Boris Matić: o važnosti ZFF-a u doba streaming servisa

Povodom otvaranja 23. ZFF-a, razgovarali smo s direktorom festivala Borisom Matićem. Njegova promišljanja o filmu, promjenama i važnosti festivala su u nastavku
10.11.2025.
IMAGE SOURCE: Marija Gašparović
RECOMMENDED

Više od dva desetljeća Zagreb ima tjedna posvećen filmu, a iza njega u organizaciji se nalazi dobro uigran tim. Direktor ZFF-a Boris T. Matić, programska direktorica Selma Mehadžić i izvršna direktorica Lana Matić već godinama s jednakim žarom organiziraju i na veliko platno dovode filmske naslove kojima otvaraju prostor za važne društvene i aktualne teme, stavljaju fokus na mlade redatelje, umjetnike i neovisne produkcije. Organizacija festivala poput ovog je hektičan posao, ali funkcionira kao obiteljski posao, o čemu nam je Boris i govorio.

boris matić

ZFF se od danas (10. pa sve do do 16. studenoga) održava u kinima CineStar Branimir, Kinoteka, Dokukino KIC, u MSU-u i online na zff.hr, a ranije smo vam izdvojili nekoliko naslova koje ne biste trebali propustiti na ovogodišnjem 23. izdanju. Na dan otvaranja razgovarali smo i s čovjekom koji stoji iza organizacije festivala – Boris Matić nam je govorio o organizaciji, promjenama kroz koje film prolazi, važnosti festivala poput i velikom broju publike koja se okuplja oko njih svake godine.

Pred vama je 23. izdanje ZFF-a. Kako izgledaju pripreme uoči festivala? Koliko je hektičan raspored, a koliko već ‘igrate’ po uigranoj špranci?

Iako je veliki broj festivala iza nas – ovdje mislim na upravu ZFF-a, pripreme za festival su kao neka vrsta koreografiranog kaosa – uvijek znaš što te otprilike čeka, ali ne znaš točno kada i kako će te nešto iznenaditi. S jedne strane, nakon godina iskustva imamo razrađene protokole i ljude u timu koji znaju svoj posao, a s druge, svako festivalsko izdanje ima svoj život – druge programe, lokacije, filmove, autore, goste, nove suradnike koji se prvi put susreću s izazovima festivala, svoje mikro-krize i mala iznenađenja. No, na neki način, to i jeste dio draži organizacije festivala. Osjećaj da svake godine, bez obzira koliko si puta to prošao, iznova ulaziš u novu avanturu. Također, moram biti iskren i kazati da sam ja u prilično komotnijoj poziciji nego moje kolegice iz Uprave – Lana i Selma, koje se svaki dan sa svojim suradnicima susreću s ogromnim brojem pitanja na koje moraju imati ili pronaći odgovor. Ja sam tu da se načelno unaprijed sve dogovorimo, osmislimo programe i izaberemo filmove ili da im po potrebi pomognem kad im je svega preko glave …. 

Što biste rekli da se promijenilo od početaka festivala do danas? Na što ste najviše ponosni?

Mnogo se toga promijenilo u posljednjih 22 godine. Tehnički uvjeti su potpuno drugačiji. Već više od 10 godina filmove ne prikazujemo s 35-milimetarskoj vrpci i ne bavimo se filmskim kopijama koje su težile oko 25 kilograma po filmu. Mijenjale su se i lokacije: festival smo započeli u Studentskom centru, zatim su nam dugo glavne lokacije bile u kinima Europa i Tuškanac koja su sad zatvorena i čekaju početak obnove, a posljednjih nekoliko godina smo u kinima CineStara u Branimir mall-u. Mi smo se promijenili, kao i naša publika. Promijenio se i cijeli svijet. No što se nas tiče, suština festivala ostala je ista – od početka želimo stvarati prostor za nove glasove u filmu i graditi dijalog između publike i autora. Najponosniji sam na to što smo kroz sve te godine ostali dosljedni ideji da festival ne bude samo puko prikazivanje filmova, nego i mjesto susreta, razmjene ideja i inspiracije. Posebno me veseli kad danas vidim autore koje smo ugostili kao mlade nade, a sada su etablirani filmaši čije nove filmove publika s nestrpljenjem očekuje. Ili kad sretnem volontere koji su prije 15 godina možda prvi put sjeli u kino baš na nekom našem dječjem programu – i danas, eto, festival stvaraju zajedno s nama.

ZFF kao festival posebnu pažnju daje mladim talentima i novim autorima. Vidimo to ove godine i kroz plakat – recite nam više o njemu.

ZFF od samih početaka daje prostor mladim autorima i novim glasovima i živi s gradom čije ime nosi, pa nam je važno da se ta ideja provlači i kroz vizualni identitet festivala. Ovogodišnji plakat dizajnirali su naši dugogodišnji suradnici Šesnić & Turković, a temeljili su ga na fotografiji legendarne zagrebačke fotografkinje Marije Braut. Na fotografiji su dva mladića od kojih jedan drži kotač od kolica u ruci, a snimljeni su na ulazu kultne zgrade Name na početku Ilice. Taj motiv svatko može protumačiti na svoj način, ali nas je podsjetio na ono što i sam festival jest: Zagreb, mladenačka snaga i kotač kao simbol kruženje i potrage. U tom kontekstu, plakat je i omaž mladosti i znatiželji, ali i Zagrebu kao prostoru u kojem ova naša priča nastaje. A nacrtana kolica koja se pojavljuju u vizualu su zapravo stilizirani logo našeg festivala – koji već godinama “gura” novu filmsku energiju.

boris matić

Možete li izdvojiti light motiv ovogodišnjeg festivala, odnosno postoji li tema koja se kroz filmove provlači i obrađuje?

Prije nego što filmove odaberemo, ne znamo u kojem će se pravcu kretati njihov neki zajednički nazivnik, ako ga je uopće moguće odrediti. U ovogodišnjem programu, pri tome mislim na Glavnu selekciju dugometražnih igranih filmova, snažno se osjeća jedan ton ranjivosti. Mnogi filmovi bave se intimnim temama, introspektivni su, ispisani su osobnim mitovima, sjećanjima, traumama, pokušajem razumijevanja onoga što nas oblikuje. Riječ je o autorima koji ne pretendiraju na velike odgovore, ali ne bježe od velikih pitanja. Mislim da je upravo ta autorska iskrenost, ta hrabrost da pokažu svoje pukotine, ono što nas je i osvojilo kod mnogih ovogodišnjih naslova. Međutim, moram istaknuti, da gotovi svi filmovi spomenute teme obrađuju na lijep i nježan način, često s dosta suptilnog humora.

Koje su novosti na festivalu ove godine, u odnosu na prijašnje?

U svakom izdanju festivala mi imamo neke novitete. Nekada su to prilične promjene koje se tiču lokacija ili uvođenja novih ili gašenja starih programskih sekcija i sl. Naša publika, izuzev promjene lokacija, često druge stvari i ne primijeti, a to nam se čini kao kompliment – da nam nakon više od 20 godina naprosto vjeruje. Ove godine nema velikih formalnih programskih noviteta, što je možda i dobro – jer programske sekcije koje imamo žive, razvijaju se i prirodno rastu s temama i autorima. U istim smo prostorima kao i prethodne dvije godine dok čekamo da se gradska kina obnove.

Ono što bih istaknuo je snaga filmova u različitim programima. Od našeg Glavnog programa, preko ovogodišnjeg “Ponovno s nama”, koji okuplja autore koje smo ranije već predstavljali, a sada dolaze s novim, zrelijim radovima. Taj program nam se čini najjači do sad. A kao važno priznanje ZFF-u moram spomenuti da smo postali dio obitelji mreže festivala na kojima se kratki filmovi natječu za nominaciju za nagradu Europske filmske akademije. Kako oni iz međunarodnog programa, tako i ovi iz naših domaćih Kockica.

Danas smo zatrpani razno-raznim naslovima sa streaming servisa. Iskreno, teško je naići na nešto što ostavi utisak. Koliko su festivali poput ZFF-a danas, možda, i važniji no prije? Koja je po vama uloga ZFF-a u ovom vremenu?

U vremenu kada su tisuće filmova dostupne na raznim streaming platformama, paradoksalno je koliko je teško pronaći one koji zaista vrijede. Vaše čitateljice i čitatelji su sigurno proveli više sati života provjeravajući što mogu pogledati na nekoj platformi, a onda kad misle da su nešto dobro pronašli, često se i razočaraju. Tu festivali, poput našeg, imaju svoju svrhu – ne da nameću, nego da pomognu, da kroz osobni izbor selektora ponude nešto za što vjerujemo da je vrijedno pažnje. Nakon više od dva desetljeća postojanja, čini nam se da nam naša publika vjeruje – da zna da programe biramo pažljivo, s entuzijazmom i strašću, osluškujući i autorsku scenu i njihov puls. Naravno, jednako važan kao i sam film jest i način na koji ga doživljavamo. U svijetu u kojem je ljude sve teže motivirati da izađu iz kuće iz njihovih udobnih kauča i sve većih TV ekrana, festivali nude iskustvo koje platforme ne mogu pružiti – osjećaj zajedničkog gledanja s velikim brojem ljudi u mraku kino dvorane. To je događaj. Trenutak. A posebnu vrijednost daje i susret s autorima koji nakon projekcija ostaju razgovarati s publikom, podijeliti kontekst, priču, dileme i odluke koje su oblikovale film. Gledati film u društvu drugih, osjetiti reakciju oko sebe i ostati još neko vrijeme u dvorani u izravnom kontaktu s autorima – to je ono što stvara razliku i čini da taj doživljaj ostane s nama i dugo nakon što se svjetla ponovno upale.

boris matić

Koji je posljednji filmski naslov koji vas je zaista oduševio?

Ja sam osoba koja provodi jako puno vremena gledajući audiovizualne sadržaje. Sigurno više od prosjeka. Tako da je ovo prilično teško pitanje – jer se zna dogoditi da često naletim na nešto što me uzdrma. No, posljednji film koji me baš, baš oduševio i ujedno potresao bio je Glas Hind Rajab Kaouther Ben Hanije i kojeg ćemo prikazati u programu „Ponovno s nama“ i koji je imao svoju premijeru pred dva mjeseca u Veneciji gdje je osvojio veliku nagradu žirija – Srebrnog lava. Film koji naizgled djeluje kao rekonstrukcija jedne vijesti, a zapravo te izbaci iz ravnoteže svojom snagom i emotivnom preciznošću koja udara ravno u srce. Osobito me se dojmilo kako redateljica koristi dokumentarne zapise telefonskog razgovora da bi stvorila snažnu umjetničku formu. To je tiha, ali razorna refleksija o životu, smrti i nepravdi. I dugo nakon gledanja tog filma ostaneš u tišini, vjerojatno jecajući i razmišljajući. I kao gledatelj i kao čovjek.

Što ne smijemo propustiti na ovogodišnjem festivalu? Koji naslov (li nekoliko njih) biste izdvojili kao vaš favorite iz programa?

Uvijek mi je teško izdvojiti samo jedan ili dva naslova jer je program stvarno raznolik i bogat: od intimnih priča i autorskih poetika do angažiranih političkih i društvenih tema. Imamo filmove koji dolaze iz vrlo različitih produkcijskih i kulturnih konteksta: od europskih autorskih prvijenaca, do naslova koji dolaze iz američkog indie miljea, pa sve do filmova iz ratom pogođenih područja. Svaki donosi nešto svoje, vlastitu atmosferu i pogled na svijet. Kao selektor Glavnog programa imam emotivnu vezu s većinom filmova, pa zato svima predlažem da bace pogled na našu web stranicu www.zff.hr, istraže malo, pogledaju sinopsise, trailere, informiraju se i pronađu film koji im je blizak – po temi, senzibilitetu, ili jednostavno trenutnom raspoloženju. Najbolji filmovi su često oni koje niste unaprijed planirali pogledati, a koji vam se kasnije urežu dublje nego što ste očekivali.

boris matić
boris matić

Kako vidite budućnost kina kao mjesta koje okuplja širu javnost – kod nas, ali i globalno?

Kino je još uvijek ritual. Mjesto na kojem se zajedno diše, smije i šuti. Tehnologija mijenja naše navike, ali potreba za zajedničkim gledanjem filmova nije nestala. Ona se samo mora ponovno ispričati novim generacijama. Povijest kinematografije pokazuje da se kino kontinuirano mijenjalo – od nijemih filmova koji su imali pratnju orkestra, pijaniste ili zvuka s ploča, preko dolaska zvuka, širih ekrana, Dolby sustava, 3D-a i digitalnih projekcija, pa do današnjih pokušaja dodatne atraktivnosti kroz razne formate i efekte. I sve to je prirodan razvoj. Ono što je potrebno je kvalitetan sadržaj kojeg mi se čini nedostaje i vjera da ono što ideš gledati ima nekog smisla. Tako da vjerujem da će kina opstati – ne kao masovni servis za gledanje sadržaja, jer to danas već imamo kod kuće, već kao pažljivo kurirani prostor povjerenja i susreta. Mjesta poput nekadašnjeg kina Europa koje smo uspješno vodili više od desetljeća, gdje publika može doći bez da zna što se točno prikazuje, vjerujući programu i ljudima koji ga biraju. Takva kina će uvijek imati svoju publiku.

Možemo zaključiti sa strujom svijesti – koje misli su vam na umu kada pomislite na ZFF?

Prvo mislim na ljude. Na našu ekipu koja s nama stvara festival. Na publiku. Na sretne autore koji su dobili gromoglasan aplauz nakon projekcije. Na umor i sreću koje nosi svako festivalsko izdanje. Na spoznaju da smo opet stvorili nešto što je vrijedilo. I to ponovno već skoro dvadeset i treći put. To je malo čudo koje me još uvijek čini jako ponosnim.

SAZNAJ VIŠE: