Alba Miočev predstavila novu izložbu „Isto mjesto“

Alba Miočev u novoj izložbi „Isto mjesto“ istražuje sjećanje, prolazak vremena i promjenjivost osobnog pogleda
10.10.2026.
IMAGE SOURCE: Ivor Lapić
Alba Miocene
RECOMMENDED

Slikarica Alba Miočev novim ciklusom „Isto mjesto“ vraća se motivu koji je naizgled jednostavan, skupini stabala poznatoj iz svakodnevice, ali ga kroz vrijeme, sjećanje, boju i vlastite promjene pretvara u niz različitih prizora i raspoloženja. Isto mjesto tako nikada nije sasvim isto: mijenjaju se svjetlo, godišnje doba i atmosfera, ali prije svega osoba koja ga promatra.

Alba Miočev

U razgovoru, Alba Miočev govori o mjestima koja s vremenom punimo emocijama, nepouzdanosti sjećanja, odnosu figuracije i apstrakcije te o tome zašto joj je ponekad važnije vjerovati ruci nego unaprijed razrađenoj skici. Govori i o velikim formatima, glazbi koja prati nastanak pojedinih slika te o slikarstvu kao načinu „spremanja“ emocija i iskustava u vlastite kadrove.

Naslov izložbe je „Isto mjesto“. Što je za tebe to mjesto i zašto mu se vraćaš?

Ako mogu skupiti sve svoje misli i poslagati ih negdje da ih jasnije vidim, stavila bih ih na to mjesto. To je neko mjesto koje nam je svima poznato, ne opterećuje nas previše, a previše ni ne zadivljuje, ne traži ništa od nas niti ga doživljavamo pretjerano ozbiljno. Vidimo ga u prolazu, dio je našeg dnevnog ritma, šetnje i jedino što mu daje na važnosti jest vrijeme provedeno pokraj istoga. Može biti u kvartu, može biti obično stablo, zidić, ulična lampa, ali ga postepeno punimo emocijama koje uglavnom doživimo tek kada se udaljimo od njega.

U središtu novog ciklusa nalazi se skupina stabala koju prikazuješ u različitim trenucima. Što te privuklo upravo tom motivu?

Za mene je to posebno mjesto bila neuređena skupina stabala u kvartu. Dugo sam pokraj tog mjesta samo prolazila bez pretjeranog divljenja, iako sam uvijek mogla primijetiti da se na njemu spajaju jako lijepi odnosi boja. Uglavnom bih ga doživjela u sumrak ili u zoru, radi kontrasta koji bi se tada događali. Postalo mi je zanimljivo promatrati oblik koji ta stabla tvore i podsjećala su me na nekakvu sigurnu špilju, na sličan osjećaj koji imam pred Da Vincijevom Djevicom na stijenama, koliko god smiješno to zvučalo, pošto ovo nije ništa nalik na sakralnu intimnu scenu, uz djelomično betoniran put i pokoju lokvu s nekad dobrim odrazima.

Mjesto može ostati isto, ali se naš pogled na njega s vremenom mijenja. Koliko je ovaj ciklus zapravo priča o promjenama kroz koje si prolazila?

Tema prolaska vremena se nekako sad već duže provlači kroz moj rad. Zanimljivo mi je kako iste stvari možemo gledati na puno načina samo radi vremena i iskustva koje smo dobili između dvije točke. Ne postoje dva identična pogleda na istu stvar, uvijek postoji barem mala razlika u našem doživljaju. Prvo sam razmišljala o ovome mjestu kao o nekakvom „checkpointu“, da vidim gdje sam sa sobom. Pošto ga više nemam priliku vidjeti svaki dan, nego možda svakih nekoliko tjedana ili mjeseci, promatrala sam ga na Google Mapsu dok sam slikala ove slike i pokušavala se smjestiti u određene emocije. Sa svakom emocijom i stanjem izgledalo je drugačije i svidjela mi se ideja da jedno mjesto može poslužiti kao referenca za bezbroj scena. Možda me i privlači ideja da nam u životu treba puno manje od onoga što mislimo da nam treba.

Kakvu ulogu sjećanje ima u tvom slikarstvu? Zanimaju li te više stvarne uspomene ili ono što se s njima događa nakon što prođe vrijeme?

Jednako me zanima i jedno i drugo. Iz istog sam se razloga u prošloj seriji bavila temom djetinjstva, jer tada još nisam razmišljala o proživljenim trenucima u svrhu slikanja ili analiziranja. Samo sam ih proživljavala. Mislim da je slika, što god predstavljala, zapis sadašnjeg trenutka. Ne vjerujem uopće da stvarna uspomena postoji, čim taj trenutak prođe, to već postaje nešto dorađeno, drugačije od samog trenutka koji se stvarno dogodio, ali zato je i zanimljivo. Sviđa mi se što nijedna priča ne može biti ispričana na potpuno isti način, kada bi bilo drugačije, svijet bi bio baš dosadno mjesto.

Isti prizor slikaš u različito doba dana i noći, kroz različita godišnja doba i osvjetljenja. Koliko promjena svjetla i boje omogućuje da istom motivu daš potpuno drukčije raspoloženje?

Prije svega, važno mi je odrediti kakav ugođaj želim uspostaviti u slici. Čak i ako imam isplaniranu priču koju želim prikazati, moram znati u kakvom se ugođaju nalazim, i ako se uspijem zadržati u tom ugođaju, onda boje i kompozicija dođu puno brže i lakše. Za raspoloženje koje sam htjela prikazati u slici „Prvi snijeg“ mi je, na primjer, odmah bilo jasno da želim koristiti bijelu boju i da moram slušati istu pjesmu na „loopu“ (točnije Beach House – Lover of Mine) dok ne dođem do kompozicije, jer me jasno vraćala na to mjesto, u to doba. Ne bi prenosila isti doživljaj da je na sebi imala bilo koju drugu boju – barem meni ne.

Tvoje se slike često nalaze negdje između figuracije i apstrakcije. Kako odlučuješ koliko ćeš motiva zadržati prepoznatljivim, a koliko prepustiti boji, potezu i gesti?

Ne odlučujem baš previše, više se prepustim ruci pa u pauzama između dva dana razmislim hoću li nastaviti vjerovati ruci ili mi stvarno treba razrađenija skica. Ja sam veliki fan figuracije, ali sam tijekom godina shvatila da si jednostavno ne mogu ne dopustiti da nešto zamrljam, istočkam ili iscrtam. Super mi je taj trenutak u kojem mi glava stane raditi, a ruka leluja, podsjeća me više na pisanje nego na slikanje. Ne događa se uvijek, ali kad se dogodi, baš je dobro i ne želim si to uskratiti samo da bih bila dosljedna skladnoj skici koju sam možda prije napravila.

Novi ciklus velikim je dijelom nastao na velikim formatima. Kako veličina platna utječe na tvoj način rada i na fizički odnos prema slici?

Mislim da na velikom formatu već ta dimenzija određuje osjećaj i samim time slika može biti jednostavnija. Smiruje me gledanje u veće površine i volim što se može toliko puta ponavljati sličan uzorak, a da djeluje uzbudljivije nego na malom formatu. Smatram da je jednako teško naslikati veliki i mali format, ali iz različitih razloga. Mali format uvijek planiram malo duže nego veliki jer ima manje prostora za greške, prostori za kontrast su uski, treba malo mudrije odabrati odnose, sve je jako lako zagušiti. Mislim da veliki format može izgledati loše ako se tretira jednakim potezima kao na malom formatu, dugo mi je trebalo da se odmaknem od toga i prihvatim da se mogu „razbacati“ na velikom formatu. Jednostavno mi je zabavnije slikati na velikom formatu, volim se kretati dok slikam.

U radovima se pojavljuje i naslikani okvir koji dodatno određuje prostor slike. Zašto ti je bilo važno uvesti taj element i što on omogućuje?

Dugo sam slikala „slike u slici“, tj. određeni prizor koji unutar sebe ima još jedan kadar. Jedan je bio odgovor na drugi, obično spoj apstraktnog dijela i figurativnog. Referenca za figurativni dio bile su razglednice i stare obiteljske fotografije te fotografije iz antikvarijata, a odgovor na to bio je apstraktni dio, odnosno moj doživljaj te scene. Sada sam taj figurativni dio ostavila kao referencu u glavi, a ostao je skoro samo ovaj apstraktniji dio na platnu. Okvire na slikama više doživljavam kao dva sloja slike, jedan na drugome, iako mi se sviđa ideja okvira kao granice koju sami stavljamo na doživljaj nečega, da nam priča ima početak i kraj. Ova serija i jest kadriranje određenih dijelova skupine stabala i „spremanje“ svake emocije u svoj kadar i boju. Često razmišljam o skupinama misli i emocija u obliku Polly Pocket kućica ili nekih ladica. Kako sve to smisleno potrpati na jedno manje mjesto? Koje bih stvari stavila u tu ladicu da promatraču lakše prenesem ono što želim reći?

Kada bi se danas vratila na svoje „isto mjesto“ i usporedila osobu koja ga sada promatra s onom koja ga je gledala prije deset godina, što misliš da se najviše promijenilo?

Ovo je teško pitanje. Neka srž iz koje crpim inspiraciju ostala je ista, zato mi se i sviđa to mjesto, ali je sada mogu prikazati na puno više načina. Možda je promjena samo u tome što s vremenom postajemo malo hrabriji ili nas jednostavno nije briga, nešto od tog dvoje.

Izložba Albe Miočev „Isto mjesto“ u zagrebačkoj galeriji Kolekcionart traje od 2. do 24. listopada 2026. godine.

SAZNAJ VIŠE: