Postoji nešto duboko utješno u potrebi da imamo idole. Na modu sam se navukla davno, jako davno, dok još nisam znala gotovo ništa o njoj; ona je dio moje osobne mitologije. Uostalom, možda je baš u takvim sferama najlogičnije imati idole – moda je industrija koja ionako počiva na projekcijama, fantaziji, kolektivnoj svijesti i odabranoj svijesnoj iluziji. No u posljednje vrijeme čini mi se da je tu kolektivnu svijest zamijenio kolektivni dogovor da je nešto „veliko” jer su svi „odlučili” da je tako. U svakoj sferi života problem nastaje onog trenutka kada potreba za idolima preraste u potrebu za opravdavanjem svega što ti idoli rade. Pa i onoga što objektivno nije najbolje.

Najaktualniji primjer za mene je JW Anderson. Smatram ga talentiranim, iako zna posuđivati i ondje gdje ne bi trebao – posebno od nezavisnih dizajnera. No njegov je rukopis prepoznatljiv, njegova inteligencija u dizajnu nesporna, a sposobnost balansiranja između konceptualnog i nosivog rijetka. Ali – i ovo je onaj dio koji se danas rijetko izgovara naglas – nije svaka njegova kolekcija genijalna. I to je u redu. Zapravo, to bi trebalo biti normalno. Ma što tko govorio (provjerite platne spiskove, molim vas), on i Dior su spoj koji, po meni, zasad ne funkcionira. Naročito nakon poslednje pre-jesenske kolekcije.

No moda, ruku na srce, nikada nije funkcionirala na principu normalnosti, nego na principu narativa. Jednom kad dizajnera proglasimo „genijem”, sve što slijedi mora se, makar na silu, uklopiti u tu priču. Ako ne razumijete kolekciju, problem je u vama. Ako vam nešto ne djeluje dovršeno, to je zato što je „namjerno nedovršeno”. Ako vam se čini da ideja nije razrađena, reći će vam da je riječ o suptilnosti. Kritika i analiza se automatski prevode kao nerazumijevanje.
JW Anderson trenutačni je simptom toga. U posljednjih desetak godina moda je proizvela čitav niz dizajnera koje se ne samo voli, nego se u njih polaže gotovo moralna vrijednost. Kao da priznati da nešto ne radi znači (vele)izdaju – ne samo dizajnera, nego i vlastitog identiteta, da ne kažem intelekta, jer danas dizajneri više nisu autori odjeće; oni su simboli ukusa, inteligencije i pripadnosti „pravoj strani” mode. Svi žele biti na pravoj strani.

Zato se često događa da kolekcije koje su korektne, ali ne i izvanredne, bivaju dočekane kao remek-djela. Da se neinventivnost ideja tumači kao kontinuitet (a to dvoje nikako ne treba brkati). Tako se sa svih strana čuje „Ali to je JW” kako bi se svaka sumnja utišala.
Ne pišem ovo da bih ga rušila s pijedestala, nego upravo suprotno – da bih ga s njega spustila tek toliko da ponovno možemo normalno razgovarati o njegovu radu. Jer prava snaga talenta ne leži u tome da je sve što dotakne zlato, nego u tome da preživi i prosječne trenutke. A JW Anderson ih, kao i svi drugi, ima – kao i promašaje.

I nije on ni blizu toga da je jedini. Na isti način možemo godinama unatrag raspravljati o mnogima – Demni, Alessandru Micheleu, primjerice. Marc Jacobs, ma koliko ga voljela, also comes to mind. Kada govorim o tome što sam sve naučila od Yvesa Saint Laurenta – dizajnera, ne brenda – mogu slobodno reći da me on, vrhovni bog mog panteona, naučio upravo tome da je i bog samo čovjek.
Da se energija stvaranja mijenja, da nije ista s dvadeset, pedeset ili sedamdeset godina. I da ono što je radio sa šezdeset i kusur više nije mijenjalo kolektivnu svijest na način na koji jest kada je bio mlad. On je heroj i zauvijek će to biti. Trebam li mrziti svog heroja zato što je ostario? Ili mu zbog toga poništiti ono genijalno što je prije napravio? Naravno da ne. I opet – ne.

Moda bi bila zdravija kada bismo si dopustili luksuz nijansi. Kada bismo mogli mirno reći: ovo je dobro, ali nije najbolje. Ovo je konceptualno, ali ne komunicira. Voljeti dizajnera (ili bilo kojeg stvaraoca, pa i osobu u privatnom životu) ne bi smjelo značiti suspendirati kritičko mišljenje. Malo se sada pravim važna onim što sam naučila na psihoterapiji: možete voljeti neku osobu, ali ne morate voljeti svako njezino ponašanje.
Zato problem nije u JW Andersonu, niti u bilo kojem dizajneru pojedinačno. Problem je u ljudskoj potrebi da stalno nekoga dižemo u nebesa, jer nam je lakše vjerovati u genije nego prihvatiti da je moda – kao i život – niz uspona, padova i vrlo ljudskih prosjeka, dodatno opterećen činjenicom da je danas riječ o prilično truloj industriji. U vrijeme algoritama i iluzije slobodnog izbora, to je teže nego ikad.