Svi koji me znaju, znaju da je tjedan ZFF-a moj omiljeni tjedan u godini. Kratki dani, maglovite večeri u studenom idealne su za udobnu odjeću i obilazak kina. Pogledam koliko stignem i onda tjednima pa čak i mjesecima ne moram ništa. Ponekad imam privilegiju pogledati filmove ranije da bih mogla pisati o njima ili razgovarati s redateljima, moram priznat da sam se i tu malo razmazila. Zadnji koji sam pogledala, odnosno prvi s ovogodišnjeg izdanja Zagreb FIlm Festivala je makednoski film Skejtanje nije za cure čiji me naslov odmah privukao.
U fokusu su majčinska ljubav koja nije uvijek nježna ni moralno jednostavna, sestrinstvo i velika ljubav kao prostor solidarnosti i preživljavanja te sva ona naša odgovornost koju imamo kad ostanemo sami, bez podrške. Tu je i pitanje siromaštva i okrutnog sustava te pitanje koliko je uopće slobodan izbor žene koja pokušava prehraniti djecu bez ikakve sigurnosne mreže? Redateljica u manje od sat i pol osvaja gledatelje, puni srca i daje ideju o budućnosti koju možda ne možemo sami uvijek birati, ali se možemo prema osjećaju postaviti. Divna poruka.

Sjevernomakedonska redateljica Dina Duma pripada generaciji redateljica koje kroz intimne priče progovaraju o širim društvenim problemima. Nakon zapaženog dugometražnog prvijenca Sestrinstvo (2021.), koji je na festivalu u Karlovym Varyma osvojio posebnu nagradu žirija, vraća se s drugim dugometražnim filmom Skejtanje nije za cure, nagrađenim na ovogodišnjem Tribeca Film Festivalu nagradom Nora Ephron.
Diplomirala je filmsku i televizijsku režiju u Skoplju, a 2016. sudjelovala je u programu Berlinale Talents. Njezin novi film, nastao kao koprodukcija Sjeverne Makedonije, Belgije, Slovenije i Hrvatske, bit će prikazan i na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu, gdje je na rasporedu 10. studenoga u kinu Kaptol Boutique. Toplo vam preporučujem da ga pogledate, a u nastavku čitajte intervju.
Esma pokušava prodati kćer, ali film istodobno pokazuje koliko je povezana sa svojim djevojčicama. Kako ste gradili lik majke koja može učiniti nešto toliko nasilno prema vlastitom djetetu, a da je pritom ne svedete na negativku?
Iskreno, Esmu mi je bilo jako teško razumjeti. Dok sam pisala scenarij, često sam je i sama osuđivala. Nisam mogla shvatiti kako jedna majka može donijeti takvu odluku za vlastito dijete. No kasnije, kada sam se suočila sa stvarnošću, polako sam počela razumijevati da Esma vjerojatno nikada ne bi donijela takvu odluku da nije bila dovedena u gotovo bezizlaznu situaciju.
Ona je obrazovana žena, ali to joj nije omogućilo da izađe iz siromaštva niti da sama odlučuje o svojoj budućnosti. Sustav joj je okrenuo leđa, a patrijarhat je duboko ukorijenjen u njezin život i oblikuje odluke koje donosi. Iako ga u filmu gotovo nikada ne vidimo izravno, on je stalno prisutan.
Upravo mi je to bilo najvažnije u građenju njezina lika. Nisam željela opravdavati njezinu odluku, ali nisam je željela ni svesti na negativku. Htjela sam da publika osjeti koliko je strašno kada se ljubav prema vlastitom djetetu i odluka koja mu može uništiti budućnost nađu u istoj osobi. Esma je odgovorna za ono što radi, ali istodobno je i žena kojoj je društvo ostavilo vrlo malo izbora.
Je li Esma žrtva patrijarhalnog sustava koji potom reproducira nad vlastitom kćeri? Može li istodobno biti i jedno i drugo?
Apsolutno. Mislim da je Esma istodobno i žrtva i netko tko nastavlja prenositi isti taj sustav na sljedeću generaciju. Upravo mi je to kod nje najtragičnije.
Ona jako dobro zna što znači biti žena u svijetu u kojem drugi odlučuju o tvojoj sudbini. Mislim da se patrijarhat ne održava samo kroz muškarce koji imaju moć nego i kroz žene koje su naučene živjeti po njegovim pravilima, a zatim ih, često nesvjesno, prenose na svoje kćeri. Zato mi je bilo važno da muškarci u filmu gotovo i nisu prisutni. Njihova fizička odsutnost ne znači da nemaju moć. Naprotiv, njihove odluke i pravila određuju živote svih žena koje gledamo.
Istodobno, ne želim Esmi oduzeti odgovornost za ono što radi. Mislim da je moguće razumjeti zašto netko donosi određenu odluku, a istodobno smatrati da je ta odluka pogrešna.
Jesmo li kao gledatelji spremniji oprostiti majci ono što ne bismo oprostili ocu; jer od majke očekujemo da bude posljednja osoba koja će nas zaštititi?
Nisam sigurna da smo spremniji oprostiti majci. Možda je čak suprotno. Od majke očekujemo bezuvjetnu ljubav i zaštitu pa nas njezina izdaja može pogoditi mnogo snažnije.
Mislim da je upravo to ono što je toliko bolno u odnosu između Esme i njezinih kćeri. Adela se ne bori protiv nekog nepoznatog čovjeka ili vanjskog neprijatelja. Pokušava se suprotstaviti vlastitoj majci, osobi koju voli i od koje očekuje da zaštiti nju i njezinu sestru. Esma, s druge strane, ne doživljava sebe kao nekoga tko im želi nauditi.

Zanimljivo mi je i koliko smo stroži prema majkama nego prema očevima. U našem filmu otac je odsutan, ali od Esme očekujemo da istodobno bude i majka i otac, da prehrani obitelj, zaštiti djecu i pronađe izlaz iz siromaštva. To otvara pitanje zašto svu odgovornost tako lako stavljamo na jednu ženu, dok odsutnost oca gotovo prihvaćamo kao nešto normalno.
Ne mislim da publika mora oprostiti Esmi. Važnije mi je da se, čak i kada je osuđujemo, zapitamo što ju je dovelo do te odluke.
U filmu se čini da muškarci odlaze upravo u trenucima kada se obitelj suočava s krizom. Jesu li ti odlasci zamišljeni kao komentar na mušku neodgovornost ili vas je više zanimalo što njihova odsutnost čini ženama koje ostaju?
Nisam željela da film bude priča o muškarcima koji odlaze, nego o ženama koje moraju nastaviti živjeti.
Adelin i Zarin otac je odsutan, ali posljedice njegova odlaska osjećamo u gotovo svakom aspektu njihova života. Esma ostaje sama s dvije kćeri, financijskim problemima i odgovornošću za cijelu obitelj. Djevojčice, pak, odrastaju s osjećajem da ljudi koje vole mogu jednostavno nestati iz njihova života.
Zanimalo me kako se ta odsutnost prenosi s jedne žene na drugu. Esma pokušava preživjeti, Zara postaje ona od koje se očekuje da se žrtvuje za obitelj, a Adela se očajnički pokušava tome suprotstaviti. Svaka od njih na drukčiji način nosi teret odluka koje nije donijela.
U vašem filmu muškarci mogu otići od problema, dok žene moraju živjeti s posljedicama njihovih odlazaka. Jesu li ženska solidarnost i bliskost ovdje oblik slobode ili posljedica toga što im nitko drugi nije ostavio izbor?
Ne bih željela da njihovu bliskost promatramo samo kao posljedicu muške odsutnosti. Ona postoji i neovisno o tome, u njihovoj svakodnevici i načinu na koji se međusobno razumiju.
Za mene je odnos Adele i Zare srce filma. Adela ne pokušava spasiti sestru zato što ima neku veliku ideju o slobodi ili zato što razumije društvene mehanizme koji određuju njihove živote. Ona jednostavno ne želi izgubiti osobu koju najviše voli. Upravo iz te ljubavi proizlazi njezin otpor.

Zanimljivo mi je i to što solidarnost među ženama nije uvijek bezuvjetna. Esma voli svoje kćeri, a ipak donosi odluku koja će ih razdvojiti. Zato nisam željela prikazati žene kao osobe koje se uvijek međusobno štite samo zato što su žene.
Mislim da bliskost sama po sebi ne donosi slobodu, ali može biti prostor u kojem počinjemo zamišljati da je drukčiji život moguć. Za Adelu je upravo odnos sa sestrom razlog da se prvi put usudi suprotstaviti svijetu odraslih.
Može li sestrinska ljubav biti prostor slobode u svijetu koji djevojčicama ne dopušta da same odlučuju o svojoj budućnosti?
Mislim da može i upravo je to ono što me najviše zanimalo u ovom filmu. Adela i Zara žive u svijetu u kojem se o njihovoj budućnosti odlučuje bez njih, ali u njihovu odnosu postoji nešto što im nitko ne može tako lako oduzeti. Imaju svoj mali svijet, svoje tajne i osjećaj da se međusobno razumiju čak i kada ih nitko drugi ne razumije.
Za Adelu je Zara puno više od starije sestre. Ona je njezin oslonac, njezina sigurnost, osoba uz koju može biti dijete. Zato njezina borba protiv Zarine udaje nije samo pokušaj da spasi sestru nego i pokušaj da sačuva njihov zajednički svijet.

No ta ih ljubav, koliko god bila snažna, ne može potpuno zaštititi od stvarnosti u kojoj žive. Mislim da je upravo u tome bol filma. Adela prvi put pronalazi hrabrost da se suprotstavi odraslima, ali istodobno otkriva da ljubav i hrabrost nisu uvijek dovoljne da bi se stvari promijenile.
Ipak, važno mi je da njihov odnos ostane prostor slobode, makar samo na trenutak. Čak i kada ne mogu odlučivati o vlastitoj budućnosti, mogu odlučiti kako će voljeti jedna drugu i koliko će se boriti da ostanu zajedno.
Adela odbija prihvatiti sudbinu koju su drugi odredili za njezinu sestru. Je li njezin otpor svjestan čin pobune ili nešto instinktivnije npr. dječje odbijanje da izgubi osobu koju voli?
Njezin je otpor prije svega instinktivan. Adela nije svjesna da se bori protiv patrijarhata ili tradicije niti pokušava promijeniti svijet u kojem živi. Ona jednostavno ne želi izgubiti svoju sestru.
Bilo mi je važno da Adela ostane dijete, a ne da postane nekakva mala heroina koja izgovara velike istine o slobodi. Njezin otpor proizlazi iz ljubavi, ali i iz dječjeg osjećaja za nepravdu. Ne razumije zašto odrasli ne žele čuti nešto što je njoj toliko očito – da Zara ne želi otići.

Kroz film gledamo kako se njezina tvrdoglavost i potreba da zaštiti sestru postupno pretvaraju u nešto veće. Adela se prvi put suočava s činjenicom da odrasli ne moraju uvijek biti u pravu, ali i s bolnim saznanjem da ih ne može uvijek zaustaviti.
Upravo je u tome njezina hrabrost. Ne u tome što zna protiv čega se bori, nego u tome što još uvijek vjeruje da može nešto promijeniti.
Koliko vam je bilo važno pokazati da djevojčice nisu samo žrtve okolnosti, nego osobe koje imaju vlastite strategije, želje i oblike otpora?
To mi je bilo izuzetno važno. Nisam željela snimiti film u kojem djevojčice samo pasivno prihvaćaju ono što im se događa niti sam željela da ih publika promatra isključivo kroz njihovu patnju. One imaju vlastite načine na koje pokušavaju izboriti prostor za sebe.
Adela, primjerice, kroz skejtanje otkriva nešto što pripada samo njoj. Na skateboardu sama odlučuje kamo će krenuti, koliko će riskirati i hoće li ustati nakon pada. To je možda jedan od rijetkih trenutaka u njezinu životu u kojima ima osjećaj da sama upravlja svojim tijelom i svojim odlukama.

No njezin otpor nije uvijek hrabar ni promišljen. Ponekad je tvrdoglava i impulzivna, griješi i ne razmišlja o posljedicama. Upravo mi je to bilo važno – dopustiti joj da bude dijete, sa svim svojim nesavršenostima, a ne samo simbol otpora.
Mislim da je opasno kada djevojčice iz marginaliziranih zajednica prikazujemo isključivo kao žrtve jer im na taj način ponovno oduzimamo individualnost. Htjela sam da Adelu i Zaru upoznamo prije svega kao dvije djevojčice, sa svim njihovim željama, strahovima i nježnostima. Njihove okolnosti snažno određuju njihove živote, ali ih ne definiraju u potpunosti.
Kada obitelj više nema gotovo nikakvih mogućnosti, tradicija postaje i način organiziranja života i sredstvo pritiska. Kako ste promišljali tu njezinu dvostruku ulogu? I kako ste pazili da priča o romskoj obitelji ne postane priča koja romsku zajednicu svodi na siromaštvo, patrijarhat i prisilne brakove?
Od samog početka bilo mi je važno da ovo ne bude film o romskoj zajednici, nego film koji nastaje zajedno s njom. Provela sam jako puno vremena u Šuto Orizariju, upoznavala ljude, razgovarala s njima i boravila u njihovim domovima. Bilo mi je izuzetno važno pristupiti ovoj priči na što etičniji način, s velikom odgovornošću prema ljudima koji su nam ukazali povjerenje.
Mislim da je jako opasno kada probleme poput siromaštva, patrijarhata ili maloljetničkih brakova počnemo vezivati isključivo uz jednu zajednicu. Maloljetnički brakovi globalni su problem. Prema podacima Ujedinjenih naroda, u najmanje 146 zemalja zakoni su pod određenim uvjetima dopuštali brak djevojčica mlađih od 18 godina. Dakle, govorimo o problemu koji postoji diljem svijeta, u različitim kulturama, religijama i društvima, a ne o nečemu što je specifično za romsku zajednicu.

Zato mi je bilo važno da film ne postane još jedna priča koja potvrđuje postojeće predrasude. Život u Šutki mnogo je bogatiji od problema o kojima film govori. Ondje postoje humor, nježnost, ljubav, prijateljstva i čitav jedan svijet koji se vrlo rijetko prikazuje na filmu.
Nisam željela romantizirati siromaštvo, ali nisam željela ni da ono postane jedino što vidimo. Htjela sam ispričati konkretnu priču o jednoj obitelji, a ne govoriti u ime cijele zajednice. Na kraju, mislim da je najvažnije to što ovaj film nije nastao samo u Šutki nego zajedno s ljudima iz Šutke. Bez njihova povjerenja, otvorenosti i goleme podrške ovaj film jednostavno ne bi bio moguć.
Rekli ste da vas je nadahnula slika djevojčice u tradicionalnoj odjeći na skateboardu. Što vas je u toj slici toliko zaokupilo da je postala početak filma?
Najviše me fascinirao prkos koji sam vidjela u toj djevojčici dok je vozila skateboard. Bilo je nešto nevjerojatno u načinu na koji se kretala, u njezinu držanju i pogledu. Istodobno je djelovala potpuno dječje, ali i neobično zrelo, kao da je već proživjela stotinu života. Ta kombinacija dječje zaigranosti i životnog iskustva koje joj u toj dobi ne bi trebalo pripadati jako me dirnula.
Ta mi slika dugo nije izlazila iz glave i s vremenom je postala polazište za lik Adele. Na neki je način bila moj kompas tijekom pisanja scenarija. Svaki put kada bih zapela ili nisam znala što bi Adela sljedeće trebala napraviti, vraćala bih se toj slici. Pitala bih se što bi ta djevojčica učinila, kako bi reagirala, što bi je naljutilo, a što nasmijalo.
Zašto ste odlučili priču promatrati prvenstveno iz Adeline perspektive? Što dječji pogled može vidjeti u odraslima, a što odrasli sami o sebi ne žele priznati?
Od samog početka znala sam da želim ispričati ovu priču iz Adeline perspektive. Nisam željela snimiti film koji objašnjava tradiciju, siromaštvo ili društvene okolnosti u kojima ove djevojčice odrastaju. Htjela sam da taj svijet upoznajemo zajedno s Adelom, kroz ono što ona vidi, osjeća i razumije, ali i kroz ono što joj ostaje potpuno neshvatljivo.
Mislim da djeca imaju nevjerojatnu sposobnost prepoznati nepravdu, čak i kada još nemaju riječi kojima bi je objasnila. Adela ne razumije sve razloge zbog kojih njezina majka želi udati Zaru, ali vrlo jasno vidi da njezina sestra pati i da nitko od odraslih zapravo ne sluša što ona želi. Ono što odrasli nazivaju nužnošću, Adela još uvijek može dovesti u pitanje.

Posebno me zanimalo to što ona ne promatra odrasle s istom vrstom razumijevanja kakvu mi kao odrasli možda imamo. Ona vidi njihove postupke, ali ne zna uvijek što se krije iza njih. Upravo zato nisam željela da film ponudi odgovore na sva pitanja ili objasni svaki postupak odraslih.
Završetak, njih tri u krevetu, sretne. Kako ste se odlučili za takav krasan, jednostavan kraj?
Prvotno smo imali potpuno drukčiji kraj, koji je bio napisan u scenariju i koji smo čak i snimili. No tijekom snimanja počela sam osjećati da taj završetak jednostavno ne funkcionira, da nekako ne diše s ostatkom materijala. Nastala je mala panika jer sam znala da moramo pronaći drukčije rješenje, ali nisam znala kakvo.
A onda je kraj, na neki način, sam pronašao nas. Jednog dana na setu, dok smo pripremali svjetlo i kameru za neku drugu scenu, ugledala sam njih tri kako leže na krevetu, smiju se i škakljaju. Upravo je u tom trenutku moj direktor fotografije Frédéric namještao svjetlo pa je jedan snop padao ravno na njih. Ta me slika odmah fascinirala. U tom je trenutku bilo nešto toliko spontano, nježno i istinito da sam odmah znala da je to kraj filma.
Rekla sam svima da prestanu s pripremama za scenu koju smo trebali snimati prema rasporedu i da odmah počnemo snimati njih tri. Tako je nastao završetak filma.
Presretna sam što sam tada poslušala svoj instinkt. Mislim da smo dobili nešto mnogo ljepše od onoga što sam mogla unaprijed napisati. Nakon svega što se dogodi u filmu, htjela sam da ih barem na trenutak ostavimo zajedno, da unatoč svemu i dalje imaju jedna drugu.