Nevjerojatan je pothvat posvetiti većinu svog života jednom projektu koji se razvija i raste zajedno s osobom. Morana Marija Vulić je 26-godišnja ilustratorica i animatorica iz Zagreba, pohađala je grafički odjel Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, gdje je završila svoj prvi film Sophisma. Od 2018. godine studira na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku za nove medije i animirani film, gdje je i diplomirala svojim drugim filmom Illuminated, a magistrirala je 2023. svojim četvrtim filmom Toranj. No, The Grimport Misfits je projekt na kojem Morana radi praktički otkada je mogla napraviti prve kreativne poteze koji su se mogli smisleno oblikovati u priču. Riječ je o animatorici koja dijelove priče koja je smještena u imaginarni svijet dijeli na društvenim mrežama, gdje ju prati publika iz cijeloga svijeta. Teme kojima se bavi vezane su za mentalno zdravlje i kritiku društva u kojem su vrijednosti često iskrivljene i izmaknute iz polja moralnog i pravednog. Morana je izgradila nevjerojatno kompleksni svijet prepun likova, događaja i iskustava, a u svaki lik ugradila je dio sebe i osoba koje su je pratile kroz život. Zato mi govori kako, ako netko pročita njezine knjige, zapravo će saznati sve o njoj. Razgovarali smo s mladom umjetnicom koja na animacijama, ilustracijama i priči radi u svakom svom slobodnom trenutku.
Kako je krenula tvoja priča, kako si se našla u svijetu vizualnih umjetnosti?
Dolazim iz obitelji filmaša tako da sam oduvijek okružena filmovima i umjetnosti. Počela sam od malih nogu s pisanjem priča, a film nije dolazio u obzir jer sam po prirodi više introvert. Sljedeće logično je bilo posvetiti se animiranom filmu i od malih nogu sam krenula raditi ilustrirane priče i stripove. To me dovelo do trenutka gdje sam danas – priče koje vidite na mom Instagram profilu zapravo su se počele oblikovati od moje osme godine.
Riječ je o životnom projektu, nečem vrlo osobnom?
Shvaćam to kao cjeloživotni proces i projekt koji je tek sada poprimio konkretan oblik. Oko 2022. godine sam dobila priliku proširiti se i privući širu publiku, preko društvenih mreža. Likove sam počela razvijati sa 7 ili 8 godina i gradila sam taj svijet kad god sam za to imala vremena. Svi ti zamišljeni likovi imaju puno veze s mojim iskustvima i ljudima koji me okružuju. Naglasak je na njihovom unutarnjem stanju i možemo reći da su likovi odraz mojih emocija i mene same. Ako netko pročita te knjige, znat će sve o meni! Sada shvaćam da sam još kao mlađa, prenosila kroz priču svoje strahove i sve što me mučilo. Sve se to manifestiralo u likove koje danas vidimo. Mogu reći da je ilustracija i pisanje priča moj ispušni ventil, ali i način na koji održavam mentalni mir i higijenu.
I tvoj dnevni posao vezan je za kreativno izražavanje. Koliko se ono razlikuje od kreativnosti uložene u nastanak priča?
U firmi u kojoj sam zaposlena najčešće radim na animacijama i kratkim filmovima, što obožavam. Međutim, kada se bavim vlastitim ilustracijama, tada imam puno veću slobodu. Kod posla brže može doći do burnouta, možda jer u tom slučaju nema tolike povezanosti i nečeg osobnog. Na poslu radim kao animator, kreiram pokret, ne nužno priču i likove. Kod svojih ilustracija, mislim da je riječ o umjetnosti emocije jer je riječ o nečem iskonski mojem.
Koje su vodeće teme na kojima se baziraju tvoje priče?
Iako ima zaista puno likova, priča se vrti oko lika Ricka. Radnja je smještena u zamišljeni svijet, ali preslika je našeg društva. Smjestila bih ih žanrom u psihološku crime dramu. Bavim se najviše temom, odnosno efektom kako sistem koji profitira na temelju ljudske patnje ne može stvoriti ništa drugo osim čudovišta. I ne možemo izaći iz tog sistema bez posljedica. Bavim se pitanjem transgeneracijskih trauma, važnosti suočavanja sa svojim demonima i problemima. Taj zamišljeni svijet je i reprezentacija marginaliziranih skupina, pitanja nepravde i odnosa u društvu. Ono što volim napomenuti jest, kod pitanja generacijskih trauma, je da ih treba prihvatiti kao dio sebe i ne želim ih prikazati jednodimenzionalno, na način da izgledaju kao nešto plošno. Ok je to priznati da su dio nas i ne treba romantizirati proces oporavka, nošenja s traumom, a to se vidi i kroz samu priču.
Poseban naglasak stavljaš na pitanje mentalnog zdravlja. Danas se o tome intenzivno govori, no što smatraš da radimo ‘krivo’ kada govorimo o tome?
Važnost mentalnog zdravlja mi je jako važna u životu i važno mi je i pričati o tome. Priča koju pričam nije nužno nešto što ima happy end, ali poanta je da su se svi likovi okupili, svatko sa svojim traumama i problemima, i za sebe napravili sigurnu zonu.
U stvarnom životu, mislim da pitanje mentalnog zdravlja ne banaliziramo, ali ga romantiziramo. Zaista je važno da se o tome govori i treba uzeti u obzir da smo danas u svijetu koji je pun tjeskobnih situacija. Naše doba novih medija donijelo je problem stalne uključenosti što postaje toksično jer smo stalno okruženi novostima i vijestima – koje nisu pozitivne. Mislim da je to veći problem za generaciju koja je odrasla na Internetu i okružena je negativnom sa svih strana. Klinci su zbunjeni i bez toga, a danas društvene mreže odrastanje čine još više kompliciranim. Teško je procesuirati toliko informacija, stalni su strahovi, nesigurnosti, negativne vijesti… Ne vidim da je nitko od mlađih osoba uzbuđen oko budućnosti, i svi su pesimistični. Mislim da bi bilo čudno da danas nema toliko anksioznosti jer nema mogućnosti da se isključite. Stigma dolazi onda kada si netko ne želi priznati da ima problem, sram od priznanja problema ili nekih osjećaja je i dalje prisutan u javnosti. Poanta je prihvatiti, a ne ignorirati, i baviti se problemom na bilo koji način koji nam odgovara, bilo to uz profesionalnu pomoć ili samostalno.
Smatraš li digitalni način života i najvećim problemom svoje generacije?
Društvene mreže svakako imaju svoje tamne strane, koliko god predivnih stvari i iskustava nam donijele. Iako meni nekada nisu bile toliko bitne, jer ne volim dijeliti svoj život, ne mogu ih izbjeći jer mi je to posao. Jednostavno moram biti online. Najveći dio moje publike dolazi iz SAD-a ili Meksika i to ne bi bilo moguće bez online povezanosti. Međutim, ne znam što to točno znači za budućnost jer su mreže pune dezinformacija i propagande, a mladi više nemaju nemaju kapaciteta vidjeti što je istina, a što opasnost.
Kakve su reakcije pratitelja i onih koje privuku tvoje priče i animacije?
Zaista su pozitivne, zajednica je sve veća i pratitelji više pristižu iz inozemstva nego s naših prostora. Puno mi znači što sam barem na nekoga svojim radom ostavila utisak. Pričanje ove priče mi je puno pomoglo u životu, iako je bilo stresno otvoriti se i krenuti s objavama. Mogu reći da se zaista isplatilo jer ljudi javljaju kako su se pronašli u nekim dijelovima priče, u nekim iskustvima, poistovjetili su se s likovima, a to me ugodno iznenadilo.
Kako onda gledaš na budućnost, u kojem smjeru idemo, o čemu razmišljaš…?
Teško je izdvojiti samo jedan problem (smijeh) ali mogu reći da mislim kako je cijeli razvoj umjetne inteligencije nešto što izaziva strah i nesigurnosti. Postavljam si pitanja, hoćemo li i mi postati AI strojevi i hoćemo li raditi poslove koje ne želimo – jer će one kreativne preuzeti umjetna inteligencija? Mogu li strojevi proizvesti kreativno djelo? Sad trenutačno vjerujem da ne, ali tko zna što će biti za desetak godina. Nije ni bitno, na kraju dana, što god da AI nauči s vremenom, mislim da umjetnost nije samo nešto lijepo već je to i ekspresija, nešto ljudski, i ne povezujemo se samo s djelom već s umjetnikom, a to strojevi ne mogu zamijeniti. Da će se dogoditi promjena, sigurno. Možda se tada zato dogodi proboj manjih i indie umjetnika.
Vratimo se u bližu budućnost – možeš li nam otkriti neke planove?
Ono na čemu radim, i što planiram objaviti 2026. godine, je trilogija knjiga koje su dio cijelog projekta, a koje će biti dostupne online i u fizičkom obliku. Ta trilogija “The Kostrov Traces” je zapravo gotova i radim na detaljima. Na svemu radim sama, tako da je ovo self-publishing projekt. Iako je to teži put koji možda neće biti toliko financijski isplativ, isplati se jer mi pruža veliko zadovoljstvo. Pozitivno mi se vraća na lijepe načine i to mi je velika motivacija. Lijepo je da je nešto, dijelom mračno iz mene – postalo nešto inspirativno za druge.
Zahvaljujemo showroomu TRIKA na ustupljenom prostoru za snimanje
