Velike su šanse da ste vidjeli ovaj video. Možda vam ga je, kao meni, izbacio algoritam. Možda ga je resherao na story netko koga pratite. Muškarac sjedi u pažljivo uređenom prostoru koji (važno!) nije minimalistički i objašnjava kako je moderni svijet postao previše čist. “Svaki kafić izgleda kao showroom, svaki stan je bež, svaki brend koristi isti font, svaki video ima istu pozadinu.” Negdje usput, kaže, dobar ukus postao je odsustvo ukusa. Uklonili smo nered, zatim boju pa ukras i na kraju osobnost (spomenimo uklanjanje osobnosti i automatski na pamet pada AI sadržaj, zar ne?). Sve točno. Nije ni čudo što su mnogi brže-bolje repostali.
Prije koji mjesec (ili tjedan, jer vrijeme je počelo čudno teći) svi su repostali one kolaže sa starim raznobojnim interijerima i eksterijerima nasuprot današnjem “pared down” sivilu. Gdje su nestale boje, čini mi se da je bio slogan.
Živimo u teroru lažnog minimalizma. Onaj pravi je danas ugrožen, ali osjetit ćete ga kad pogladite rukom organski zaobljene linije Neva stolice, na primjer (zagrebački Regular Company za Bosanski Artisan, naravno). Nema joj se što dodati ni oduzeti. No ovaj fejk, ovaj što nas terorizira, proširio se na interijere, modu, hotele, restorane, ambalažu, web stranice i društvene mreže. Poput uputa koje svi slijede jer se boje da ne ispadnu glupi, on nije nikakav osobni izbor.

U Beogradu je stanje doista kritično već godinama. Jedina trgovina (ako je uopće mogu tako nazvati jer je u pitanju spoj concept storea i studija za dizajn interijera) koja se potpuno razlikuje od svih ostalih je Maison Midori. Ako su i dobili isti moodboard kao svi ostali, osnivačica Ivana ga je svjesno odlučila ignorirati. Ne radi se o agresivnom maksimalizmu ili glasnom tjeranju kontre, nego je kod njih izbor i dalje izbor. Kada to postane iznimka koju odmah možete imenovati, tužno je i jasno koliko se ostatak ponude vrti u istom (ne samo) vizualnom jeziku.
KAKO IDENTIFICIRATI AI SADRŽAJ?
No, da se vratim na video. Kako ga je podijelilo nekoliko ljudi koje poznajem, pogledala sam ga ponovno, zatim još jednom i više se nisam mogla oteti osjećaju da tu nešto nije sasvim u redu. Za početak, sam čovjek je zapravo non-descript. Pomalo kao neki avatar Konstantina Grčića, ali baršunastijih ivica. Pokreti, glas, zatim i lijepi prostor odjednom su otkrili nekad teško dokazivu kvalitetu AI sadržaja.
Uspjela sam pronaći interijer. U pitanju je renesansna talijanska vila koju je šezdesetih renovirao poznati talijanski arhitekt Carlo Scarpa sa svojim sinom. Pozadina na videu identična je po svemu sa fotografijom te vile koju potisuje fotograf Paolo Abate. Sjene, knjige na stolu – pogledajte sami.
Otišla sam na profil na kojem je objavljen. Pripada portugalskom brendu naočala Lohause (odličan brend, btw), a muškarca iz videa nema ni na jednoj drugoj objavi. U komentarima je bilo i nekoliko ljudi koji su postavili isto pitanje kao i ja: je li video zapravo AI sadržaj? Neki odlučno tvrde da jest. Nisam pronašla službenu konačnu potvrdu (iako je meni i fotka dovoljna) pa ne mogu ništa tvrditi, ma što god mi moj želudac govorio.
Ako je moj osjećaj prešao iz ugodnog u tako neobjašnjivo neugodan, moram priznati da je toj neugodi poprilično pridonijelo koliko je malo ljudi uopće postavilo pitanje o mogućnosti da se radi o AI sadržaju. Većina komentara odnosi se na poruku. Ljudi se slažu, hvale video, u zboru kukaju o bezličnim interijerima i gubitku individualnosti. Video na temu toga kako je svijet postao previše kuriran i uniformiran izgleda toliko kurirano i uniformirano da mogućnost njegove vlastite artificijelnosti gotovo nikome nije ni očita niti ometa poruku.
Pomalo jezivo, priznat ćete. Kritika uniformnosti proizvoda je jednako standardiziranog sustava kao sve što kritizira. Negdje među komentarima pojavio se i savršen sažetak cijele stvari: „Robots telling robots to criticise robots.“
Od početka mi je i nešto u tekstu videa zvučalo poznato. Rečenica „Somewhere along the way, good taste became the absence of taste“ realno je parafraza poznate izjave Williama Bernbacha, jednog od najvažnijih ljudi u povijesti oglašavanja: „Don’t confuse good taste with the absence of taste.“ Bernbach je umro 1982. godine. Njegova rečenica je, eto, preformulirana da savršeno odgovara kratkom videu o suvremenoj estetici, bez spominjanja autora naravno, pa se vi poslije nemojte brinuti što tech bros kupuju i uništavaju knjige.
Savršen način da se ilustrira kako danas nastaje velik dio sadržaja (i zašto prezirem fejk reference): ideje se odvajaju od izvora, malo preoblikuju, stave u novi vizualni kontekst i bace u cirkulaciju. Ne samo što se više ne zna odakle su, već ih više nitko ni ne doživljava kao posuđene.
E, baš to se dogodilo s minimalizmom, tom “estetikom” (jasno vam je da je minimalizam više od estetike) koju video kritizira. Minimalizam sam po sebi nije stvorio milijune identičnih bež stanova. A, ne. To su učinili ljudi koji žive od toga da sve pretvore u formulu.
Moda se godinama naružuje na isti način. Quiet luxury u plastičnoj čaši uspio je čitavu ideju sofisticiranosti svesti na nekoliko boja, materijala i silueta koje se mogu kupiti u svakoj cjenovnoj kategoriji. Brendovi mijenjaju logotipe u identične sans serif natpise. Kafići od Lisabona do Zagreba imaju iste stolove, iste lampe i šalice. Srbi po Beogradu glume da žive u Kopenhagenu.
Zato pišem o ovom videu. Poruka je dobra, čak i ako nije nova, zbog toga negdje dira žicu. A onda skopčaš da je proizvod sustava koji kritizira. Ako ste ga sačuvali ili prošerali, od vas je vrlo perfidno napravio magarca. Evo, priznajem prva, da od mene jest jer sam gledala gallery wall i pomislila koliko je lijep.
Živimo u trenutku u kojem AI sadržaj može govoriti o autentičnosti, koristiti ukradenu tuđu misao i biti masovno dijeljen kao manifest individualnosti. Toliko smo se odvikli od suštine da smo prestali provjeravati ima li iza estetike ikoga.