Možda vam se naslov učini previše teatralnim u vremenu kad nam se modne rokade serviraju za dobro jutro, uz kavicu. No, ja brend Saint Laurent, samog Yvesa Saint Laurenta i, posljedično, sve što je za brend učinio Anthony Vaccarello uzimam vrlo osobno. Saint Laurent ponovno je siroče.


Znam da postoje nebrojene prave tragedije u svijetu i ne povlačim paralelu s tim. Ovo je moj osobni traktat, moja ljubav i to jedna od najvećih. Drugog boga do Yves Saint Laurenta ne priznajem, sve su ostalo apostoli (mog osobnog) panteona. Zato mi je Vaccarello srcu drag. U njegovim rukama kuća se vratila na put koji je zacrtao sam Yves i s kojeg je i sam skrenuo zbog godina, bolesti i prirodne smjene generacija. Genij? Da. Za samog Yvesa ne znam postoji li uopće mjerna jedinica, osim da ga usporedim sa Steveom Jobsom mode po tome koliko je izmijenio kolektivnu svijest.


Nakon što je sam zanemoćao, pa predao prvo prêt-à-porter, a zatim i visoku modu, kuća se našla u rukama nemilih stranaca. Tom Ford je, razumije se, neizmjerno talentiran na drugi način, ali osim nekoliko odličnih komada za brend Yves Saint Laurent nije učinio dobra. Hedi, Yvesovo dijete čiji je povratak u kuću podržao i hvalio i sam Pierre Bergé, učinio je da se o brendu priča, skinuo Yves s punim pravom (podržavam iako je odluka donijela svoje kontroverze) i genijalno redizajnirao butike. Ali odjeća? Nemojte me z…….ti. Ono što je radio za Dior Homme više je Saint Laurent no ono što je radio za brend tog imena (i dajte više čovjeku vlastiti label, da nam svima svane, rasturit će prodaju). Ako je Ford bio fancy gay uncle koji i ne zna baš što bi sa siročetom, u svojoj savršeno dizajniranoj vili u kojoj za drugo osim njegove estetike nema mjesta, Slimane je bio gay uncle partijaner, koji također ne umije gore spomenutom siročetu pružiti što mu treba. Nije to zloba, niti sebičluk, jednostavno nadilazi njihove moći razumijevanja.
I onda je došao Anthony Vaccarello
Kao svaka pristrana luda žena, prvo sam bila skeptična. Sve do revije s vinilnim tajicama. Tu mi je počeo otkravljivati srce jer vidjela sam naznake da razumije što mu je u rukama.
Zatim je došla revija za vrijeme korone, u pustinji, kao nastavak te prethodne po kojoj je pijesak bio na podu u Parizu. Modeli su šetali dinama, ja sam počela ridati. Zvala se, opravdano sentimentalno, I Wish You Were Here. Sve je bilo tu. Anthony Vaccarello učinio je ono što mi se činilo nemogućim, vratio je brend na izvorni put. Pričama o kodovima kuće danas svi ispiru usta, fuj. ALI. Estetski kodovi samog Yvesa vratili su se tom revijom, bermude su postale biciklističke tajice od kašmira, lepršao je prozirni muslin, zlatni oklop iz 1969., ali kao zaseban grudnjak, crni lakirani trench… No još više od estetskih kodova koji su neophodni, ali nisu dovoljni, isplivala je izuzetno jaka povezanost sa samim Yvesom (jer i pustinja) i sa samim vremenom u kojem je kolekcija nastala tj koroni. Brend je u svojim slavnim danima bio apsolutni zeitgeist. Ovom revijom u prosincu 2020. to je ponovno postao, nakon godina lutanja.
I tako je Saint Laurent prestao biti siroče.
Prošlo je malo vremena i naslovi „Svi žele biti Saint Laurent žena” postali su norma. Još važnije, postali su istiniti. Saint Laurent žena ponovno je postala pojam. Ja sam bila sretna. U Keringu su očito u nekom trenutku prestali biti sretni. Danas stil očito nije valuta. Valuta je promjena po svaku cijenu.


Parafrazirat ću Yvesa i reći kako je šok radi šoka bezvrijedan, on je (kod njega) uvijek morao biti u službi ljepote. Isto mislim i za promjenu radi promjene, pogotovo kad je inicira trust mozgova iz neke virtualne sale za sastanke koji nema pojma više što radi. Jer Kering se u zadnje vrijeme ponaša kao muha bez glave. Prodaja im pada, u panici su, kolaju glasine da Piccioli odlazi iz Balenciage, da će se Alexander McQueen zatvoriti… Dakle, ne znaju što bi sa svojim portfeljem. A novi CEO odlučio se i otarasiti Anthonyja Vaccarella. Ok.

Kada se nedavno počelo pričati o njegovoj smjeni kao da je done deal, nisam baš bila uvjerena. Onda sam vidjela posljednju kolekciju i bilo mi je jasno. Zlatni oproštaj. Ne trebaju mu ni riječi. Tko je shvatio, shvatio je. Onaj tko nije, pa… za njega nije ni tema.
Toliko se tekstova i postova na temu retrospektive njegova rada i simbolike zlatne kolekcije nakotilo u posljednjih nekoliko dana da ne želim žvakati istu slamu. No, osim same odjeće, jer ponavljam ZEITGEIST, tu su Proust, Saint Laurent Productions, Saint Laurent Babylone – za mene najsentimentalnija jer je posveta adresi na kojoj su živjeli Yves i Pierre Bergé i na kojoj ostavim cvijet kad sam u Parizu. Ako ćemo baš samo o odjeći, evo, embedala sam dva nedavna posta iste žene, na jednom je u vintage Yves Saint Laurentu, na drugom u haljini koju je radio Vaccarello – pa vidite koliko zajedno imaju smisla.
Ne znam što je sljedeće za Saint Laurent, niti za samog Vaccarella. Njemu želim sve najljepše u životu. Za brend znam da bih više voljela da se ugasi, ako će ga ponovno razvlačiti od nemila do nedraga. Pa tucimo se oko arhivskih i Vaccarellovih komada, bolje nismo ni zaslužili. Btw, isto se osjećam po pitanju McQueena.

Možda mi iz Keringa ponovno pokažu suprotno i možda je budućnost Saint Laurenta svijetla. Za sada samo znam da je njegovo drugo zlatno razdoblje gotovo.