Malo je serija koje su bile ispred svoga vremena, a Girls Lene Dunham je sigurno jedna od njih. Snimljena je 2012. godine, a ja sam je gledala negdje pred kraj studiranja. I sad dok čekam da mi stigne Famesick, nova knjiga Lene Dunham, gledam opet. Bila je nešto potpuno drugačije od onog što sam gledala do tada; ja sam ona generacija koja se uvijek vraćala Seinfeldu, Prijateljima i naravno Seksu i gradu. Iako mi se iz ove perspektive ne čini da je Seks i grad bio životno upeglan u odnosu na Girls, moda mu je bila forte i likovi su bili stvoreni da budu naši uzori.
Nesavršeni likovi i kraj ideje televizijskih uzora
Girls je bila serija koja je odbijala ideju da se poistovjećujemo s njima i da ih gledamo kao uzore ili fantazije, ali to smo shvatili tek kasnije, kad smo počeli živjeti odrasli život. Sjetile smo ih se više puta nego društvo iz Seksa i grada. Cure iz Girls bile su samo obični ljudi, a sjećam se nekoliko djevojaka koje su tada izjavile da ne mogu gledati tu seriju zato što likovi nisu lijepi. Moja urednica će reći da je za razumijevanje te serije također ključan i određeni nivo inteligencije, pa možda bolje da samo to ostavim ovdje.
Hannah, Marnie, Jessa i Shoshanna kao ogledalo dvadesetih
Prije 16 godina serija je bila provokativna, a danas nam je posve normalna jer smo se, ako ne s likovima, poistovjetili sa situacijama. Likovi su bili autentični, što se često svodi na “nesavršene”, kakvi smo, ako se ne varam, baš svi. Pitanje autentičnosti leži u našem izvornom, onome što stvarno jesmo, što ne znači da se tako i predstavljamo. Hannah, Marnie, Jessa i Shoshanna nisu bile samo nesavršene, već često sebične, frustrirajuće i emocionalno nezrele, što nije ništa čudno za dvadesete. Recimo, odnos Hannah i Jesse nikad nije bio klasičan prijateljski i uvijek je plesao na rubu kaotičnog. Jessa je bila slobodna i odlazila je i vraćala se kad god je to htjela, a Hannah ju je gledala kao idola, čak je bila i ljubomorna na nju. Neka digne ruku tko u dvadesetima nije bio u tom smislu nestabilan i neisguran.
Golotinja, seks i neugoda kao narativni alat
Jedna od najvećih kontroverzi, pored seksa koji je često prikazan kao neugodan i zbunjujući, bila je česta golotinja. Hannah nam je pokazala kako izgleda tijelo koje nije idealno, ali njegova pojava nije postavljala nikakvo pitanje. Uvijek sam promatrala te zanimljive tetovaže i ne sjećam se da sam razmišljala o tome da bi ona trebala izgledati drugačije. Suptilno su se nametali neki drugi standardi, ali mi se čini da je to išlo prirodno.
New York bez glamura
Osim toga, prikazana je druga strana glamuroznog New Yorka, koji je opisan kao grad skupog življenja, uvrnutih cimera, loših spojeva i posve nesigurnih poslova. Isto tako, ekipa je plesala između svojih ambicija i onoga što se od njih očekuje, a Hannah je možda najbolji primjer jer je odrasla u uvjerenju da je posebna, a onda se dogodila stvarnost. Hannah nije bila lik koji ne zna što želi, ali je tipično milenijalski vjerovala da će njezin talent biti dovoljan. Tu najbolje vidimo taj sudar između uvjerenja i stvarnosti gdje se uvijek stvarao neki zastoj u seriji.
Autentičnost prije društvenih mreža
Lena Dunham je svoju ranjivost iskoristila kao snagu ove serije i to puno prije društvenih mreža kakve danas poznajemo. Bila je preteča onoga što se događa danas i znala je da ljudi reagiraju bolje na ranjivost nego na savršenstvo. Problem je bio što publika tada nije bila spremna. Danas, 16 godina kasnije, influencerice i kreatorice sadržaja grade karijeru na dijeljenju neugodnih iskustava, svojih nesavršenosti, stanja mentalnog zdravlja pa čak i ljubavnih propasti.
Nešto što je tada bilo mnogima neprobavljivo danas je postao hit sadržaj. I neka, to se zove promjena narativa, a onda i mindseta. Zato što je normalno da svi imamo svoje probleme za koje često mislimo da su samo naši, ali kad ih podijelimo na pola, sve je puno lakše. Nekad puno lakše nego kupiti novi par traperica. Put je bio dug, a Leni se možemo svi skupa lijepo zahvaliti i jučer i danas.
