Što ostaje od Splita kada sve pretvorimo u turističku atrakciju?

Sve je ljepše, modernije i popularnije, samo Split sve manje liči na sebe
23.10.2026.
IMAGE SOURCE: Mateja Sučević/Privatna arhiva
Split
RECOMMENDED

O Splitu, njegovoj turističkoj ponudi i umiranju centra grada već se puno pisalo. Po meni, najbolja kolumna koja daje detaljnu dijagnozu svega što nam se događa ona je Borisa Dežulovića iz 2018. godine, „Split: Kronika jedne propasti”. Tada možda još nismo bili svjesni što nas čeka, ali Dežulović je gotovo proročki najavio i gore. I evo nas danas, u situaciji u kojoj smo postali stranci u vlastitom gradu, ali baš u potpunom smislu. 

Ovo nije još jedan članak o politici, iako ona snosi velik dio odgovornosti za ono što nam se događa. Ovo je prije svega tekst o trendovima, našim navikama i načinu na koji konzumiramo vlastiti grad. Jer koliko god je lako upirati prstom u druge, činjenica je da u svemu tome, svjesno ili nesvjesno, sudjelujemo i sami.

Lako je tugovati kada čujemo da se zatvara još jedno kultno mjesto u gradu. Nedavno je tako odjeknula vijest o zatvaranju slastičarnice Oš kolač, iza koje stoji Tea Mamut. Nakon deset godina rada, još jedno mjesto koje je Splitu davalo nešto posebno zatvara svoja vrata. I naravno da ćemo svi komentirati kako grad gubi identitet, kako više ništa nije kao prije i kako nestaju mjesta koja su činila njegovu svakodnevicu.  Ali koliko smo puta u posljednjih godinu dana ondje zapravo sjeli i naručili kolač?

Biramo li mjesta zbog kvalitete ili zato što su popularna na Instagramu?

Slično je i s odlascima u centar.  Žalimo se kako nema parkinga u centru, a mnogi od nas žive u radijusu od nekoliko kilometara i realno mogu doći pješice, ali ne, mi za sve trebamo upaliti automobil (toliko o ekologiji). Osim toga, svojim pregledima i lajkovima sudjelujemo u stvaranju viralnih gastro trendova koji od nekih mjesta preko noći naprave place to be. Čekamo u redovima ispred suludih koncepata koje nam je preporučio netko tko možda ne zna gotovo ništa o hrani, a onda se istovremeno čudimo kako se zatvaraju mjesta iza kojih stoje ozbiljni profesionalci, poput Tee Mamut, chefice sa svjetskim obrazovanjem i iskustvom. Odlazimo u velike centre i kupujemo od korporativnih brendova, a naši obrtnici i male butige u Splitu su svoja vrata počeli zatvarati ima i 15 godina (tada nam to nije bio problem).

Moja mama ima butigu u gradu još od 1993. godine i danas je jedna od rijetkih koja je opstala u samoj gradskoj jezgri, poput nekog posljednjeg Mohikanca. I to, rekla bih, isključivo zbog ljubavi prema poslu koji radi i pukoj sreći jer je naišla na poštene ljude. Nekad se znam našaliti da je to jedno od rijetkih mjesta u gradu gdje se ljudi još uvijek gledaju u oči, gdje starije gospođe dođu nešto isprobati, a ostanu na čašici razgovora i gdje se vrijednost ne mjeri isključivo dnevnim utrškom. Ima još takvih mjesta, naravno, ali sve ih je manje i često se pitam koliko će još dugo opstati. Trgovine, mali obrti i svi oni prostori koji su nekada činili svakodnevni život centra su gotovo nestali, a čini se da nam je ostalo samo ugostiteljstvo. Što je već samo po sebi poražavajuće. A onda se još čudimo kada i neki mali ugostiteljski objekt, jedan od rijetkih koji je gradu davao karakter, zatvori svoja vrata.

Nedavno sam bila na kavi s jednom osobom iz svijeta gastronomije, koji živi u jednoj od europskih metropola. Pričao mi je kako su u njegovom gradu, ljudi već toliko siti copy-paste koncepata, koji nisu autentični i koje možeš otvoriti u bilo kojem dijelu svijeta, da se sve više vraćaju starim mjestima. Onima koja često nemaju ni društvene mreže, u kojima su se nekad okupljali kulturnjaci, umjetnici i alternativna ekipa. Mjestima koja nisu osmišljena da budu viralna, nego su jednostavno godinama postojala i okupljala svoje ljude.

Nakon toga tužno je komentirao Split. Rekao je kako imamo odličan potencijal za gastro ponudu, ali se sve više svodimo na uvozne i generičke koncepte, dok lokalnih, autentičnih mjesta ima sve manje. I nije teško shvatiti zašto. Najamnine su visoke, sezona diktira poslovanje, a društvene mreže stvaraju ogroman hype oko novih lokala koji imaju dobar interijer, zanimljivu priču i nekoliko viralnih videa. U takvom okruženju sve je teže opstati nekome tko samo želi raditi dobar posao, bez potrebe da svaki tjedan izmišlja nešto novo kako bi ostao zanimljiv algoritmu.

dizajn

Split je već dugo, barem meni, nekako tužan grad. Ljeti je prepun ljudi, ali sve manje imaš osjećaj da je to tvoj grad. Lokalno stanovništvo povuklo se u kvartove, a zimi se centar pretvara u grad duhova. I ono što mi najviše smeta jest što smo se na to gotovo naviknuli.

Sjećam se vremena kada se u grad išlo bez nekog posebnog plana. Na kavu, u šetnju, vidjeti koga ćeš sresti. Danas imam osjećaj da za odlazak u centar trebaš imati konkretan razlog. Večeru, dogovor, neki događaj. A i tada se često dogodi da završiš na istih nekoliko mjesta (onima koji nisu odlučili zatvoriti svoja vrata). I nije problem u tome što se otvaraju novi restorani, što imamo strane kuhinje ili što se grad mijenja. Dapače, bilo bi suludo očekivati da Split ostane isti kao prije trideset godina. Problem je što sve više novih mjesta izgleda kao da su rađena prema istom predlošku. Isti interijeri, slični jelovnici, isti način komunikacije na Instagramu. Sve je lijepo, moderno i vizualno privlačno, ali često nema nikakve veze sa Splitom. Nekad mi se čini da bismo pola tih lokala mogli preseliti u Barcelonu, Lisabon ili Berlin i nitko ne bi primijetio razliku.

Split

I onda se pitam što zapravo ostaje od identiteta jednog grada ako iz njega maknemo sve ono što ga čini drugačijim?

Jer grad nisu samo zgrade, ulice i povijesne znamenitosti. Grad su i mjesta na koja odlazimo godinama, konobari koji nas poznaju, mali obrti, kvartovski restorani, knjižare i kafići u kojima se okupljaju isti ljudi. Sve te naizgled nebitne stvari zbog kojih se negdje osjećamo kao doma.

A upravo takva mjesta najlakše nestaju. Ne mogu konkurirati najamninama koje se računaju prema turističkoj zaradi, nemaju budžete za ozbiljan marketing i često nisu dovoljno zanimljiva da bi završila u viralnom videu. Njihova vrijednost nije u tome koliko će ljudi privući u jednom vikendu, nego koliko su ljudi tijekom godina uspjela zadržati. I tu dolazimo do još jednog problema, a to je način na koji danas biramo gdje ćemo potrošiti novac.

instagram

Prije smo restoran otkrivali preko prijatelja, preporuke nekoga čijem ukusu vjerujemo ili jednostavno slučajno. Danas nam algoritam praktički servira gdje trebamo jesti, piti kavu i provoditi vrijeme. I nemojmo se lagati, svi smo barem jednom otišli negdje samo zato što smo to mjesto vidjeli nekoliko puta na Instagramu ili TikToku. I sama sam to napravila. Naravno da ne mislim da je svaki novi koncept loš, niti da su sva stara mjesta automatski kvalitetna. Ima odličnih novih restorana i mladih ljudi koji rade sjajne stvari. Ali mislim da smo malo izgubili kriterije. Kao da nam je postalo važnije koliko je nešto popularno nego koliko je zapravo dobro. A kada popularnost postane glavni kriterij, onda se i ponuda počne prilagođavati tome.

lifestyle

Zato imamo sve više mjesta koja su osmišljena da privuku pažnju, da dobro izgledaju na fotografiji i da ih netko preporuči u videu od trideset sekundi. Što je sasvim legitimno kao poslovna strategija, ali je problem kada takav pristup počne dominirati cijelim gradom. Posebno zato što Split nije beskonačno velik grad. Svaki prostor koji postane još jedan apartman, suvenirnica ili turistički restoran ujedno je prostor koji više ne može biti nešto drugo. I ne mora svaki prostor donositi maksimalnu moguću zaradu.

Znam da ovo zvuči pomalo naivno u vremenu u kojem su cijene nekretnina i najmova otišle u nebo. Naravno da će vlasnik prostora razmišljati o tome koliko može zaraditi. I ne očekujem da će privatni poduzetnici sami spašavati identitet grada. Ali negdje moramo povući granicu između razvoja turizma i pretvaranja cijelog grada u turistički proizvod.

Split

Jer ako je jedini kriterij koliko nešto može zaraditi tijekom sezone, onda nam zapravo više ne trebaju ni lokalne trgovine, ni knjižare, ni mali obrti, ni mjesta na kojima se okupljaju domaći ljudi. Sve to možemo zamijeniti nečim profitabilnijim. Samo što onda više nemamo grad. Imamo turističku zonu. A ono što mi je možda najtužnije u cijeloj priči jest koliko se često sjetimo vrijednosti nekog mjesta tek kada čujemo da se zatvara.

Tada kreću objave, komentari, fotografije i prisjećanja. Svi smo tamo nekad bili, svi imamo neku uspomenu i svima je žao. Ali od tih komentara nitko ne može platiti račune. Zato mislim da bismo, uz opravdane kritike gradske politike, turizma i svega što nam se događa, trebali malo pogledati i vlastite navike.

Ne tvrdim da će nekoliko kava, ručkova, odlazaka u galerije i slično spasiti Split. Problemi su puno veći od toga i bez ozbiljnijeg pristupa stanovanju, najmovima, poslovnim prostorima i razvoju grada teško će se išta bitno promijeniti. Ali mislim da je važno osvijestiti koliko smo i sami počeli konzumirati grad na isti način kao turisti. Odlazimo tamo gdje je trenutačno popularno, tražimo novo iskustvo, fotografiramo ga i idemo dalje. A možda nam zapravo ne treba stalno nešto novo. Možda nam treba više mjesta na koja ćemo se vraćati.

Što ostaje od identiteta grada kada nestanu njegova autentična mjesta?

Voljela bih da Split ponovno postane grad u kojem će ljudi imati razloga boraviti i u studenom, a ne samo od svibnja do listopada. Da imamo mjesta koja nisu osmišljena isključivo za goste koji će ovdje provesti tri dana. Da mladi ljudi mogu otvoriti nešto svoje bez pritiska da se moraju prilagoditi turističkom tržištu. I da ne moramo svake godine čitati o zatvaranju još jednog mjesta koje je godinama bilo dio naše svakodnevice.

SAZNAJ VIŠE: