Projektirati vlastiti dom za arhitekta je vjerojatno najosobniji zadatak. Sve ideje koje je godinama razvijao za druge odjednom mora prilagoditi vlastitoj svakodnevici, navikama i obitelji. Kada je Jan Jakub Tesař krenuo osmišljavati svoju obiteljsku kuću u Pragu, iza sebe je imao više od dva desetljeća iskustva. Ispred njega bila je mala gradska parcela na kojoj je trebalo pomiriti poprilično velik broj želja i ograničenja. Rezultat je nazvao Minimal Maximum, a već prvi pogled na interijer objašnjava zašto.

Na zemljištu između vila i stambenih zgrada dugo su stajale samo tri zahrđale garaže. Susjedni objekti bili su blizu, uz parcelu prolazi željeznička pruga, a ondje je rasla i velika trešnja koju je trebalo sačuvati. Ukratko, lokacija koju biste teško povezali s idejom prozračnog obiteljskog doma. Upravo su ti uvjeti, međutim, odredili arhitekturu kuće koju potpisuju Jan Jakub Tesař i Ján Stempel iz studija Stempel Tesař architekti.

Umjesto hodnika, prostor koji povezuje cijelu kuću
Kuća zauzima svega 70 četvornih metara zemljišta, ali njezina unutrašnjost razvija se kroz tri etaže s pomaknutim polurazinama. Prostorije su postavljene na različitim visinama i povezane čeličnim stubištem, s čijih se podesta ulazi izravno u pojedine prostorije. Klasičnih hodnika nema, pa je površina koja bi inače služila prolasku postala dio prostora za život.

U središtu svega je blagovaonica sa stropom visokim 4,2 metra, u koju dnevno svjetlo ulazi iz triju smjerova. Ona je mjesto okupljanja, ali i poveznica između različitih razina doma. Velika klizna staklena stijena otvara pogled prema vrtu, zbog čega zelenilo postaje važan dio interijera.

Uz blagovaonicu se nalazi spušteni dnevni boravak trapezoidnog oblika, zamišljen kao intimniji kutak s bibliotekom. Njegov položaj proizlazi iz uvjeta gradnje i odnosa prema ulici, ali u svakodnevnom životu donosi ugodnu prostornu razliku: otvorenoj, visokoj blagovaonici pridružen je zaklonjeniji prostor za čitanje i odmor.

Beton i orah kao glavna kombinacija interijera
Vidljivi beton provlači se zidovima i stropovima, s očuvanim tragovima oplate koji prostoru daju sirov karakter. Toplinu mu donosi orahovo drvo, a posebno je zanimljivo da je drvo korišteno za niz elemenata interijera dobiveno iz jednog debla. Njegova se tekstura ponavlja u ulaznom prostoru, dnevnom boravku, na kuhinjskim frontama, kliznim vratima i elementima uz stubište.

Ugrađeni namještaj ovdje ima i ulogu organizacije prostora. Osim dviju pregrada koje odvajaju kupaonice, upravo on definira pojedine zone. Spavaće sobe mirnije su i izvedene s namještajem u neutralnoj bijeloj boji, dok kuhinjsku radnu plohu čini crni kamen Nero Zimbabwe. U interijer su uklopljeni i obnovljeni komadi dizajna iz 1930-ih, među kojima su radovi Marta Stama.

Izvana kuća ostavlja drukčiji dojam. Pročelje, vrata i dio ograde obloženi su bijelim profiliranim aluminijskim limom. Njegova okomita rebra stvaraju suptilnu igru svjetla i sjene, a različite dijelove građevine povezuju u vizualno skladnu cjelinu.

Jednako pažljivo osmišljeno je i funkcioniranje doma. Troslojna stakla, ventilacija s povratom topline, dizalica topline i podno grijanje pridonose energetskoj učinkovitosti, dok fotonaponski paneli pokrivaju dio energetskih potreba. Kišnica se prikuplja za zalijevanje vrta i zelenog krova.

Projekt je razrađen sve do posebno dizajnirane kvake, ali njegov najzanimljiviji detalj ipak je način na koji se prostor koristi. Tri spavaće sobe, vrt, biblioteka i velika zajednička blagovaonica smješteni su na parcelu koja je godinama djelovala gotovo neiskoristivo. Naziv Minimal Maximum sasvim mu dobro pristaje.