Kad god se Brad Pitt pojavi na nekom crvenom tepihu ili bilo gdje u javnosti, društvene mreže zapljusne val komplimenata. Čovjek se zaista oblači bolje nego mnogi kojima je moda posao, ali sad ne pričam o tome, već o komentarima u stilu “kako mu uspijeva”, “izgleda bolje nego ikad”, “on stvarno ne stari”. A ako se i pojavi komentar koji sumnjičavo spominje botox, laser ili “neku dobru ruku”, to je uvijek obavijeno uglađenim velom razumijevanja. Nema senzacionalizma, nema riječi poput “šokirala izgledom”, “neprepoznatljiv” ili “pretjerala” – riječi koje su, u slučaju žena, gotovo pa automatski dodatak svakoj novoj fotografiji iz javnosti čim prijeđu četrdesetu, često i ranije.
No, u zadnjih nekoliko godina, čak su i ozbiljni portali počeli suptilno aludirati na to da je možda ipak bilo “nečega”. Brad Pitt, rođen 1963., s kožom koju bi poželjele i 20 godina mlađe kolege, postao je tema članaka i videa u kojima se vrlo oprezno pita – je li riječ o genetici, izvrsnoj njezi ili možda ipak diskretnim zahvatima? No čak i kad se to pitanje postavi, ono je zapakirano u ton divljenja i suzdržanosti. Nikad optužbe, nikad ismijavanje.
Za usporedbu, prisjetimo se kako se piše o ženama. Demi Moore na reviji Fendi? Medijski linč. Ta je žena zaista prešla trnovit put dok javnost nije odlučila da sjajno izgleda za svoje godine (prosto ne znam što je uvredljivije). Comeback Lindsay Lohan? Planetarno iščuđavanje i divljenje, popraćeno automatskim raskrinkavanjem i potragom za doktorima čiji je prag prešla. Anne Hathaway s podignutim obrvama na Ralph Lauren reviji? “Što je napravila s licem?” I uvijek, ali uvijek, praćeno neugodnim “prije i poslije” kolažima, analizama stručnjaka (i pravih i polupismenih) i beskrajnim nagađanjima koja postaju važnija od samog projekta, filma, nastupa. Postaju, što je najgore, važnija od same osobe.
Kod Brada Pitta, pak, sve prolazi kroz filter šarma. Njegovo starenje se narativno pozicionira kao rast, a ne kao propadanje. Ako je lice glatko, to je “holivudska genetika”; ako su podočnjaci nestali, to je “zdrav život”(ha!); ako su jagodice izraženije, to je “muževnost koja dolazi s godinama”. Čak i kad netko napiše da je možda radio facelift, to se prezentira s dozom poštovanja, gotovo kao znak mudrosti – zna što želi, zna što mu treba, i zna to napraviti diskretno.

I tako opet, naizgled bezazleno, učvršćujemo dvostruki standard koji nismo ni pokušali razmontirati: muškarcima je dozvoljeno starenje – to odavno znamo – ali i korekcija starenja. Ženama nije dozvoljeno ni jedno ni drugo. Ako stare prirodno, optužuju ih da su “odustale od života”. Ako interveniraju, krive su što “više ne liče na sebe”. U svakom slučaju, gube bitku – ne s godinama, nego s javnim sudom.
Brad Pitt je u toj priči savršen simbol. On je Benjamin Button našeg doba – ne samo zato što se čini da ide unatrag, već zato što mu se to nikad ne zamjera. Njegova pojava ostaje zaštićena kulturološkim oklopom muževnosti: lice s karakterom, pogled s dubinom, i pokoja bora koja je “baš gdje treba biti”. Estetske intervencije, ako ih ima, nisu znak nesigurnosti, već dobre brige o sebi. I nitko ne traži da objasni – ni što je radio, ni zašto.

Problem nije u tome što Brad Pitt (sigurno) ide na tretmane i (možda) kod kirurga. Problem je što nitko ne očekuje da to prizna, dok bi se od njegovih kolegica očekivala javna objašnjenja, a ponekad i isprike. Muškarcima dozvoljavamo mit, a ženama namećemo forenzičku analizu. Ukoliko se žene kojim čudom izjasne same, zvonima koja za njima zvone nema kraja – evo, još uvijek sve bruji zbog toga što su Kylie i Kris Jenner otkrile imena svojih estetskih kirurga. I to u vrlo vjerojatno planiranoj marketinškoj kampanji, dizajniranoj da izreklamiraju kirurge, ali i sebe u očima javnosti prikažu kao iskrene i autentične osobe koje se ne bogate na prodavanju magle.
Možda je vrijeme da prestanemo uspoređivati stvarne ljude s filmskim likovima – ali dok to ne učinimo, barem priznati da i Brad ima svog estetičara. I da to nije sramota. To je svačije pravo (i mogućnost ukoliko ima dovoljno dubok novčanik). Ali i činjenica koju, kad je riječ o muškarcima, još uvijek držimo u pretincu zvanom diskretna elegancija.