“Gospode, na što smo ličile!” Ova rečenica, popraćena nezaustavljivim smijehom, neizostavna je kada s prijateljicama gledam fotografije iz srednje škole. Pretanke obrve (koje su bile u potpunom neskladu s mojim obrazima) i slojevi sjajila za usne preko tamnije olovke (iskreno, ne sjećam se ni kako sam uspjela jesti s tim) jednako su mi dragi iako me sada ni mrtvu ne biste uhvatili u istom izdanju.
Tada su me činili neizmjerno sretnom i nimalo se ne kajem, niti smatram da sam bila “slijepa” što sam ih nosila. Jesu li mi savršeno pristajali? Pa, obrve svakako ne, ali činili su da se osjećam hot, a to je cijela poanta, zar ne? Ljepota je u oku promatrača, a moje oko tada nije bilo isto kao sada. Zbog toga mi se od početka ne sviđa izraz beauty blindness. TikTok je još jednom preimenovao nešto dobro poznato i predstavio ga kao nešto novo, privlačeći horde ljudi u komentarima. U teoriji, ništa loše. U praksi? Stvari stoje malo drugačije.
Ja ne znam na kojoj planeti žive ljudi kojima nije jasno da su sve društvene mreže zapravo pojačala svega onoga što ljudi (i mase ljudi) nose u sebi. Sam po sebi TikTok nije ni dobar ni loš, on je samo naše ogledalo. Nažalost, ljudske nesigurnosti, nabijanje osjećaja srama i kopanje po ranama nepoznatih osoba neke su od omiljenih (olimpijskih) disciplina mase. Obično sve počinje pod zastavom osnaživanja i otvaranja diskusije, a završava se nekakvim polu-trolanjem.
“Beauty blindness” je školski primjer ove priče.
Da sam pripadnica Gen Z generacije, govorila bih o svojim make-up eksperimentima kao o “eyebrow blindness” i “lip gloss blindness.” Ali što to zapravo znači? Korištenjem ovog izraza, sve više ljudi pokazuje fotografije iz prošlosti (i sadašnjosti) kako bi demonstrirali kako nisu shvaćali da su pretjerali ili nešto rade pogrešno. To može biti bilo što: od boje pudera (previše svijetla, previše tamna, previše narančasta – tko sam ja da bacim prvi kamen, bila sam navučena na Guerlain Terracotta bronzer) do filera za usne ili frizure. Mnogi također pokazuju svoj trenutni izgled i pitaju potencijalno beskonačnu publiku na aplikaciji koja je njihova trenutna “sljepoća” kako bi se uljepšali, jer ponekad – kada smo unutar toga i naviknuli smo se gledati u ogledalu svaki dan – neke stvari ne primjećujemo.
Na društvenim mrežama sve je igra. Cilj je postati viralan, dobiti engagement. Međutim, ako ste ikada u svom životu proveli neko vrijeme čitajući komentare, možete zamisliti kako se ova igra “beauty blindness” u nekim slučajevima pretvorila u pravo krvoproliće. Neki je koriste za vrijeđanje drugih ili oštru samokritiku, dok drugi pričaju o tome kako su drugi slijepi, čak i kada content creator nije tražio ničije mišljenje na tu temu. Ukratko, “beauty blindness” postao je jedva prikriven način napada na druge zbog njihovog izgleda. Nije bitno radi li se o stvarima koje se mogu promijeniti (kupnjom novog pudera, boljim blendanjem ili pohađanjem tečaja šminkanja), ovdje je riječ o stavu, o porivu da se nešto kaže, da se izraze mišljenja o tuđem izgledu, čak i kada to nije izričito traženo.
Nemojmo se lagati: šminka, čak i kada njome ne vladamo savršeno, je lijepa stvar jer nam omogućuje eksperimentiranje, isprobavanje i slanje poruka. Te poruke ne moraju uvijek biti pozitivne; razmislite o nedostupnom makeupu, kao obrambenom mehanizmu protiv neželjene pažnje. Zašto to ne bismo prihvatili? Zašto ne bismo priznali da ono što nam se sviđa postoji i može se nositi i isticati čak i izvan aktualnih trendova, i da to ne znači odmah da je riječ o nekoj vrsti “sljepoće”?
Uostalom, neprekidan je niz nekadašnjih mega-trendova koji su danas označeni kao nekakva “beauty blindness.” Isto tako, postoji neprekidan niz trendova koje bih iz ove perspektive mogla nazvati svojom vlastitom “beauty blindness”, a koji su ponovno tu – poput tamne olovke i sjajila za usne, a koji me danas čine najkul tetom svojoj nećakinji.
Hajde, nemojmo ubiti ljepotu igranja sa šminkom i radimo što god nam je volja, jer ona upravo zato i postoji – za svako životno doba.
