Saša Drobac je čovjek je čiji se život odvija na nekoliko paralelnih fronti i svaki od njih jednako intenzivan. Bivši profesionalni MMA borac, učitelj skijanja, skiper, putnik, kreativni direktor FNC-a, fotograf i snimatelj i neumorni tragač za novim iskustvima. Njegov je život atlas spontanih skretanja, hrabrih odluka i iskrene znatiželje, koja ga je vodila od borilišta do planinskih vrhova, preko morskih horizonata pa sve do filmskih setova.
Danas, dok istovremeno stoji iza vizualnog identiteta jednog od najvećih borilačkih brendova u regiji i priprema svoju prvu izložbu fotografija idućeg vikenda, Saša balans pronalazi na jedrilici, u snijegom prekrivenim planinama i kroz kadrove koje bilježi gdje god da se pojavi. U razgovoru otkriva kako je od dječaka s fotićem u ruci postao čovjek koji kamerom priča priče, što mu je donijela MMA scena, kako je nastalo prijateljstvo s Ivicom Kostelićem te zašto ga i danas jednakom žestinom guraju znatiželja, strast i unutarnji „blue bird day“.
Tvoja karijera je toliko šarolika da se čini kao da si u nekoliko života paralelno. Jesi li ikada pokušao sam sebi objasniti otkud ta širina?
Definitivno od spontanosti. Uvijek ti kroz život dolaze neke nove ponude, novi hobiji, svašta nešto radiš i onda se to nekako sve spoji. Ako uspiješ to spojiti, hoću reći, ja jesam i jako sam sretan zbog toga. Nikad se nisam zadržao u jednom, nisam bio vrhunski profesionalni sportaš, ali mi je to otvorilo neka vrata i omogućilo da širim i razvijam neke druge vještine. Oduvijek su me zanimale razne stvari. U sport su me roditelji gurnuli, prvo u skijanje pa u judo, iza toga sam prešao u MMA gdje sam izgradio i profesionalnu karijeru. Bio sam i učitelj skijanja, nisam nikad htio stati s time, a ovo je bio najbolji način za ostati u tome i ići svake godine, a pri tom od toga zarađivati. Super je i što ti ekipa onda dođe pa ih ti učiš, a uz to se i družite. S 18 već sam se krenuo tim bavit, to je trajalo par godina. Sad sam u skijanju na jedan posve novi način. S druge strane, jedrim ljeti, a roditelji su i tu imali prste, oni su me zapravo poticali da što više toga probam.
Jesi samouk po pitanju fotografije i snimanja kojima se danas baviš?
Jesam, sam sam krenuo s tim, nekako isto bih rekao zahvaljujući roditeljima. Još odmalena uvijek zajedno putujemo, sestra i ja smo s njima išli na kruzere i tako smo proputovali cijeli Mediteran. Išli smo i u Egipat, Ameriku, baš smo po tom pitanju imali privilegiju da su nas mogli voditi. Na tim putovanjima upoznaš razne kulture, vidiš puno interesantnih stvari koje želiš zabilježiti. Ja sam već tad nekako sve vidio kroz jedan lijepi kadar, vidio sam kadar i prije nego sam ga fotkao. Mislim da smo baš bili u Napulju, Pompeji i sjećam se da sam kao dijete imao fotić i u tim ruševinama sjećam se da je bio neki kadar, neki oleandar, jako fora i dan danas mi je to u sjećanju. Core memorie.
I otad je prošlo baš puno vremena, puno godina nisam ja ništa napravio po tom pitanju i onda je frendica koja se bavi fotografijom prodala meni svoj fotić, to je bilo možda 2017., nakon što sam prestao s MMA karijerom, nakon zadnje borbe. Krenuo sam fotkat za sebe, u dvorani treninge, bacio sam se malo i u gastronomiju jer se mama bavi time i kroz to sam slikao kuhare, pripremu jela i radionice. Otad je fotić uvijek uz mene, kad god negdje odem, uvijek je teška torba zbog silne opreme koju teglim sa sobom.
MMA publika te pamti kao jednog od najatraktivnijih boraca u regiji, s izrazito ratobornim, neustrašivim stilom. Kako danas gledaš na tog Sašu iz 2015.?
Teško mi se vratiti u to razdoblje. Iako želim vjerovati da i dalje ima toga u meni, htio sam to sad istestirati. Jednom kad iskusiš takvu borbu, ne pusti te to nikad. Ja sam tad bio, i ostao sam, miran lik i svi su me takvog poznavali i nisu me nikad mogli spojiti s likom koji se bori. Tako da mislim da bi se on i sad, nakon toliko godina, opet pojavio. Uskrsnuo.
Činjenica je da sam u tom trenutku, kad sam se borio, osjećao slobodu kakvu nikad više nisam iskusio.
Nikad ja nisam u potpunosti prestao, uvijek su treninzi mene pratili, bilo vlastiti ili snimanje drugih boraca. Ali jedna stvar se razlikuje, tad kad sam se tim bavio, to mi je bilo jedino u životu. Samo MMA je bio moj život i naravno kad si predan nečemu 100%, jedino ti je to u glavi. Iako moja profesionalna MMA karijera nije dugo trajala, rano sam ja s tim završio, ali definitivno i dalje imam veliku strast za tim sportom, i dalje je veliki dio mog života, pogotovo sad kad smo izgradili FNC, imamo ATT dvoranu (American Top Team) i nisam se nikad maknuo iz tog “ringa”. Neki ljudi završe karijeru i odu u skroz drugom smjeru, ali mene je strast gurala da ostanem, samo na drugačiji način.
Ove godine trebao si napraviti veliki povratak. Koliko je bilo teško emocionalno procesuirati da se povratak odgađa?
Stvar je u tome, što sam ja svima na velika vrata razglasio da se vraćam. To sam si zacrtao i to sam znao da ću jednog dana napraviti. Ali, znao sam da to moram napraviti dok sam još mlad. Stalno mi je u zadnje vrijeme bilo u glavi – proći će ti vrijeme i, kako ljudi često kažu kad su stariji, žalim što nisam napravio to i to. Nisam htio da mi se to dogodi, da je ovo nešto za čim ću žaliti u životu. Nisam se htio dovesti u situaciju da se pitam što je moglo biti. Samo što sam imao puno ozljeda i nisam nikako mogao uhvatiti kontinuitet treninga, onda posao i sve obaveze su me stalno spriječavale. Ali, osjetio sam da mogu i kad sam znao vježbat s dečkima.
Imao sam želju da borba bude sa Savom Lazićem, koji je bio izbornik srpske reprezentacije, a ja izbornik hrvatske, to mi je bila dobra ideja. Borba je trebala biti na eventu u Podgorici koji je u prosincu. I kako sam krenuo trenirati, doslovno na prvom treningu mi je pukla tetiva bicepsa prije mjesec dana. I eto, zasad se to odgađa i vraćamo se drugim prioritetima, a znamo da ih uvijek ima, doslovno jedva spajam dva dana u Zagrebu od svih snimanja.
FNC je danas golemo borilačko natjecanje koje je izraslo iz Hrvatske, a ti si kreativni direktor. Što misliš da je bila prekretnica za uspjeh i neki najveći izazov na koji nailaziš?
Prekretnica je definitivno bila kad smo krenuli organizrati te velike arene u regiji, velika natjecanja koja su stvarno na visokoj razini produkcije i pravi spektakli. Beograd, Ljubljana, Zagreb, Pula, evo sad i Podgorica, sve su to eventi koji su pokazali koliko dobro produkcijski mi to možemo odraditi i koliko dobra uparivanja boraca, imali smo zaista neke kvalitetne borbe koje su gledali na tisuće ljudi. Očito je bila prisutna želja da se napravi neko takvo veliko MMA natjecanje, odaziv je na svim eventima ogroman. Ekipa cijela koja je iza toga su ljudi koji su stavili sve, par godina se radilo u minusu, bio je samo interes da stvorimo ovo što danas imamo, a to je svjetski brend. Meni osobno je najveći izazov vrijeme, rokovi, organizacija mora biti homogena, iako mi najbolje funkcioniramo u kaosu, tad smo najproduktivniji i tako nam je otpočetka. Tako da, to nas je oblikovalo i u stresu smo najbolji.
Kako nalaziš balans u životu usred silnih obaveza?
Najveći mir mi je na jedrenju. Maknem se iz Zagreba na neko vrijeme, od užurbanosti ovog grada i mislim da to svima treba s vremena na vrijeme. Ja ljeto baš ne mogu zamisliti tu jer već godinama tako ne živim. Kad sam u Zagrebu, onda radim sto na sat. Skijanje me isto jako opušta, nekako sam uvijek gledao da iz stvari koje volim i koje su mi gušt pretvorim u nešto svoje, da radim i kad uživam. Po tome sam nezaustavljiv, rijetko kad stanem na loptu i baš sam u potpunom miru. Putovanja, jedrenje i skijanje balansiraju organizaciju koju ovdje radim, ali i tamo se rađaju nove ideje i novi projekti.
Kako je počelo tvoje prijateljstvo i kreativna suradnja s Ivicom Kostelićem, s kojim si snimio i kratkometražni film “Freedom”?
S Ivicom sam stupio u kontakt, odnosno on je mene zapazio, što je malo bolja priča za mene i čast, iako sam, naravno, ja njega zapazio davnih dana. Kako sam ja trenirao skijanje u Ski klubu Zagreb, Ivica i Anica su tamo počeli. Mi smo tad imali, to se zvala Bijela noć ili tako nešto i ja sam se tamo s njima slikao, upoznavanje smo imali. Ja sam u biti dobar prijatelj sa Filipom Zupčićem i s Istokom Rodešem i ja sam za njih radio neke videe tijekom korone. Sa Zubom sam radio neke videe treninga i to je Ivica vidio i pitao tko je to radio. Ivica mi se javio, i točno se sjećam da me nazvao “kralj krupnih kadrova” jer kad nešto vidim, uvijek to volim još detaljnije prikazati. Volim širinu koju daje detalj, odnosno krupni kadar. Volim približiti i dati osjećaj kroz sliku, tog momenta, identično kako sam ga i ja ili osoba koju slikam osjećala. Krupni kadar stvarno daje širu sliku.
Tako smo se i sprijateljili i onda je on mene zvao na te svoje ekspedicije, prvo tu po Hrvatskoj i onda i van, u Austriju u Obertauern, to nam je najveći projekt koji smo skupa radili. Snimili smo zajedno “Freedom”, film koji je on režirao. Film smo snimali dvije godine kroz prosinac i siječanj i hvatali smo najbolje vrijeme, doslovno bi čekali prognoza da bude idealna jer se sve trebalo poklopiti, snijeg, a idući dan sunce, tzv. “Blue Bird Day”. To je bilo teško pogoditi, a opet smo trebali i dane kad je mećava da ulovimo i tu čar u planini. Doslovno bi me zvao i sutradan bi išli za Austriju. To je bio fenomenalan period i odlično je sve ispalo na kraju, baš smo imali premijeru prije mjesec dana tu u Zagrebu. Ja sam pretežito snimao s dronom, a popratio sam sve i fotografijom, bts svega.
I dalje surađujemo, u planu nam je iduće godine Japan, u drugom mjesecu idemo na dva-tri tjedna u Japan, zemlju snijega za sve koji ne znaju. Tamo ima najviše snijega i idemo i tamo raditi materijala za neki novi projekt. Bili smo i u Albaniji i na Kosovu ove godine skijati, to se nadam da ću uskoro izbaciti vlog, kao što možete vidjeti to jako kasni, nikako uloviti vremena. Čak mi se javljaju ljudi da će mi smontirati video ako treba samo da izađe. Velebit video nam je odlično prošao, oko sto tisuća pregleda ima video. Drago mi je da me Ivica uključio u svoju priču.
Voliš i jedriti, skiper si i svake godine ljeto provodiš na brodu. Kod tebe je taj neki kontrast između planina i mora, hladnoće i topline – jesi li i u životu takav?
Pa iskreno – da. Ja sam često vuk samotnjak, volim bit sam i uživam u samoći. Sam otići negdje mi je najbolja stvar, bio sam već hrpu puta. Imam i tih momenata kad sam hladan i možda nisam najugodniji u tom momentu, ali isto tako imam trenutaka kad širim ljubav i pozitivu. Volim izlaziti i družiti se, ali ti i u ovom poslu nekad dođe samo maknuti se od svih i svega i biti sam. Definitivno imam svoj ying i yang.
Puno putuješ, nedavno si bio i u Brazilu. Jesi li ikada pomislio da bi mogao živjeti samo od stvaranja filmova sa svojih putovanja?
Želja mi je bila i to da putujem i snimam, ali u to bih uključio MMA i upoznavao bih kulture kroz dvorane, upoznavao bih lokalne ljude, borce, s njima bih trenirao, u stilu dokumentaraca. Imam čak prijatelja iz Engleske koji je vrhunski snimatelj i to nam je ideja. Trenutno imam jedan veliki projekt koji se zove FNC Origins i tu snimamo filmske dokumentarce pred borbe i to mi je pomoglo da upoznam ljude po svijetu koji se bave istim poslom, tako da bliže smo došli ovoj drugoj želji.
Definitivno, meni je i danas kad nešto radim u glavi što će biti sutra, preksutra, za tjedan dana. Razmišljam o opcijama uvijek, imam ih više u rezervi, a jedna je definitivno ti putopisi, fotografiranje svojih putovanja.
Jednom sam došao na ideju da samo odem, fotkam i onda prodajem slike ljudima za koliko god novaca, što zaradio zaradio. Samo sam htio prikazati ljudima nešto svojim očima, što možda nemaju i neće nikad imati priliku vidjeti. I samo da to imaju na zidu, meni je to veliki uspjeh. I da oni to gledaju svaki dan i da im pruža neku vrstu zadovoljstva ili divljenja, to nema cijenu. Volio bih se klonirati pa da sam siguran da ću to sigurno napraviti.
Za kraj, najavio si izložbu koju uskoro otvaraš. Daj nam ekskluzivu i što možemo očekivati?
Nakon dugo vremena, to što sam slikao i snimao, a tu je fotografija u fokusu, ugledat će svjetlo dana. Tata mi se bavio antikvitetima i imao je antikvarijat u Zagrebu, tu sam razvio ljubav prema umjetnosti i estetici. Uvijek sam htio, ako ne izložbu, otvoriti nekad svoj atelje. I eto, kroz ovo iskustvo s Ivicom i kadrove koje sam tamo ulovio otvorila se prilika da napravim izložbu slika u planini. Nema baš smisla da stoje doma na laptopu, zar ne? Prijatelj mi je vlasnik agencije Atelier N°8 i kako sam s njim razgovarao o svemu, putovanjima, uvijek mi je govorio da trebam te slike izložiti. Sad smo zajedničkim snagama to i uspjeli.
Izložba će biti u zimskom izričaju, pogotovo jer se nalazimo u tom godišnjem dobu, datum je 13. prosinac, u Urania Baru. Još kako je premijera filma bila nedavno, sve je friško. U sklopu toga će biti i event cijeli, DJ, hrana i čak će sudjelovati i Obertauern. Bit će nagradna igra i ljudi će moći osvojiti dva dana smještaj u Obertauernu i ski pass.
