Pariz je grad knjižnica, knjižara i bezbrojnih kutaka koji slave pisanu riječ. Dok posljednjih godina sve više posjetitelja otkriva čarobnu Ovalnu dvoranu Nacionalne knjižnice Francuske, postoji još jedno mjesto koje ostaje gotovo tajna čak i među Parižanima, veličanstvena Salle Labrouste. Smještena u srcu povijesnog kompleksa Richelieu, knjižnica Nacionalnog instituta za povijest umjetnosti (INHA) pravi je skriveni dragulj i obavezna adresa za svakoga tko voli knjige, arhitekturu i mjesta s dušom. Iako je uglavnom rezervirana za studente povijesti umjetnosti, istraživače i stručnjake, već i pogled s njezina ulaza dovoljan je da ostanete bez daha. Ako ste ljubitelji knjižnica, ovo mjesto morate dodati na vašu travel listu.
veličanstvena knjižnica Salle Labrouste
Ovu izvanrednu čitaonicu između 1861. i 1868. godine osmislio je arhitekt Henri Labrouste, vizionar koji je knjižnicu zamislio kao prostor znanja, svjetla i tišine. Nakon nedavne potpune obnove, dvorana je ponovno zasjala u punom sjaju, vraćajući izvornu eleganciju i profinjenost koju je njezin tvorac zamislio prije više od stoljeća i pol. Njena arhitektura bila je revolucionarna za svoje vrijeme. Samostalna metalna konstrukcija, vitki stupovi od lijevanog željeza i prepoznatljive kupole s otvorima stvaraju mekanu, ravnomjerno raspoređenu svjetlost koja prostoru daje gotovo nestvarnu atmosferu. Svaki detalj pažljivo je promišljen – od rasporeda radnih stolova i visine stropova do načina na koji dnevna svjetlost pada na stranice knjiga.
Kada zakoračite u prostor, imate osjećaj kao da se nalazite u scenografiji nekog filma ili u katedrali posvećenoj znanju. Tišina, visoki svodovi i ritam elegantnih stupova stvaraju dojam da je vrijeme usporilo. To nije samo mjesto za čitanje i istraživanje, već prostor koji poziva na divljenje i kontemplaciju. Jednako fascinantan je i središnji spremišni dio knjižnice, smješten iza čitaonice. Organiziran na nekoliko razina, predstavlja pravo inženjersko čudo 19. stoljeća, osmišljeno kako bi optimiziralo protok knjiga, ljudi i prirodnog svjetla. Upravo su ovakva rješenja učinila Salle Labrouste jednom od najutjecajnijih knjižnica svojega vremena i inspiracijom za brojne javne zgrade i knjižnice diljem svijeta.
Ipak, možda upravo njezina određena nedostupnost pridonosi njezinoj posebnosti. Za razliku od brojnih pariških znamenitosti koje svakodnevno privlače tisuće posjetitelja, Salle Labrouste ne otkriva se svakome. Čitaonica nije otvorena kao klasična turistička atrakcija i većinu godine namijenjena je studentima, istraživačima i profesionalcima koji koriste njezine bogate zbirke.
No, to ne znači da ju je nemoguće posjetiti. Nekoliko puta godišnje knjižnica otvara svoja vrata široj javnosti tijekom posebnih događanja, poput Noći čitanja, Europske noći muzeja ili Dana europske baštine. Tada posjetitelji imaju priliku slobodno prošetati prostorom i doživjeti jednu od najljepših čitaonica Europe u njezinoj punoj veličini. Postoji i još jedna mogućnost. Osobe koje imaju opravdan istraživački interes, primjerice, novinari, autori, istraživači ili zaljubljenici u povijest knjižnica i arhitekture u određenim slučajevima mogu zatražiti pristup knjižnici kao korisnici. Za one koji pišu o knjigama, kulturnoj baštini ili pariškoj arhitekturi, upravo bi takva znatiželja mogla otvoriti vrata ovog iznimnog mjesta.
A čak i ako ne uspijete ući, vrijedi doći do kompleksa Richelieu. Pogled iz vestibula i dvorišta dovoljan je da naslutite svu ljepotu prostora i poželite jednoga dana vidjeti više. Salle Labrouste nije mjesto koje ćete pronaći na svakoj listi “10 stvari koje morate vidjeti u Parizu”. Upravo zato djeluje kao otkriće koje pripada samo onima koji su spremni skrenuti s utabanih turističkih ruta.
