Društvene mreže danas su postale neiscrpan izvor inspiracije i platforma za otkrivanje novih talenata, a jedna od osoba na koju smo naišli na Instagramu mlada je umjetnica Anna Khozeeva-Golembo. Njezini radovi odmah su nas očarali, a njezina jedinstvena vizija, tehnička vještina i emotivni izraz prodiru kroz ekran (a možemo samo zamisliti koliki utjecaj imaju uživo). Annin rad odraz je duboke strasti i kreativne energije i baš zbog toga smo ju željeli bolje upoznati i predstaviti. Anna nam je kroz ovaj intervju otkrila sve o svom kreativnom procesu i inspiraciji, ali je podijelila i jednu dirljivu priču kako je njezin rad utjecao na ljude.
Mislim da bi najbolji način da se publika upozna s tobom bio da počnemo s pozadinom i kako si se uopće počela baviti slikanjem?
Odrastala sam u malom sibirskom gradu u Rusiji. Počela sam pohađati umjetničku školu sa 7 godina. Kasnije sam otišla na tehničko sveučilište koje nije imalo veze s umjetnošću, ali bih se potajno ušuljala na Sveučilište umjetnosti u Sankt Peterburgu s lažnom studentskom iskaznicom kako bih crtala skice ljudi. Ali iskreno, mislim da je moje ozbiljno zanimanje za slikanje počelo puno kasnije, oko 19. godine, kada sam postala znatiželjna oko pitanja poput “Zašto se Black Square Malvechija smatrana umjetnošću?” i “Kako je Artist’s Shit Piera Manzonija prodan po cijeni zlata?” Tada sam zaista počela dublje istraživati ovu temu. Svijet umjetnosti uvijek je pun žestokih rasprava o tome što zapravo čini umjetnost.
Što te inspiriralo da se posvetiš karijeri u umjetnosti i postoje li umjetnici ili specifični pokreti koji su značajno utjecali na tvoj rad?
Ne mogu reći da me određeni pokret ili umjetnik inspirira. Stalno proučavam povijest umjetnosti i volim je u svoj njenoj raznolikosti. Previše fokusiranja na jednu stvar lako može dovesti do imitacije. Kad sam bila mlađa, dok mi je mama plela kosu za školu, iz dosade bih listala albume s reprodukcijama Rubensa i Salvadora Dalija. Ovo je samo jedan primjer, ali bilo ih je mnogo, i mislim da je to možda imalo neki utjecaj na mene.
Možeš li opisati svoj umjetnički proces? Koji su tvoji omiljeni mediji ili tehnike koje koristiš i postoji li nešto što si probala, ali ti se na kraju nije svidjelo?
Moj kreativni proces temelji se na stalnom učenju i prevladavanju izazova. Ponekad zavidim umjetnicima koji mogu bez napora stvarati slike dok se ja borim s gotovo svakim djelom, boreći se s platnom. Radim mnogo proba, i mnogi eksperimenti na kraju završe pohranjeni sa strane. Radim s akrilima, uljima, tintom i klasičnim grafičkim materijalima. Svaki materijal odgovara različitim zadacima, a ponekad možete pronaći neočekivanu uporabu. Na primjer, volim topiti voštane bojice sušilom za kosu i razmazivati ih suhom četkom.
Danas vjerujem da je važnije nego ikada za umjetnike da pronađu svoj “vlastiti” materijal kako bi svom radu dali jedinstven pečat. U ovoj eri globalizacije i društvenih medija, s toliko umjetnika, istaknuti se predstavlja veliki izazov.
Tvoje nevjerojatne slike su ono što nas je privuklo tebi i na kraju nas navelo da te upoznamo na dubljoj razini. Dolazi li tvoja inspiracija iz tvojih emocija ili prizora koje vidiš, ili postoji nešto drugo što te inspirira?
Inspiraciju pronalazim u velikom broju stvari, od teksture gljive koja raste na drvetu do mjesta koje smo posjećivali na odmoru s mojim roditeljima kad sam bila dijete. Ali samo stvaranje također je inspirativno. Napor i prevladavanje poteškoća tijekom procesa inspiriraju me jednako kao i sve drugo.
Postoji li specifična poruka koju pokušavaš prenijeti svijetu kroz svoje slike?
U različitim vremenima me zaokupljaju različite teme o kojima volim razmišljati i koje duboko osjećam. U tom smislu, vrlo sam sebična umjetnica, fokusirana isključivo na ono što se događa unutar mene. Kad osjetim užas shvativši da jedna osoba može ubiti drugu, uzmem kist. Kad osjetim slatki miris trave i vidim ljude kako uređuju svoje vrtove i sade cvijeće, i kad se u tom trenutku osjećam dobro, također uzmem kist. Ako netko tko gleda moju sliku osjeti emotivni impuls, znači da sam sve napravila kako treba.
Koji je bio najizazovniji projekt na kojem si radila i kako si prevladala te izazove? Je li to bilo najbolje iskustvo u tvojoj karijeri ili bi istaknula neko drugo iskustvo kao najbolje u svojoj karijeri do sada?
Imam sliku nazvanu “Sito”, koja je posvećena ratovima. Rekla bih da je bilo najteže stvoriti, ali se stvarala tako lako pod mojom rukom da sam imala osjećaj kao da nisam ni razmišljala o tome kako se stvara.
Sjećam se kako sam sjedila okružena komadima tkanine natopljenim bojom, tražeći zanimljive teksture koje su odgovarale mom teškom psihološkom stanju. Ranije smo pričali o materijalima, i “Sito” je napravljeno od najobičnijih vreća za smeće koje koštaju 2 dolara, zalijepljenih na slikarsku traku i spaljenih upaljačem. Oko 300 malih kvadrata zalijepljeno je na platno veličine 180×180 cm kako bi se oponašale rupe od metaka s krvlju. To je prilično velik umjetnički objekt. Kroz ponavljanje istog elementa stvara prilično depresivan učinak. Sada visi u privatnoj zbirci jednog od mojih kupaca, i smatram ovu sliku malom pobjedom — pobjedom bliske veze između materijala i odabrane teme.
Koji su tvoji ciljevi za budućnost? Postoje li možda suradnje ili izložbe koje bi željela ostvariti?
Naravno, postoji mnogo galerija koje pratim, i izlaganje u njima bila bi nagrada za svakog umjetnika. Ali ako to ostavimo po strani, volim razmišljati o tome kako moje slike, raširene po svijetu, vise u domovima mojih kupaca. Umjetnost treba živjeti blizu ljudi. Kada osoba, sa šalicom čaja u intimnoj atmosferi svog doma, gleda umjetničko djelo, vjerujem da može osjetiti puno više nego kada se nalazi u pretencioznoj atmosferi galerije. Takvi prostori često tjeraju posjetitelje da se ponašaju na određeni način.
Kako vidiš trenutni svijet umjetnosti i svoje mjesto unutar njega?
Svijet umjetnosti trenutno prolazi kroz zanimljive promjene. Društvo u cjelini teži prihvaćanju, inkluzivnosti i toleranciji, i isto se događa s umjetnošću. Više ne postoji borba između popularne pop-umjetnosti i teško razumljivog apstraktnog ekspresionizma, kao ni između tehnološkog modernizma i ciničnog dadaizma, impresionizma i klasicizma. Plivamo u juhi gdje ima mnogo individualnih umjetnika i žanrovi su izbrisani.
Za umjetnike, to donosi veliku prednost — slobodu izbora. S druge strane, borba koju sam spomenula nekad je stvarala svoje heroje. Sada je to teži zadatak. Prešli smo dug povijesni put, od renesanse do “Comedian” Maurizija Cattelana. Javnost je postala sofisticiranija u kiču i izjavama. Proces razgradnje umjetnosti na atome već se dogodio, pa mislim da je danas sve teže umjetnicima doseći visine koje su nekada dosezali Picasso ili Monet.
Što se tiče mog mjesta u umjetnosti, mislim da je još prerano govoriti o tome. Vratimo se na ovo pitanje kasnije. Radim na tome.
Što se nadaš da će ljudi uvidjeti iz tvoje umjetnosti?
Vjerujem da je primarni cilj umjetnosti imati psiho-emocionalni učinak. Dobra umjetnost to čini u prvih nekoliko sekundi. Emocija je početak svake misli, i često navodi osobu na akciju. Dakle, ako moje slike mogu izazvati emotivnu reakciju, čak i na djelić sekunde, onda je moj rad vrijedan. Ta emocija će vjerojatno navesti osobu na neku akciju.
Sjećam se priče jednog od mojih klijenata nakon što su kupili sliku. Kada je slika donesena u njihov dom, njihova djeca su je počela grliti. Čuti to bila je nagrada za mene.
