Sinoć stojim u kupaonici i započinjem svoj večernji ritual njege lica…
Posvećena sam mu kao samuraj, kao Elio Pisak satenskim košuljama, kao Duško Lokin svom tupeu. Posvećena sam do te mjere da je moja večernja rutina počela graničiti s onom jutarnjom Patricka Batemana (lik iz filma Američki Psiho). Nisam oduvijek bila takva. Naravno, mama je uvijek govorila skidaj šminku, lice će ti biti zahvalno u tridesetima, ali nekog potezanja za čudima nije bilo, jer realno u 20-ima nije bilo potrebno, a i kozmetičke kuće nam nisu prodavale džirlo proizvodeni baby botoxe za 20-godišnjakinje. Usred rutine zastanem i počnem se smijati samoj sebi, promatrajući proizvode koje nanosim. Prvo, tu je skidanje makeup-akokosovim uljem jer mi je rečeno da micelarna isušuje lice…
Ne dao Bog da mi micelarna isuši kožu iako pušim 20 cigareta dnevno i s curama za vikend olešim 5 koktela najmanjeOnda ide hidratizacija u vidu neke plavkaste tekućine na bazi planktona, vjerovali ili ne. Dakle, ni morski mikroorganizmi više nisu sigurni od moje želje za hidratiziranom kožom. Onda ide krema za vrat (jer ova druga za lice ne prepoznaje da je to vrat, s ovom imam poseban deal). Onda ide krema za područje oko očiju s ekstraktom valjda zadnje biljke koja čami na vrhu neke planine u zabiti svijeta, koju je neki dobri čiča ubrao i prodao laboratoriju da bi moje oči bile glatka zona. Onda, malo zastanem da se to sve zajedno pomiješa u smjesu koju ni Japan ne bi primio u nuklearni otpad. Nakon toga ide najbogatija i najmasnija krema na svijetu za večernju njegu i kapljice čistog ulja od smilja na kritične točke. Tijekom večeri još stavim povremeno malo ulja crne ruže ako osjetim da mi se koža isušila…
Dakle, realno rečeno, ja se ne njegujem ja vam se pravo mariniramPrijatelji su već počeli testirati ulja na meni. Smilje iz Hercegovine, lavanda s Hvara, sve što je ubrano i stavljeno u prešu nalazi se na mom ormariću. Moj pas je blago izluđen sa svime time i zna mi se prikradati kako bi mi liznuo lice. Nekima od vas moja rutina vjerojatno graniči s ludilom, a za neke žene znam da stavljaju i više (neki beauty brendovi cijelu svoju filozofiju temelje na ritualnom nanošenju nekoliko proizvoda), ali tako je kako je… Što je najsmješnije uopće nisam tip žene koja se šminka na dnevnoj bazi. Štoviše, više vremena provodim bez šminke i s kosom u punđi nego što hodam sređena, ali mi je njega kože postala opsesija, što me dovodi do pitanja jesam li postala dijelom masovne histerije i marketinga vječne mladosti? Gdje je ta fina granica između brige, njege i lagane patologije u kojoj se već počnete osjećati kao Meryl Streep u filmu “Smrt joj dobro pristaje”? Možemo li danas uopće izbjeći život bez da se osjećamo da nismo dovoljno lijepi, mladi, obdareni u predjelu grudi, stražnjice ili gdje već?
Moja mama je iznimno njegovana žena koja cijeli život pazi na kožu i njeguje je kombinacijom prirodnih preparata i nekih krema, međutim, u mojim godinama moja mama ni njene prijateljice nisu imale taj opipljivi pritisak vječne mladosti. Mediji ih nisu bombardirali s “prijetnjama smrću” nakon 30-e niti su im brendovi sugerirali da se trebaju popeglati u 20-ima kako bi spriječile kalvariju u 30-ima. Danas se djevojkama u 20-ima već izbija lova iz džepa za tretmane koji će ih učiniti mlađima… Ne znam kako mlađima? Vratiti ih u fetus stanje? Gdje ide mlađe od 23-24? Za kojim se lookom žudi? Ironično, s druge strane velik broj djevojaka danas pada u depresiju jer ne mogu izgledati kao Kylie Jenner koja je predmetom brojnih socioloških studija u kojima se proučavaju ideali ljepote našeg doba, a koja je po mom skromnom mišljenju živi dokaz one tvrdnje da ne postoje neatraktivne žene već samo žene bez love. To što dotična dama od 19 godina izgleda kao moja vršnjakinja nije važno. Neki konzilij kirurga će se sigurno okupiti na njen 35. rođendan da je sastavi u neki novi ljudski oblik kad poželi izgledati mlađe, tj. onako kako je trebala izgledati s 19 godina.
Beauty industrija već neko vrijeme igra na dobru staru foru zastrašivanjaUtjeraju vam strah u kosti da ćete s 35. izgledati kao shar pei ako se ne pripremite na vrijeme. Dakako da trebate voditi računa o koži jer doista, sve što vam mama kaže na kraju ispadne točno (moja sad negdje trese glavom i ponavlja: “rekla sam ti”), ali po mom mišljenju s 20 ne biste trebali biti u takvom strašnom grču oko izgleda u 30-ima. Moja generacija nije bila u tolikom stresu pa ne poznajem strah iz tog razdoblja, ali suosjećam s njima danas u 30-ima kada sam ga prvi put osjetila. Iz navedenih razloga djevojke danas nije za kriviti. Svi pišemo i pričamo o millennialsima koji ispadaju generacija rođenih direktora i zvijezda bez pokrića. Ta ekipica danas odrasta uz Instagram i nerealne standarde ljepote koji su produkt estetskih zahvata, a za to treba imati lovu ili od roditelja ili od sugar daddyja jer u ranim 20-ima trećeg izvora prihoda nema. Pogotovo ako govorimo o Hrvatskoj, gdje je život spao na najniže moguće grane i mladi si ne mogu priuštiti plaćanje garsonijere na periferiji, a kamoli tretmane emulzijom istisnutom iz guzice zadnje pčele na Tibetu (karikiram naravno).
Velik broj mojih prijateljica i poznanica u 30-ima koje ne smatram beauty freakovimaznaju iskomentirati neke tretmane i mogućnost skorog odlaska na iste. Kao ne treba im, ali već kad se može, zašto ne? Sve smo svjesne tih nekih sitnih nesigurnosti koje nas bockaju s određenim godinama. Tu su, tinjaju, nekim ženama obuzmu život, neke žene ih kontroliraju, neke sretnice pak za njih uopće ne mare te ih svedu na minimum. Ne stresiraju se previše oko stvari koje su neminovne, a godine to jesu. Nesigurnosti će biti veće s novim generacijama koje su već sada izložene napadima sa svih strana. Koliko ste puta srele neku poznanicu ili prijateljicu koju niste dugo vidjele, a da nije rekla nešto tipa trebam smršavjeti nekoliko kilograma, moram popraviti ovo ili ono. Mi žene kao da smo u nekoj fazi stalne nadogradnje jer ova “beta verzija” s kojom smo rođene nije dovoljna za današnji svijet. Od te misli me hvata veća depresija nego od tri nove borice koje vidim na licu (zamislite kad vam to kaže manijak ko’ ja). I ljutim se nekad na sebe i na druge žene radi straha koji imamo od tih površnih stvari i nesigurnosti kojima nekad dozvolimo da nas scimaju. Život koji imamo i vodimo, iskrenost, prijateljstva, brodolomi, ljubavi, nesreće, padanje, dizanje… ništa od tih stvari nismo pronašle u brendiranoj beautyteglici. I zašto si onda nismo dovoljne?
