Neki dan gledam fotografije starih Armanijevih revija (mislim da su bile devedesete) i pitam se postoji li danas itko osim Madsa Mikkelsena tko ima onaj elegantni, cool vibe kakav su imali njegovi muškarci tog doba. Naravno da ima odlično odjevenih muškaraca, npr Jacob Elordi ali on mi nema tu muževnost. Više je zgodan smušeni dečko nego Armani muškarac. Volim i Alexandera Skarsgårda, ali ni on nije taj tip frajera. Odlično se odijeva i vjerujem da bi ga radi kombinacija koje bira pustili u Berghain (za razliku od Drakea), ali to opet nije to.

Ako znate nekog poznatog muškarca koji vas podsjeća na mladog Al Pacina u oversized Armanijevu kaputu ili Richarda Gerea u mekanom sakou koji savršeno pada preko ramena, molim vas da mi javite. Možda sam nešto propustila.
Armanijevi modeli hodali su s rukama duboko u džepovima hlača, u odijelima u kojima se očito moglo disati, hodati i živjeti. Sve je izgledalo elegantno, senzualno i nevjerojatno cool. Upravo me ta lakoća stalno vraća Giorgiju Armaniju osamdesetih i devedesetih.

Armani je razumio koliko privlačno može izgledati muškarac kojem je ugodno u vlastitoj odjeći. Njegovi su krojevi imali mekoću: sakoi su oslobađali tijelo, tkanine pratile pokret, a hlače s naborima i višim strukom široko padale preko cipela. Ramena su silueti davala karakter, dok je ostatak odijela ostajao opušten. Bilo je nečeg posebno privlačnog u toj kombinaciji krojačke preciznosti i ležernosti. Mogli ste nositi košulju i kravatu, a i dalje izgledati kao da vam je odijevanje najprirodnija stvar na svijetu.

Filmsku verziju te privlačnosti dobili smo 1980. u „Američkom žigolu”, za koji je Armani odijevao Richarda Gerea. Njegov Julian Kaye pažljivo bira košulje, slaže kombinacije i razumije što odjeća radi za njega. Sivi i bež tonovi, lagani sakoi i besprijekorne hlače postaju sastavni dio njegova zavodničkog repertoara. Gere je imao lice i držanje za taj lik, ali garderoba je odradila ozbiljan dio posla. Teško je zamisliti taj film bez nje.

A onda su tu kaputi. Dugi, široki, s velikim reverima, dovoljno raskošni da već samim hodom naprave cijelu scenu. Baloner stegnut remenom preko odijela, vuneni kaput prebačen preko pletiva, ovratnik podignut sasvim usput. Na tim fotografijama upravo su volumeni ono što prvo privlači pogled. Odjeća ima težinu, teksturu i prostor. Rub kaputa pomiče se u hodu, hlače se lome na cipelama, rukavi ostaju komotni. Sve zajedno izgleda puno zanimljivije jer nije pripijeno uz svaki centimetar tijela.


Pacino u tamnom kaputu i jednostavnoj majici savršeno utjelovljuje to raspoloženje. Pomalo razbarušena kosa, naočale s malim okvirima i dovoljno nonšalancije da formalniji komad postane svakodnevan.

Sličnu je lakoću imao i sam Armani u kombinacijama balonera, pulovera i opuštenih hlača. Tri jednostavna komada, odlične proporcije i čovjek koji ih zna nositi.

Muškarci kakve je zamišljao djelovali su odraslo, dotjerano i potpuno opušteno u isto vrijeme. Kravata im pristaje, široke hlače imaju smisla, a dobar kaput očito zaslužuje glavnu ulogu u garderobi.
Siva, pješčana, smeđa i tamnoplava ostavljaju prostor kroju i licu. Ima tu i taštine, naravno, ali one šarmantne: zadovoljstva koje osjećate kad se dobro odjenete prije izlaska iz kuće.

Dok gledam Armanijeve osamdesete i devedesete, uhvati me želja da muška moda opet ima taj elegantni, seksi vibe. Dotad imam Madsa Mikkelsena kao vjerojatno posljednjeg cool lika na svijetu. Imam i Skeptu, ali to je već druga priča.