BURO. putopis: Welcome home – Tri tjedna u Egiptu

17.03.2022.
IMAGE SOURCE: Marko-Lorenzo Blaslov
Share on facebook
Share on twitter
Share on email

Marko-Lorenzo Blaslov mladi i je i talentirani zadarski putopisac i fotograf. Sa svog trotjednog proputovanja Egiptom vratio se s pregršt fenomenalnih fotografija i za BURO. napisao putopis “Welcome home” u kojem je opisao svoje putničke avanture ovom čudesnom afričkom zemljom razbijajući predrasude da se u Egipat putuje samo zbog piramida.

Čekajući rance dok se polagano kotrljaju prema nama, buka gužve na aerodromu lagano se pretvorila u tihi šapat naizgled pospanih carinika. “Welcome to Egypt, where-from? O Kroatia, Luka Modrić! Welcome, welcome home.” Pogledom pronalazim svoje ime krivo napisano na papiru pod osmijehom taksista Henija. Mislim si ne brini Heni, samo si jedan od mnoštva koji se namučio s ova dva imena, a s obzirom na to da si nas čekao do kasno u noć opraštam ti svako slovo.

Vozeći se prema Gizi s obje strane prati nas niz ilegalno izgrađenih zgrada u kojima tek poneko blago svjetlo na prozoru otkriva znakove života kojim Kairo obiluje. Par kilometara dalje beskrajno sivilo pretvara se u šareni mozaik koji je polovičnim rušenjem zgrada ugledao svjetlo grada privlačeći nam pažnju s glavne ulice na zidove koji su prije izgradnje ceste bili dio nečije sobe.

Kairo ne spava! Trgne nas Heni iz lagane vizualne opijenosti, a zatim pojača pjesmu na radiju i pljeskom okruni svoje oduševljenje, zanemarujući volan i vožnju na par sekundi. Taman dovoljno da nas probudi iz sanjarenja. Slušajući tako čime nas radio počasti pomislim kako bih u Egiptu možda i ja mogao ostvariti pjevačku karijeru.

Osim povremenih zvučnih šokova iz radija, sluh nam svakih par sekundi testira mahnito trubljenje vozača iz svih pravaca. Egipćanima su kratka svjetla najmanja briga. Većinom ih ne pale ni po noći. Imam dojam da voze na sluh. Četverotračnom cestom vozi se sedam automobila, dvije rikše, šeta nekoliko magaraca i par starijih žena vam pokušavaju prodati maramice. Sve to ipak funkcionira u nekom savršenom kaosu. Vrlo brzo naučite da vam kao pješaku nitko neće stati da pređete cestu. Doslovno morate izaći podignutih ruku i nadati se najboljem.

Prvi izlazak pred piramide opisan je u svakom tekstu ikad objavljenom o Egiptu, pokušale su ga dočarati fotografije, ali ništa vas na to ne može ni približno pripremiti. Pričajući s ljudima naredna tri tjedna naslušali smo se raznih teorija o njihovom porijeklu i načinu na koji su blokovi od kojih neki teže i do više desetaka tona dospjeli na 140-ak metara visine koliko je otprilike visina Keopsove piramide. Jedna od najzanimljivijih mi je svakako da su faraoni našli već izgrađene piramide od neke ranije i naprednije civilizacije, a zatim ih iskoristili kao svoje grobnice. Oni koji pak zagovaraju teoriju da su ih podigli Egipćani spominju dokumente u kojima su nabrojani radnici, hrana koju su jeli i razlozi zbog kojih su ponekad tražili slobodne dane. U svakom slučaju, dovoljno godina povijesti da si svatko nađe ili izmisli teoriju koja mu odgovara. 

Da bi malo dublje zagrebali i vidjeli ispod turističke fasade odlučujemo prošetati i kroz kvart Kaira najpoznatiji pod nadimkom “Grad smeća.” Dio je to za koji uglavnom govore da stranci nisu dobrodošli, a kamera oko vrata smatra se osobito nepoželjnom zbog prijašnjih iskustava s reporterima. Tamo sigurno nećete sresti turiste, strana je to zemlje koju nitko ne želi isticati. Stanovnici grada, pretežno koptski kršćani, sakupljaju otpad sortiraju ga na ulicama i po prostorima uz cestu. Nije rijetko vidjeti vreće prepune otpada koje se uspinju prema vrhovima zgrada. Nadvisuju ih samo razne slike svetaca i viseće kartonske crkve. Uz sve opomene da ne idemo tamo moram priznati da nismo doživjeli ni jedno neugodno iskustvo. Ljudi su to koji rade što moraju da bi preživjeli u zemlji u koju vam uz osmijeh požele dobrodošlicu kad ih pozdravite. Welcome home.

Nakon Kaira uputili smo se prema sinajskom poluotoku, točnije za Sharm el-Sheikh. Uglavnom ugodna vožnja autobusom koja bi trajala i puno kraće od 8 sati da nije vojske. Na putu upoznajemo jednog od stotine Mahmouda s kojima ćemo imati priliku popričati. Seli se u Istanbul u potrazi za boljim životom kaže i pita me možemo li razmijeniti brojeve telefona.

– Naravno.

Gledam, smije se dok me upisuje. Pod slovom “m” u imeniku tako se između bezbroj Mahmouda iIi Muhammeda našao jedan Marko Modrić.

Nasmije se sad još malo jače nakon što mi je pokazao. Govori tako ću odmah znati tko si i odakle si.

Nakon šest stanki, tri provjere prtljage, dvadesetominutne pauze pokraj improviziranog dućana i jedne promjene prezimena nalazimo se u Sharm el-Sheikhu. Odlučujemo ostati jedan dan, a zatim pravac Dahab pa noćni uspon na Sinaj.

Iz Dahaba krećemo malim kombijem za Svetu Katarinu odakle počinje uspon na Sinaj. Kažu ne brinite, Mojsije se popeo na vrh s 80 godina, popeti ćete se i vi. Vidim to je već provjerena šala za koju znaju da prolazi, ali imam i ja par takvih u rukavu pa im ne zamjeram. Tisuće hodočasnika, turista, vjernika i planinara lagano se spremaju na uspon. Prolazimo par samostana, zastajem fotografirati i nakon nekoliko dužih ekspozicija zaostanem za grupama pa odlučim kratiti stazu. Par “kratica” i 750 stepenica nakon nalazim se sam na vrhu dok čekam povratak daha. Mojsije je bio u dobroj kondiciji. Vjerojatno je puno hodao. Gdje su svi? Na stupu piše Sinaj 2285 m znači na pravom sam vrhu ali kako to da nema nikog drugog. Očito sam ih pretekao negdje i ostali su piti čaj kod beduina po putu. Taman dok razmišljam kako bi i meni dobro došao topli napitak na ovoj hladnoći pojavljuje se beduin i nudi mi deku. Je l’ ovo jedna od onih iluzija koje se ljudima događaju u pustinji o kojima sam slušao toliko puta kao dijete? Ha-ha! Nasmijem se zadovoljan svojom forom. Šteta što nema nikoga oko mene tko bar dovoljno razumije engleski da je podijelim.

Nakon što me ogrnuo dekom zove me i pokazuje mjesto u zavjetrini. “Good photo here.”

– Pa da, vidi moj Canon uteg oko vrata. Koji dobar čovjek.

– 50 pounds please, i pokazuje na deku.

– Ah da, zaboravljam da smo u Egiptu i sve će vam naplatiti. Evo ti 40, 10 ostavljam sebi zbog ove razbijene iluzije o dobrom djelu.

Svaki neprospavani sat isplatio se prvom zrakom sunca nad plavetnilom vrhova u daljini. Valovi silueta dobivaju konture pod toplinom svjetla brišući sjene prema dolini i umor svih prisutnih uz vidno oduševljenje. Ima nešto više u tim planinama, ne znam kako drugačije objasniti taj osjećaj ispunjenosti kao da si napravio nešto više od samog hoda uzbrdo-nizbrdo. 

Let iz Sharm el Sheikha za Luxor bio je jedino logično rješenje s obzirom na cijenu i uštedu vremena. Uz obavezne posjete hramovima i muzejima, vrhunac boravka u Luxoru sigurno je let balonom u izlazak sunca uz nevjerojatan pogled na Dolinu kraljeva. Granica zelene površine u blizini Nila prekinuta beskrajnim pješčanim poljima jasno se vidi iz ove perspektive. Plodno poljoprivredno tlo cestom odijeljeno od plodnog arheološkog tla koje i dalje krije misterije antičkih vremena. Neke od tajni uspješno otrgnutih pijesku danas su pod svjetlima muzeja. Tako u muzeju Luxor svoj novi dom ima mumificirano tijelo Ramzesa I. Dok gledam tako tijelo osobe koja je nekad uživala u božanskoj popularnosti, a danas u staklu dočekuje hrpe turista sa selfie štapovima prolazi me čudan osjećaj. Koliko vremena treba proći da moralno opravdano postane iskopati nekog i izložiti ga u staklu? Za razliku od Ramzesa I, Ramzes II posthumno je dobio priliku letjeti avionom. Za to je morao dobiti i putovnicu u kojoj, ako je vjerovati pričama, pod zanimanje je upisano “Kralj”. Očito u današnje vrijeme administraciju ne možeš izbjeći ni kad si više tisuća godina mrtav, pa ni onda kad si kralj.

Vlakom do Asuana, a zatim kratka kava (samo vremenski, nemoguće je objasniti da stvarno želite kratki espresso) i brodom do Elefantinskog otoka u potragu za sobama. Stotine nepravilnih šarenih kućica ukrašavaju ovaj otok pretežno naseljen Nubijcima. Otok je samo jedno od mjesta na koje su se podizanjem brane bili primorani preseliti. U nubijskoj kulturi važnu ulogu ima stablo palme od kojeg iskorištavaju svaki dio, a datulje su čak služile i kao novac. Pričajući s Nubijcem Muhammedom koji podučava sve zainteresirane o povijesti i kulturi svog naroda saznajem koliko im je teško palo preseljenje po neplodnim dijelovima pustinje, a kao odštetu za svako četvrto stablo palme dobili su 1 funtu (oko 44 lipe). “Ah, ljudi”, govori Muhammed, bitniji im je kamen od čovjeka (aludira na preseljenje Abu Simbela, hrama Ramzesa II nakon izgradnje brane).

“Znate li da smo zaslužni i za prvi ikada alarm”, nastavlja priču, a mi se lagano smješkamo očekujući zanimljivu priču. Naime, podovi u nubijskim kućama prekriveni su pijeskom pa nakon što bi djeca otišla spavati, majka bi se vratila i poravnala ga od vrata prema sobama da bi ujutro vidjeli je l’ ušla koja zmija ili škorpion. Iako smo produžili ostanak na otoku za cijeli dan i dalje smo imali problema s nalaženjem sobe iz prvog pokušaja. Mislim da bi nam dobro došlo još par dana da do kraja savladamo krivudave ulice otočića koji nam se urezao duboko u srce, za sebe bar znam da ne bih imao ništa protiv još kojeg dana provedenog s gostoljubivim Nubijcima. Iako su me uglavnom svugdje dočekali s izrazom Welcome home, Nubijci su cijelu tu pristojnost digli na neki poseban level.

Pozdravljamo šarenila nubijskog sela, mijenjamo ga čistim kontrastom. 

Idemo prema nekadašnjem oceanu. Ravna cesta ispred nas, u prozorima ništa osim beskrajnog pijeska kojem vjetar na trenutke udahne život. Vozimo se za Bijelu i Crnu pustinju. Mir prekine naš vozač trubom. Zatrubio je olupini pokraj ceste sasvim nesvjesno što sam doznao u kasnijem razgovoru. To im je jednostavno dio vožnje o kojem ni ne razmišljaju. Obilazak pustinja sigurno je vizualni vrhunac ova tri tjedna egipatske avanture. Od brdašaca koja podsjećaju na ugasle vulkane do bijelih vapnenačkih kreacija oblikovanih pustinjskim olujama koja vas ostavljaju bez daha. Teško mi je ne prosuti par klišeja dok se prisjećam noći u pustinji pod zvijezdama kraj vatre. Jesam li stvarno ovdje? Na ovakvom mjestu? Vidim kad pogledam na fotoaparat da jesam ali čim dignem pogled i osvrnem se opet izgleda nestvarno, danas kad gledam fotografije opet nisam siguran je l’ baš sve bilo stvarno. Mislim da ću morati otići provjeriti. Vama preporučujem isto.

Egipat, welcome home…

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
SAZNAJ VIŠE: