Brigita Ercegović je umjetnica iz Splita čiji rad već dugo pratimo. Njezin senzibilitet za fotografiju nam je uvijek bio poseban. Dermatologinja po struci, fotografkinja po senzibilitetu i suosnivačica brenda minimalističkog nakita Knot, Brigita istovremeno promatra svijet kroz mikroskop i objektiv, ali i kroz tankoćutnu intuiciju koja prepoznaje ljepotu u tišini, teksturi i prolaznosti. Njezine fotografije odaju nježnost prema svakodnevici, prema rubovima stvarnosti koje mnogi ne primijete. U ovom razgovoru zavirujemo u njezine procese, motive i misli koje oblikuju vizualni i taktilni svijet.
Vaše fotografije često bilježe intimne, melankolične trenutke – je li to refleksija vašeg osobnog pogleda na svijet ili težnja da kod promatrača izazovete određenu emociju?
Moje fotografije su neka vrsta bilješki, način na koji vidim i osjećam svijet. U njima uvijek ima nečega osobnog. Nostalgija je najčešća riječ koju čujem kada ljudi opisuju moje fotografije. Da citiram Susan Sontag, fotografije su memento mori, fotografirati znači sudjelovati u nečijoj smrtnosti, ranjivosti, promjenjivosti. Možda je osjećaj melankolije i sjete prisutan upravo zbog prolaznosti tog zamrznutog trenutka. Naravno da mi je drago kada moja fotografija izazove određenu emociju i stvori osjećaj prepoznavanja, neku toplu nostalgiju ili jednostavno pruži trenutak introspekcije.
Postoji li dodirna točka između vašeg profesionalnog rada (dermatologija) i načina na koji vizualno istražujete teksture, boje i tijelo kroz fotografiju?
Rekla bih da je poveznica u pogledu – doslovno. U dermatologiji promatram s ciljem da budem precizna, objektivna, da uočim ono što je važno za dijagnozu. U fotografiji, pak, taj pogled dobiva slobodu. Kamera ne mora biti točna, smije biti subjektivna, intuitivna, pa čak i vođena unutarnjim dojmom koji nadilazi ono što je doslovno pred očima.
U vašim radovima osjeća se snažan doživljaj prostora i vremena – kako birate motive i na koji način im pristupate da biste ih zabilježili?
Motivi koje biram često dolaze iz mog neposrednog okruženja – to su prizori koje ne moram tražiti, već se sami nameću. Mediteran mi nudi prizore koji su istovremeno jednostavni i snažni. Nije riječ o traženju nečega spektakularnog, to su samo svakodnevni trenuci koji, na neki način, postanu važni. Trudim se pristupiti prostoru ne samo kao fotograf, već kao netko tko je u potpunosti uronjen u njega, tko ga osjeća i razumije.
Jedna od vaših fotografija bila je izložena u Londonu u sklopu suvremenog fotografskog projekta ‘If You Leave’. Možete li podijeliti priču iza te fotografije i što vam je značilo biti dio tog projekta?
Bila mi je velika čast biti u finalu tog prestižnog projekta dvije godine zaredom s dvije fotografije. Izložba If You Leave osmišljena je kao platforma za promociju novih talenata u suvremenoj fotografiji. Na izložbi je bilo predstavljeno 20 fotografija, a svaku je odabrao jedan od 20 suradničkih kustosa, među kojima su bile i renomirane platforme poput Dazed and Confused, Aperture Foundation, Der Greif i Aint-Bad… Fokus je bio na snazi jedne, samostalne fotografije, umjesto na seriji radova. Izložene fotografije opisivane su kao emotivne, atmosferične i introspektivne – kakve i sama najviše volim, zbog čega sam se u ovom projektu osjećala „kao doma“. Ono što je posebno kod ove izložbe je da se fotografije nakon otvorenja sele u razne javne prostore poput knjižnica, vintage dućana, predvorja hotela itd. Bilo je interesantno vidjeti moje fotografije koje su nastale tijekom ljetnog odmora na Braču u kontekstu ambijenta istočnog Londona.
S obzirom na to da se bavite i analognom i digitalnom fotografijom, koliko je za vas važan proces stvaranja u odnosu na rezultat? Je li vam bitniji trenutak snimanja ili ono što kasnije interpretirate kroz obradu i prezentaciju?
Kod analognog fotografiranja, proces definitivno igra veliku ulogu. On je sporiji i promišljeniji jer svaki kadar ima težinu. Nema mogućnosti za preispitivanje rezultata odmah, kao kod digitalne fotografije, pa se cijeli proces snimanja odvija puno pažljivije. Razvijanje filma i čekanje rezultata stvara neku vrstu uzbuđenja, ali i distance od snimljenog trenutka, što dopušta dublje promišljanje o fotografiji. S druge strane, digitalna fotografija nudi trenutačnu povratnu informaciju, čime je proces mnogo brži. Taj “instant feedback” mijenja način na koji se pristupa stvaranju, jer svaki trenutak postaje odmah vidljiv i potvrđen. Bez obzira je li riječ o analognoj ili digitalnoj fotografiji, najvažniji mi je upravo sam trenutak snimanja- onaj prvi impuls kad me nešto iznenada zaustavi, privuče pogled i natjera da instinktivno posegnem za aparatom.
Minimalizam je ključan element dizajna vašeg brenda Knot. Kako ste došli do ideje da kroz jednostavne forme i čvorove izrazite određene emocije ili priče?
Knot sam osnovala s prijateljicom Ivonom Kuzmanić, a ime brenda je od samog početka nosilo snažnu simboliku. “Knot” za nas predstavlja čin spajanja – bilo da se radi o materijalima, idejama ili ljudima. Početne kolekcije bile su usmjerene na stvaranje komada nakita koji su doslovno nosili oblik čvora, simbolizirajući povezanost i snagu veza koje opstaju. Iako su se kroz vrijeme kolekcije razvijale, materijali i pristup dizajnu mijenjali, ideja o jednostavnosti i povezanosti ostala je stalna – čvor kao simbol ostao je u pozadini svih naših kolekcija, sada prisutan u ideji, a ne nužno u fizičkom obliku.
Postoji li poveznica između estetike vašeg nakita i vizualnog jezika vaše fotografije? Možemo li u obje umjetničke forme pronaći isti rukopis ili je proces stvaranja potpuno drugačiji?
Proces stvaranja nakita za rezultat ima opipljive objekte, a fotografija bilježi trenutke koji su često nevidljivi na prvi pogled, stvara atmosferu i raspoloženje kroz svjetlost i kompoziciju. Ono što ih povezuje je moja potreba za vizualnim komuniciranjem ideja. Da citiram pjesnikinju Etel Adnan- “ Vrlo sam osjetljiva na ljepotu.” Upravo ta sposobnost prepoznavanja ljepote provlači se kroz sve što radim, bilo da dizajniram nakit ili stvaram fotografiju. Volim fotografirati vizuale za kolekcije nakita, stvarajući tako svijet u kojem se ti mediji nadopunjuju, komuniciraju i stapaju u jednu cjelinu. Ponekad čak uključujem i zvuk – atmosferični soundtrack koji dodatno produbljuje doživljaj, pojačava emociju i stvara još slojevitiju naraciju. Za mene estetika nije statična, ona je iskustvena i prožima više osjetila istovremeno.
S obzirom na to da se bavite i medicinom, fotografijom i dizajnom, gdje pronalazite ravnotežu između tih različitih, ali potencijalno isprepletenih svjetova?
Umjetnost i medicina predstavljaju integralne dijelove moje osobnosti. Koegzistiraju neovisno jedna o drugoj. Medicina je veliki dio mog života, jednako kao i umjetnost koja prožima gotovo svaki moj dan- bilo da je konzumiram ili stvaram. Uz svjestan trud da za umjetnost pronađem vrijeme, uspješno balansiram ta dva svijeta koja nosim u sebi.
Kako birate materijale za svoje komade nakita i što vam je najvažnije u procesu dizajniranja? Postoji li neka filozofija iza izbora materijala i oblika?
Materijale biramo vođene osjećajem, onim prvim impulsom koji nam kaže “e, to je to”. Najviše nas privlače materijali poput mesinga i poludragog kamenja. U njima nalazimo sirovu ljepotu, ali i fleksibilnost da ih oblikujemo na svoj način. Često je baš materijal taj koji usmjerava oblik i dizajn nakita. Nekad nas povuče specifična nijansa kamena, a nekad sama tekstura ili pak nepravilnost koja nas na prvu zaintrigira. Naši komadi nakita nastaju polako, u malim serijama, često nakon dugih pauza koje su nam jednako važne kao i sam rad. U njima promatramo, istražujemo, punimo se stvarima koje nas nadahnjuju: prirodom, razgovorima, putovanjima…Taj ritam nam omogućuje da ostanemo iskrene prema sebi i prema onome što stvaramo.
Kada biste morali odabrati jednu fotografiju i jedan komad nakita koji najbolje predstavljaju vas i vašu estetiku, koji bi to bili i zašto?
Ako baš moram birati, onda bih posegnula za nečim najnovijim na čemu radim. Nekako mi se čini da svaki novi rad – bilo da je riječ o seriji fotografija ili kolekciji nakita – nosi najviše mene u tom trenutku. Tu je neka posebna energija, svježina, ono uzbuđenje koje osjetiš kad naletiš na film koji te totalno obori s nogu ili pjesmu koju ne možeš prestati slušati. No, taj osjećaj ne traje dugo. Već nakon nekog vremena nešto drugo krene titrati u pozadini i polako me preuzima. I tako opet ispočetka.
