„Mama, ja ovo danas ne bih obukla u vrtić.“ To se često čulo iz moje sobe dok smo se sestra i ja, najčešće u jutarnjoj žurbi, spremale za vrtić. Kombinacije nam je, naravno, slagala mama i nije bilo baš puno prostora za pregovore. Ako je ona odlučila da nešto nosim, nosila sam.
Sjećam se jednog cijelog tjedna u kojem sam išla u vrtić isključivo u trenirkama. Razlog? Padala je kiša. Vrtić nam je bio doslovno preko puta ceste, ali nije bilo rasprave. Imala sam tri identične trenirke: žutu, rozu i zelenu i vrtjele su se iz dana u dan. Nisam bila zadovoljna, ali tjedan je prošao kao i svaki drugi. Danas se tome smijem, ali ostao mi je urezan u sjećanje. Ne zbog trenirki jer njih danas obožavam, već zbog toga što nisam imala svoj izbor.
Kad odjeća postane način izražavanja
To se nastavilo i u osnovnoj školi. Ponekad bih kriomice promijenila kombinaciju koju mi je mama pripremila. Iskreno, rezultat nije uvijek bio najsretniji, ali meni je bio savršen jer je bio moj. Već tada se u školi itekako gledalo što tko nosi. Nerijetko su se iza leđa okretale etikete da bi znatiželjnici provjerili koji je točno brend na nečijoj majici ili trapericama. Već tada mi je to bilo za komentar.
Moj omiljeni brend bio je Benetton. Kad razmišljam unatrag, možda je upravo on razvio moju ljubav prema bojama i uzorcima. Imala sam jednu kariranu, šarenu košulju koju sam nosila čim bi se ukazala prilika. Iako nisam bila grunger kao većina mog društva. Bilo mi je zanimljivo koliko su ljudi opsjednuti time što drugi nose i koliko im je važno znati odakle je neki komad odjeće.
Trst, talijanske lire i prvi osjećaj da biram sama
Odrasla sam devedesetih i ako si imao sreće prijeći granicu do Trsta, mogao si pronaći nešto sasvim drugačije od onoga što se nudilo kod nas. Trst je tada bio meka odličnih butika. Od profinjene talijanske klasike, lakiranih cipela i mokasina do moje omiljene destinacije: Planeta. Dućan u kojem su bili svi brendovi za kojima sam ludjela: Diesel, Energie, Miss Sixty, Killah… Sve ono što je izgledalo savršeno i gotovo uvijek bilo preskupo.
Stari bi zapalio cigaretu ispred dućana i svojim strpljivim čekanjem stvarao dodatni pritisak, a ja sam unutra bila potpuno izvan sebe. Budžet sam redovito probijala suzama i objašnjenjima da ću baš taj komad nositi svaki dan. Kakva patetika. Vječna borba s talijanskim lirama, ali i sjećanja na fantastične rasprodaje. Tek tada sam prvi put imala osjećaj da mogu birati sama i da odjećom mogu pokazati dio sebe.
Kreativnost je uvijek bila važnija od količine
Moje odijevanje uvijek je otkrivalo moju osobnost. Ponekad je izgledalo čudno, ponekad pretjerano, a sigurno je bilo i promašaja. Ali nikad me nije bilo sram. Sve su to faze koje vrijedi proći.
U srednjoj školi jednom sam u WC-u slučajno čula ekipu kako priča o „onoj koja se uvijek otkačeno oblači“. Zacrvenila sam se jer sam imala crush na jednog dečka iz tog društva, ali istovremeno mi je bilo i malo drago. U srednjoj sam, zapravo, imala najmanje odjeće. Ali tada kreativnost radi punom parom.
Sama sam izrađivala ukosnice od perja i naušnice, nosila mamine duge veste kao haljine i svaki dan smišljala kako nekom već viđenom outfitu dodati nešto svoje. Preživjela sam. I nije mi nedostajalo baš ništa.
Od subkultura do TikTok estetika
Danas je sve malo drugačije. Trendovi dolaze upakirani u estetike pa tako imamo clean girl, old money, coquette, vanilla girl, mob wife, balletcore, Scandinavian, quiet luxury i još desetke drugih. Nekad su podjele bile drugačije.
Skinsi su nosili čizme sa željeznom kapicom i bijelim vezicama. Grungeri stare veste, karirane košulje i marte. Rejveri gotovo sve ono što danas zovemo Y2K modom. Glazba je bila polazišna točka, a stil je dolazio kao njezin produžetak. Oko nje se gradio dio identiteta. Ne mislim da toga danas više nema. Samo mi se čini da je postalo puno nišnije, i glazbeno i stilski.
Estetika može biti inspiracija, ali nije osobnost
Nemam ništa protiv estetika. Dapače, mogu biti odlična inspiracija. Ponekad te natjeraju da isprobaš nešto novo ili da otkriješ stil koji ti stvarno odgovara. Problem nastaje kad estetika postane zamjena za osobnost. Kad prvo odlučiš kojoj skupini želiš pripadati, a tek onda što ti se zapravo sviđa. Tada više ne biraš ti. Bira algoritam.
I zato mi je pomalo komično vidjeti tinejdžerku u maminoj bundi, s metar dugim plastičnim noktima i cigaretom u ruci, kako pokušava izgledati kao netko koga je jučer vidjela na TikToku. Kopirati druge od glave do pete meni nikad nije bila opcija. Uvijek me to odbijalo.
Osobni stil ne može biti trend
Imali smo manje odjeće, manje magazina, manje novaca. I gotovo nikakav internet. Ali imali smo puno veću potrebu smisliti nešto svoje. Upravo zato što nismo imali beskonačan izbor.
Danas kada nam je sve na pladnju, kreativnost kao da iščezava. Nikad nije bilo lakše izgledati kao netko drugi. A čini mi se da nikad nije bilo teže izgledati kao ti. I možda je baš zato danas najveći luksuz imati osobnost.
