Ne sjećam se kada sam jedan intervju pisala ovoliko dugo. Zašto? Prvo, zato što je moja sugovornica Silvija Pleština divna žena s kojom je razgovor tekao lako i spontano, a stvari koje sam od nje čula bilo mi je jako teško skraćivati – svako brisanje čini mi se kao da vas zakidam za nešto lijepo i bitno. Drugo, zato što smo razgovarale više od dva sata, iako smo se upoznale kada sam na dan intervjua ušla u kafić u Dežmanovu prolazu.

Malo je reći da me je impresionirala. Blagog manira, budnih očiju i sjajne kože, Silvija je istinski i rijedak primjer žene iz koje isijava pravi autoritet. Ne onaj lažni s kojim se, nažalost, prečesto susrećemo. Njezino znanje, iskustvo, hrabrost, stav i radoznalost učinili su da mi je tih dva sata bilo malo. Mogla bih je slušati unedogled i čini mi se da bih je mogla pitati za savjet za sve i svašta, a zatim (što mojoj tvrdoglavoj glavi nije uvijek blisko) s lakoćom i zadovoljstvom poslušati.
Silvija Pleština je pionirka beauty industrije. Ne želim upotrijebiti riječ „regionalna“, njezin utjecaj je širi od toga. Dugogodišnja direktorica i pokretačka snaga firme Orbico, pomaknula je granice beauty biznisa (iako ne želi samu sebe nazivati ikonom) te vodila distribuciju nekih od najvećih svjetskih brendova u čak 18 zemalja. Iako sam pogledala epizodu GenB podcasta u kojoj je gostovala, uživo me iznenadila – i oborila s nogu. Njezin optimizam je zarazan, baš kao i snaga. Gospođa Pleština jedna je od onih žena pored kojih se osjećate kao da su stvari moguće, buka se utišava, a fokus se vraća na ono što je doista važno.
Moram prvo PITATI jednu stvar koja se uopće ne tiče konkretno beauty industrije, nego menadžmenta. Mislim da većina ne zna što zapravo znači kvalitetan menadžment
Da, da, da, znati voditi ljude i voditi posao, to je nešto drugo.
Čini mi se da su žene koje se doista tome posvete pronicljive i da imaju neke antene koje muškarci često nemaju
Možda je ta emocionalna inteligencija presudna. Jedna od bitnih osobina nekoga tko je lider i menadžer, kako god ga nazvali, jest da ima dobar osjećaj i povezanost s ljudima. Da razumije što je tim ljudima bitno i kako funkcioniraju, da bi postigao svoj cilj. Trebaš znati kako ljude motivirati i inspirirati bez vike i galame. Treba ih razumjeti, što je njima važno, pa onda naći neki zajednički jezik. Naravno da ste svi skupa tu da odradite nekakav posao, da neki cilj imate svi zajedno, al te male nijanse su možda bliže ženama nego muškarcima. Znate, oni dođu, pa sa sjekirom, pa to ne može tako. Ponekad možete mnogo bolje i brže rezultate dobiti s malo drukčijim pristupom.

To je posebna vrsta mudrosti, prepoznati koji pristup kod koga funkcionira
Tako je jednostavno. Ljudi se moraju osjećati prvo, da su važni, da se poštuje njihov rad. Imala sam tu sreću da sam stvarno radila s odgovornim ljudima ili sam sama pokušala birati takve ljude s kojima sam nekako na istoj valnoj duljini i s kojima dijelim način razmišljanja.
Znate, čak i kad birate ljude na onim krutim intervjuima za posao, nije toliko važno trenutno znanje koje osoba tog časa posjeduje, nego je važno da se razumijete i entuzijazam.
Imaš li strast ili nemaš, jesi li spreman ući u te bitke. Na kraju balade, vjerujte, često sam govorila da je naš posao rat u malom, srećom bez oružja. Praktički to je bitka za uspjeh, bitka s konkurencijom i morate si dobro odabrati ljude. To je preduvjet bilo kakvog uspjeha: dobar izbor suradnika i ljudi oko tebe. Ako imaš dobru ekipu, možeš sve; ako si ti najpametniji i imaš lošu ekipu, zaboravi, ništa nećeš napraviti. Ne može čovjek sam ništa.
Stvarno sam imala sreću da me to pratilo cijeli život. Ja sam u kozmetiku ušla ’96. godine iz potpuno druge branše i tada je bilo potpuno drugo vrijeme, bili su to veliki izazovi.
Zanimljivo je da nikad niste bili ono što bi se danas žargonski nazvalo beauty junkie?
Da. To je često bila kod mene, neću reći — problem, ali jest tema. Ja nisam neki heavy user kozmetike. Nisam nikada bila, ali ono što mi je bitno su skincare proizvodi, da uvijek imam dobar serum i neku kremicu.

Zato vam se koža sjaji. Što odgovara, to se koristi. Nema potrebe za komplikacijama i opsesivnom trkom, da se ljudi stalno dovode u stanje stresa nepotrebnih izbora
Da, to ste tako lijepo rekli. Stvarno. E zato, mudar je onaj tko zna prepoznati što je važno, a što nije, i brinuti se oko onoga što jest. Ono drugo neka vam ne okupira mozak.
Koristim osnovnu njegu. Vjerujte, probala sam, cure su me nagovarale na svašta. Pa dajte, uzmite ovaj ruž, na primjer. Ne mogu jer me iritira. No, svoje osnovne proizvode jednostavno moram imati. To mi je kao četkica za zube, pasta i osmijeh. Gledajte, nikad nisam bila neki teški korisnik i puno puta sam imala razgovore i s našim partnerima vani. Ok, ja sam opet bila na toj poziciji da sam dobivala dosta toga i bila sam isto neki pokusni kunić. Često sam probala, ali nisam probala one proizvode koje inače ne bih koristila, nego ono što koristim. Hvala Leni koja me sada opskrbljuje, i mojim curama. One mi uvijek daju nešto za testirati. Trenutno koristim La Mer, ali ne znači da sutra neću koristiti Shiseido, na primjer. Znala sam kupiti i običnu kremu u ljekarni.
A što mi pomaže za lijepu kožu? Pomaže mi i sunce i more. Sad kad sam otišla u mirovinu i fućka mi se živo za brojeve, za indekse i tko zna što sve. Tako da je i to povezano. Sve dolazi iz glave, iz mozga. Ok je i genetika, ali…
Moje korištenje kozmetike vrlo je minimalno. Često su bile te anegdote — što bih ja ili ne bih koristila? Ali, evo jedan detalj koji mi je isto pomogao da sebi “oprostim” za to. Jednom nam je došla direktorica Bourjoisa, Anne Kirby. To je bilo prije nekih desetak godina. Ona je bila njihova svjetska direktorica zadužena za makeup. Super je brend i mi smo svi bili nabrijani. Ona dolazi s cijelom svitom. Malo ti je frka. Kad je došla, vidjela sam da je super normalna žena bez trunke šminke i frizure. Žena je pametna, divno smo razgovarale, postavljala je prava pitanja. I eto, to je potvrdilo zapravo moje prijašnje stavove. Nije nužno da budem korisnik svega.

Često su mi govorili: kakav si ti ambasador brendova koje prodaješ? A onda mi je bilo smiješno kad sam jednom išla na razgovor s tadašnjom direktoricom marketinga u dm-u. I ona se toga sjeća i to je napisala u knjizi koju sam dobila kad sam odlazila u mirovinu: “Silvija je bila jedina osoba koja je došla na pregovore bez ikakve šminke i uvjerila me da je ta maskara najbolja na svijetu.” E, ja sam to.
Posebno me zanima kako ste se odlučili uvoziti korejsku kozmetiku? Bili ste pionir u tome
Pratila sam korejske serije. Zanimao me je taj utjecaj. Još 2019. sam bila u Koreji jer smo pokušali i tada uspjeli dobiti korejsku kozmetiku. To je bio naš početak. Bili smo ono što se kaže Early Bird — ovdje tada još nije bilo baš korisnika za nju jer korejska kozmetika nije toliko bila u Europi. Ušli su kroz Sephoru prvi put i to je bilo to. A onda smo došli i mi.

Kad slušate instinkt i na koji način ga koristite? Recimo, da odete u Koreju — kako birate gdje ćete biti Early Bird?
Sephora je bila inovator u tom polju. Prvi na europskom tržištu. Ti si to po internetu mogao viđati do tad, ali nisi mogao toliko uživo, ako nisi išao tamo. U Sephori sam ih prvi put vidjela.
To su bili krasni, koloristički proizvodi. Koliko su to dizajnerski dobro radili! Razigrano i privlačno za mlađu generaciju jer je to bila njihova ciljna skupina. I onda sam shvatila: gle, ovo bi bilo dobro, možda da probamo i mi. U regiji nitko pojma nije imao što je to i kakva je korejska kozmetika. Čak je i Douglas bio rezerviran.
Onda sam se počela pripremati za kontakte direktno s proizvođačima u Koreji. To su bile dvije najveće kompanije — jedna od njih Amore Pacific, druga LG Health and Beauty. Tada je, zamislite, LG radio rashladne uređaje, ali su imali cijelu diviziju za beauty i uspostaviti kontakt je bila nemoguća misija. Bili su veoma zatvoreni i konzervativni i nisu bili skloni razgovarati.
Prvo su nam rekli da oni žele direktno ući, da im ne treba distributer. Imali su svoju kompaniju tada u Parizu, ali nisu se nigdje pojavljivali osim malo sporadično u Sephori. To je bilo još 2015. Rekli su nam da, ako budu tražili distributera za Europu, to ćemo biti mi, ali da tog časa nisu bili zainteresirani. Tada su bili naslonjeni na kinesko tržište. Masa Kineza je dolazila i kupovala u Koreji. Onda je nastao politički problem među tim državama, turisti su prestali dolaziti i otvorila se potreba za novim tržištem. Sad je bila i Europa dobra. Amerika im je isto postala interesantna.

Ako ćemo iskreno, danas je taj momentum korejske pop kulture i kozmetike po meni već nekako prošao. Sad su mi zanimljive kineske drame i cijela kultura. Naravno, u toj gomili svega i svačega imate svega. Trebate izabrati nešto što valja. Korejska filmska industrija je zapravo zamijenila Hollywood, odnosno Hollywood se preselio tamo.
Sve je otišlo u Aziju. Tako je već duže vrijeme. Kako ste odlučili da je to nešto za što se treba boriti?
Zato što stalno treba stvarati nešto novo. Zapadni beauty svijet ima svoje velike igrače. I to je to. Tu su karte podijeljene. Igrači su tu, nemaš tu što. Možeš ovisiti eventualno o njihovim inovacijama i što su spremni dati tebi kao distributeru.
I mi smo trebali nešto drugo. Koreanci obećavaju prirodnost, pa kad vidiš te njihove glumice… Ma sve kao da imaju onu porculansku kožu. Misliš — imat ćeš i ti i tako. Imat ćeš vraga, kako da ne (smijeh).
Međutim, problem azijskih i dalekih zemalja, pa i japanske kozmetike, za rad ovdje jest problem velikih brojeva. Moraš imati velik uvoz ali i niske logističke troškove, jer ponekad ti je transport skuplji od proizvoda. Oni su, opet, držali visoke cijene svojih proizvoda. Nisu baš bili spremni ići dolje s cijenama jer su mislili, kako oni mogu prodavati kod sebe, da mogu tako prodavati i u Europi. Kod nas to nije bilo moguće izvesti po njihovom, jer smo se tada borili da uopće pokažemo korejske proizvode i da ih tržište prihvati, da ne budu preskupi. Morali smo se uvjeriti da je to dobro za posao i kompaniju.
Dakle, prije desetak godina to nije bilo održivo. A onda se dogodilo da su mladi počeli pratiti K-pop i njihovu kulturu. To ih je dotaknulo. Počelo je s maskama za lice i krenula je ta priča.
Sad više nema ni modnog brenda koji nema K-pop ambasadore. Jednog siječnja sam shvatila da je doslovno sedam-osam najvećih modnih igrača izbacilo svoje suradnje
I ja sam ih počela upoznavati kroz pop kulturu i filmove. To je nevjerojatno, kad vidiš te glumce, filmove i serije i njihove produkcije. No čini mi se da im polako, malo-pomalo, prolazi vlak. Ja sam uvijek bila dvije-tri godine ispred onoga što će se događati i to je sve ponekad problem, znate, jer ne smiješ previše brzo trčati.

Mi tada jesmo neke njihove brendove uvezli, ali onda je nastao problem čak i za veliku firmu kakva je Orbico. Od 20 zemalja nisi mogao postići dovoljnu količinu jer je prodaja bila limitirana u svakoj zemlji; nisi mogao postići toliku količinu da bude isplativo, da ti logistički troškovi budu niski, da možeš imati održiv, profitabilan posao.
A kako se onda određuje u čemu treba istrajati? Kako se podvlači crta?
U perspektivi napravimo nekakav plan i projekciju kroz tri-četiri godine, koliki bi to promet mogao biti — sve u brojkama — i onda se sve svede. Naravno da postoji i drive s jedne, i nepoznanice s druge strane. Ali, mora se odrediti rok, reći: ok, sad šest mjeseci ili dvanaest mjeseci možemo trpjeti da to bude u minusu, ali onda ćemo prijeći u nekakvu nulu, pa u plus. Jer to je onda ulaganje u budućnost.
Što se odabira brendova tiče, ako si mudar da tako što napraviš i malo pričekaš, ako si strpljiv, onda dođe rezultat. Kod nekih brendova se to i pokazalo, kod nekih ne.
Dosta je bilo korejskih brendova. Mislim da smo krenuli s Frudiom. To je jedan mali voćni brend. Bile su simpatične kremice, ali poslije nije bilo prodaje i na kraju je naša ekipa odustala od toga. Dr. Jart+ je došao drugim putem — došao je kad ga je Estée Lauder kupio. Imaš razrađene kanale, logistiku. To je već drukčije. Njih sam vidjela prvi put, mislim da je bila 2017. godina u Cannesu, na sajmu kozmetike. Bila sam na njihovom štandu i nastupali su sami kao kompanija; Lauder ih je tek kasnije kupio. Prišla sam im, ali nisu pokazali interes. Mislila sam se: “Čekaj, čekaj, doći ćete i vi, doći će maca na vratašca.” I dogodilo se tako kako se dogodilo, ali su tako bili atraktivni. Kako su bili lijepo upakirani i dobri proizvodi. Baš su mi se svidjeli.
Baš su po nekoj mjeri, ako mene pitate. S druge strane, generalno me zabrinjava opći “Sephora kids” moment, na primjer
Da, to je strašno.
To je neka vrsta pomame i jedna od tamnih strana globalnog reacha koji beauty ima. To je ranije bila više šminka. Klinci su išli da se nečim “namažu”, a sada smo prešli na tešku artiljeriju. Ali, recimo, Dr. Jart+ na neki način ima pristup blizak dermatologiji
Imaju imidž koji je netko pametan napravio, kao ne samo da bi prodao proizvod, nego da bi ti pomogao. To je važno — da kupac vjeruje da mu je nešto na dobro. Tu je sad i marketing bitan. Da vi uvjerite nekoga da je to njemu potrebno. Ne zbog toga da bi lijepo izgledao, nego da je to njemu za njegovo vlastito, gotovo zdravstveno dobro.
Koji je stvarni domet marketinga po vašem mišljenju?
Domet? Ja bih rekla — dok ne kupiš proizvod pa ga probaš. I onda je gotovo s marketingom. Ako ti se ne svidi, ako ti nije dobar, onda se osjećaš malo prevarenim, je li tako? I to je to.
Za skincare svakako da, ali za make up… Sad već postoji 15 “kultnih” sjajeva za usta, na primjer, i to često znaju biti one hit wonders
Sad vam je to — tko ima dobru priču.

ulažu li brendovi previše u marketing?
Nekad pretjeruju. Excel je uvijek tu. Toliko sam vidjela nelogičnosti tijekom godina rada. Novci se ne trebaju trošiti bez veze.
Pa recimo, jedan primjer koji mi je i dalje smiješan. Gucci je lansirao neki novi miris. Ne znam tko je bio u ekipi koja je to napravila. Oni su “morali” ići u Južnu Ameriku snimati reklamni spot, u brazilske prašume. To je bilo prenemaganje. I onda smo svi mi distributeri, rekli: pa koliko su novaca potrošili samo da snime ovo. Bilo bi bolje da su dali te novce da zauzmemo neke pozicije u dućanima, da brend i proizvod budu bolje vidljivi.
Mislim da su se stvari sad malo smirile po tom pitanju. Kao da sve te poslovne promjene idu kao po nekom zadatku. Sad nećemo ovo, sad ćemo ulagati u ono. I onda tako svi.
I to je onda opet trendovski umjesto zdravorazumski.
Tako je. No, tako vam je često u poslu. Ali mora biti zdravog razuma. U svemu tome najbolje je uzeti što je potrebno i koliko je potrebno od svake kategorije da biste dobili nekakav dobar rezultat.
Ali poslovanje na trendu ne ide dugoročno.
Apsolutno ne
Meni se sada čini da beauty industrija vozi na jednom trendovskom momentu kao principu. Možda meni, koja više gledam ipak s vanjske strane u smislu marketinga i toga što nam se servira i što se nalazi u prodaji. Evo, ja sam prije neki dan pisala o kultnim proizvodima iz dvijetisućitih koji se i dalje mogu kupiti i koji su trend. S druge strane, vidim gomilu raznih brendova, često celebrity brendova, za koje ljudi kažu da imaju vrlo kvalitetne proizvode. Ja nisam isprobala cjelokupan asortiman — tko bi sve probao?
Ima toliko brendova koji se hrane algoritmom. No, neki ne zaslužuju uspjeh po svojoj kvaliteti. To je danas već jako teško razlučiti. Radi se sve “da se zbuni protivnika”, ja bih rekla i ovo što vidim na TikToku — to more svega. Jedna teška kakofonija i korisnik je zbunjen, više ne zna što je.
Mislim da to ima veze i s godinama. Ja više ne trčim čim nešto vidim. Desi se, ali se događa mnogo rjeđe nego kad sam imala 17.
Naravno. Gledajte, to je za mlade ekipe. Naravno da oni žele isprobati i žele biti u trendu, pronaći svoj identitet. Nekada su stvari bile usklađenije, možda. Evo, krajem devedesetih i početkom 2000-ih, kad bih išla na konferencije naših brendova, uvijek su imali sesiju na koju su dolazili njihovi makeup artisti i tumačili koje su boje za sljedeću sezonu. Tada sam shvatila: ok, svi ti dizajneri kolekcija se zajednički dogovaraju u kojem će smjeru ići sljedeća sezona. Hoće li biti smokey eye, hoće li to biti zemljane boje ili nešto treće? I onda su tako pripremali svoju proizvodnju, jer bio bi grozan flop da kompanija izađe s bojama i proizvodima koji nisu u trendu. Onda što ćeš ti s tim proizvodima koje si napravio? To se i sad događa, samo je možda malo rasuto.

Teško se pronalaze novi načini da bi marketing djelovao organski. Mene, recimo, marketing koji se zasniva na sijanju panike dovodi do ludila. Znači, ja od clean beauty nekad dobijem osipe. Ne zato što imam nešto protiv samih proizvoda — koristim neke od njih.
To vam je jedna stihija. Ja sam to vidjela puno puta u poslu. Što se marketinga tiče, sigurna sam da za pet-šest godina TikToka neće niti biti. Ne nužno da će nestati, već da će promijeniti oblik. Već se pretvara u nešto drugo, a kad je krenuo bio je jedno. Amerikanci su ga kupili. Mijenja se sadržaj. Oni tobom upravljaju i daju ti ono što oni žele da ti gledaš.
To je iluzija slobodnog izbora. Osobno mislim da ne postoji — da je svatko u okviru svog algoritma. Bukvalno.
To vam je sve manipulacija. Pitajte nešto Google — pa vam on kaže nešto. Ne vjerujem više ni u što slijepo. Ono što se dogodilo internet ti prikazuje na svoj način.
Mislite li da je možda protuotrov tome, pa i za postizanje uspjeha u životu, i privatno i u poslu — da čovjek bude radoznao?
Apsolutno. To je osnova, osobina inteligentnog čovjeka. Što je tajna radoznalosti nego spoznaja i težnja ka istini? Sada je trend da se istina prekrije, tako da ti ne znaš što stvarno jest. Je li to kozmetički proizvod ili se radi o hrani? O događajima u svijetu oko nas? Svejedno. Manipulacija činjenicama je svuda.
Nažalost, ljude često ne zanima istina — to sam shvatila.
I sve se ubrzalo.
Kylie je trebalo deset godina, a Hailey Bieber je u godinu-dvije došla do milijardi. Zašto je to tako? Zbog digitalizacije — što imaš sad online i prodaju i reklamu. Dakle, brže se distribuira i izbacuje roba na tržište. Osmišljavanje proizvoda ide puno brže. Rotira se, osmisli se pa se napusti.
Okreće se sve skupa. Cijela procedura je brža. Ako si proizvođač ili distributer, moraš se i ti ubrzati i prepoznati moment. Taj moment treba biti dobro planiran da se sve pripremi — kad nešto novo dođe, da može brzo na police, da imaš mrežu koja će to distribuirati.

Sjećate se One Direction parfema? Ja sam skužila kako će to izgledati. Lansirali su parfem i on se jedno kratko vrijeme odlično prodavao, a u jednom trenutku je prodaja stala. E, tu morate biti pametni i znati kad je taj trenutak. Rumunjska je najviše prodala toga, ali ja sam uvijek govorila: gledajte i hvatajte. Sada uzmite veću količinu i prodajte. Nema poslije.
Treba imati nos i hrabrosti, biti inteligentan. Tržište je strašno kompetitivno i brzo.
I stalno se pojavljuju neke nove formulacije raznih proizvoda. Kažem, neke su sigurno zbog zakonskih regulativa, ali vrlo često su ti proizvodi gori od onih prvih.
To je taj konzumerizam, stalna potreba za nečim novim. Ne mora biti bolje od ovoga što postoji, ali novo je. To je u ljudskoj psihologiji. “Daj da probam. Daj da probam.” Dakle, možeš probati. Ali ako imaš nešto što ti je dobro — zadrži to što ti je dobro. Prvo ti stvore potrebu za nečim, jer ti nešto servira stalno neke nove informacije. Vidiš kako te privlače s nečim. Onda dobiješ želju da probaš.
Čak i kad vas reklama nervira, ušla vam je u mali mozak.
Gotov si — ušli su ti u uho i u mozak. Cijeli marketing se temelji na psihologiji: kako nekome stvoriti potrebu za nečim, pa mu onda ponuditi baš to za čim si mu stvorio potrebu.
U kozmetičkoj industriji, ali čak i u plastičnoj kirurgiji, ta potreba se vrlo često stvara time što se prvo izaziva loš osjećaj kod nekoga.
Tako je. Onda ti moraš naći način da se osjećaš bolje. Moraš biti ljepši da bi se svidio nekome drugom. Moraš lijepo mirisati… Zašto se žene mažu? Je li to da bi se one dobro osjećale ili da bi se svidjele nekome? To je ono vječno pitanje. Žene, naravno, većinom kažu da je to kako bi se dobro osjećale, da bi imale samopouzdanja. Ali pred kim? Pred suprotnim spolom, svojim kolegicama ili pred svijetom oko sebe?

Meni je to sve ok dok se ne uđe u paniku. U stvaranje, da ne kažem, anksioznosti kod ljudi.
Ja sam se često pitala zašto to žene toliko kupuju. Zašto? I kad je bila kriza? To je poznata stvar… U vrijeme velike krize u Americi nekada je skakala prodaja crvenog ruža. Što je kriza bila veća, crveni ruž se više prodavao.
Znamo da kada je kriza, ne možeš priuštiti nešto skuplje. Ne možeš opremiti kuću kako želiš, ali za malo radosti i za malo samopouzdanja i boljeg osjećaja — tu je crveni ruž. E, pa taj gušt te podigne. I to je to. Ali istina je da taj crveni ruž baš daje samopouzdanje i veliku snagu.
Jedan od najboljih sam kupila u MAC dućanu. Tad sam se mazala više nego sad. U prvi MAC dućan sam otišla i izbezumila se od sreće jer je tamo bilo sve u svim bojama. Međutim, ja sam se tih prodavačica pomalo uplašila jer su sve izgledale kao prešminkane karikature. No, Odlično su me savjetovale i sve što sam kupila mi je odgovaralo
Da, one su bile gotovo kostimirane. Našminkane skulpture. To je istina za njih — MAC je promovirao takve stvari. Oni su bili kao da su iz nekog backstagea.
Kada smo mi ovdje otvarali neke dućane u Zagrebu, principali su na taj event doveli tu neku njujoršku direkciju. Evo, vidite — zanimljivo je, a to je isto neka psihologija koju su sprovodili na tržištu, tako da si vidio njih kad ideš u dućan. Sve su kao neke skulpture — žene, cure i dečki.

Smijem li se vratiti na menadžment? Fascinantno mi je koliko se, generalno, malo žena nalazi na visokim menadžerskim pozicijama. U beauty industriji je tako ili ne?
Pa mislim da je kod nas i kod naših principala omjer možda fifty-fifty. Znali su često i direktori biti muškarci. Ali s vremenom su se probijale i žene.
Brže nego u drugim industrijama, znači.
Tako je, brže nego u drugim djelatnostima. Ja sam sretala dosta jakih žena. Kada sam počinjala, više su bili muškarci. Ali onda su polako počele dolaziti i žene. Žene, kako smo pričale, imaju svoje prednosti. Ružno mi je vidjeti kad se neke žene ponašaju kao muškarci, pa glume muškarce.
Ne volim agresivnost. Ako ti je potrebna agresivnost ili drskost da time pokažeš da si šef — ako moraš nekome reći da si šef, onda nisi šef.
Morate imati znanje iz svih oblasti svoje industrije, povezivati stvari. Znati prepoznati zašto je neki podatak bitan i gdje ga možeš iskoristiti za nešto, unaprijediti stvari. Tako da za to morate znati i dio financija i dio logistike i Human Resources. Sve u svemu, moraš biti dovoljno dobar da možeš s osobom koja ti to vodi u tvojoj kompaniji razgovarati — da možeš znati o čemu ti ta osoba priča, o kojem problemu. Odatle proizlazi autoritet. Ne iz grubosti.

I još nešto — ponavljam, biti dobar menadžer znači imati dobre ljude oko sebe. To je prvi zadatak: da znaš odabrati ovo, pa onda idemo dalje.
Tek onda možete i delegirati.
Tako je. Ne može netko sve znati i biti najpametniji, baviti se mikromenadžmentom. To nije dobro ni za koga.
Koji Vam je recept da se nosite i s uspjehom i s promašajem?
Promašaj vas gradi. Uz njega nešto naučite — što ste napravili pogrešno i gdje je bio zez moment. Sljedeći put izbjegnete tu grešku. Nitko, ali zaista nitko, nije došao do neke visoke pozicije, a da nije napravio stotine promašaja i pogrešaka. To je sastavni dio posla i sastavni dio uspjeha.
Bez promašaja nema ni uspjeha. Ako nisi “pojeo sto žaba”, nisi naučio što je hrana. Teško mi je to padalo. Govorila sam si: ako nismo to sada uspjeli, ima neki razlog zašto je to dobro. Uvijek je nastupila ta faza tješenja. Nešto bih probala naučiti od toga i rekla bih: ok, idemo dalje. Ništa se strašno dogodilo nije. Drugi put ćemo imati bolju sreću. Možda nam je to sad dalo vrijeme — tako je trebalo biti — da se više fokusiramo na ovo što sada radimo.

Tako bi uvijek bilo — ali to je i inače u životu. Ako nešto ne uspijem, ja sebe resetiram. Sljedeći put to će biti bolje. Tako bi i bilo. Vjerujte, pozitivne misli utječu i na pozitivne događaje. Ja to vjerujem. Ako si fokusiran, ako si pozitivan i misliš, i učiniš sve. Nije samo dovoljno pozitivno misliti, nego učiniti sve da se nešto dogodi. Onda je to dobitna kombinacija. Ako se ne dogodi — a, Bože moj.
A što su opasnosti uspjeha?
Spavanje na lovorikama. Nikada opuštanje. Ja sam uvijek bila suzdržana u iskazima oduševljenja — nikakav trijumfalizam. To nije dolazilo u obzir, jer uvijek sam nekako malo i žalila tu drugu stranu koja je izgubila. Ali to je u mojoj prirodi, da možda ponekad previše suosjećam s drugima, ali, naravno, ja sam ipak podznak lav, pa bih se uvijek borila. Ali nikada čovjek ne smije zaboraviti da je sve privremeno, da je sve promjenjivo. Ne smije se zanositi. Malo se možemo razveseliti — ali kratko, molim. Potapšemo sebe po ramenu pa nastavimo. I nikada hvalisanje. Pretjerano hvaljenje samog sebe čak shvaćam kao neki loš omen.
I ja imam taj trip.
Mislim da nije fer, da nije lijepo ni sebe pretjerano hvaliti, niti kritizirati konkurenciju. Nikada nisam loše pričala o konkurentima, nego sam se trudila pričati što mogu dobro učiniti za one s kojima radim. Tako se ponašati i ne ogovarati. Onaj tko je pametan, može samo o tebi nešto loše misliti ako pričaš loše o drugima.
“Treba biti…” uvijek smo se na tu valnu duljinu postavljali. Ali, bogme, često bismo znali izići s nekih naših prezentacija, pa bi ova moja ekipa rekla: “Pa kako ste Vi mogli reći da će to biti tako?” A ja: “Pa što? Zašto ne bi bilo tako?” Kako sam ja zamislila i rekla — tako bi vam bilo na kraju. Eto, to je ta umjerena samouvjerenost. Jer kažu da su samo budale jako samouvjerene — tko ne zna, jako je samouvjeren. Ma, ne mislim da je to tako.

Razlika je između toga znati svoju vrijednost i biti pretjerano samouvjeren — a često nas uče da su to sinonimi.
Ali nisu. Treba vjerovati u sebe i to da ćeš sve učiniti. Ali trebaš i druge sudionike.
To je vještina jednog dobrog lidera: da zna motivirati svoje ljude, ali jednako važno — da zna motivirati i one koji ti sjede s druge strane stola. Da i oni počnu vjerovati da su neke stvari moguće. Što njima reći? Ja sam uvijek bila realna, da se razumijemo — nisam nikad pričala gluposti — ali sam uvijek postavljala neke ciljeve koji su možda izgledali malo pretjerani, ali nisu bili pretjerani i bili su mogući.
I kada se sve male ruke slože, sve se može — baš tako. Tako da u poslu često paralelu povlačim s privatnim životom. Znate, to je isto. Moraš biti taj generator, motor familije i svega da bi stvari štimale. To vam je sve kao jedan kruzer, jedan ploveći grad — što sve treba funkcionirati da taj brod plovi.
Zahvaljujemo showroomu MillerKnoll na ustupljenoj lokaciji za fotografiranje.