičanstva i pitanje “s koliko si tipova bila prije mene?” čine se kao posve uobičajeno ispipavanje terena, a žene često odbijaju iskreno odgovoriti. Zašto? Zato što je društvu očigledno i dalje važno koliko je žena seksualno aktivna i zato što je se zbog “previše” aktivnosti redovno stigmatizira. Poznajem nebrojeno puno cura koje su tipovima muljale s koliko su tipova spavale, neke su bile i iskrene, no kako god okreneš oni su, svejedno, nerijetko bili sumnjičavi. Pazi, oni su bili sumnjičavi! K’o da su im ukrale maminu zlatninu pa je traže da otvore torbicu. Žena se seksala prije tebe, jebote. Da, “imali” su je i drugi muškarci. Get over it.
E, al’ upravo u tom “imanju” i je fora.
U patrijarhalnom društvu, koje počiva na religijskom narativu o čistoći, na žensko se tijelo gleda kao na robu koju se može “potrošiti” ili “imati” i robu koja, ako je “korištena” više ne vrijedi. Glorificiranje djevičanstva ustvari dolazi od premise da su žene, ustvari, samo muško vlasništvo. Ako nisu, zašto bi ikome bilo važno s koliko su muškaraca spavale?
Ako nije važno, nitko nikoga ne bi pitao da mu nabroji sve penise u svom životu, nitko ne bi bio “uvrijeđen”, nitko ne bi imao potrebu lagati, niti bi se ičija vrijednost procjenjivala po broju seksualnih partnera. Niti bi itko nosio pečat “lake cure” ili, po naški, kurve. Žene koje za te zadrte definicije naprosto zaboli, percipiraju se kao “svačije”, što je očito mnogima još poprilično nedopustivo. Premda, naravno, nije ničija i nečije insertiranje penisa ju sigurno ne čini njegovom, bio on prvi ili stoti tip u njenom životu. Sve to upućuje na zaključak da se ženska seksualnost percipira kao sramotna, nešto što treba skrivati i nešto što “budi sumnje”.
Zato djevičanstvo idoliziramo kao izraz ženske vrijednosti, seksualnost se dovodi u korelaciju s moralom, a ako se religiju pita, seksualnost je s moralom toliko povezana da žene mogu čak i roditi bez da su “oskvrnute” i tako zadržati svoju čistoću i svetost. Seks je, kad je u pitanju žena, prljav čin i ako se nedajbože bavi tom sotonskom rabotom bilo bi dobro da to dobro skriva. Al’ najbolje je ipak da to ne radi. Da ne pobuđuje sumnje.
Ako mislite da pričam pizdarije i pretjerujem jer sam “ogorčena feministica”, reći ću vam samo jednu stvar.
Svijet je i danas, kad nam malo fali da izmislimo leteće aute i pošaljemo prve ljude na Mars, i dalje prokleto opsjednut ženskim djevičanstvom. Što se tiče idoliziranja nevinosti, nismo se mnogo odmaknuli od 15. stoljeća kada su žene, po naputcima knjige “Book of Women’s Love” miješale magične napitke od samoniklog bilja i devet ga dana utrljavale u svoje “skrivene dijelove” kako bi povratile čistoću.
Pročešljate li samo na moment internetska bespuća, vrlo ćete lako pronaći umjetne himene koji se prodaju za 24.95 dolara i koji vam obećavaju da će plahta vašeg odabranika nakon seksa izgledati vjerodostojno, kao da vam je netko izvadio utrobu. Baš onako kako on želi. Nitko ništa neće posumnjati, obećaje HymenShop sa sloganom “Kiss your deep dark secret goodbye and marry in confidence”. Vaša mračna tajna ostat će samo vaša. No, ako baš ne želite biti teški fejker i gurati si u rodnicu prostetički komad plastike s crvenom bojom, himen možete rekonstruirati i za par tisuća dolara u cijeloj plejadi klinika u regiji i svijetu. Himenoplastika je navodno toliko popularna da ju u Italiji, za one koji žele darovati svoj “prvi put” još jedanput, rade i u državnim bolnicama. Lista čekanja je duga, ali očito se isplati. Što se mene tiče, rekonstrukcija himena potpuno je suluda. Glorificiranje djevičanstva otišlo je toliko daleko da se krv na plahtama smatra jedinim znakom koji ne budi sumnju (!), iako to s anatomijom nema nikakve veze. Himen koji puca tek prvi prvom susretu s velemoćnim penisom samo je mit, u zbilji može puknuti u čitavom nizu drugih svakodnevnih situacija, a anatomska građa himena razlikuje se od žene do žene, neke ga niti nemaju. Himen nema apsolutno nikakvu funkciju u ženskom tijelu, riječ je tek o zaostalom komadiću tkiva. Nepotrebniji je čak i od slijepog crijeva. No, svemu tome unatoč, deseci tisuća žena ugrađuje u svoje rodnice potpuno nepotrebne opnice da bi nekakvi samodopadni tipovi popušili da su samo njih čekale. Da, društvo je opsjednuto djevičanstvom i seksualnošću. Zato ne čudi što većina žena, kada se u istom kontekstu spomene djevičanstvo i sumnja, ne pomisle na masline već na to da im se društvo opet uvlači u gaće. Jebiga, nismo svi magistri uljarstva.
